Potpredsjednik SDP-a BiH Vojin Mijatović, na 50. godišnjicu posjete kancelara Savezne Republike Njemačke Willyja Brandta Varšavi, gdje je na spomeniku na ustanak u varšavskom getu položio vijenac i kleknuo na koljena u čast žrtvama nacističkog terora, izrazio je spremnost da učini isto za žrtve genocida u Srebrenici. Ovakva zloupotreba žrtava genocida za ličnu promociju sama je po sebi skandalozna. No ono što Mijatović ne shvata jeste da je Willy Brandt tražio oprost u svojstvu predstavnika tada Zapadne Njemačke, dok on nije uspio osvojiti mandat ni za Skupštinu Grada Banje Luke.

Alija Izetbegović je u svoje vrijeme rekao da je Bosna i Hercegovina komplicirana država; tri nacije, tri religije, od čega dvoje imaju elemente fašizma i separatizma. I mi bismo od svega toga trebali napraviti državu. Bošnjačka politika u postdejtonskim uvjetima insistirala je na individualnoj odgovornosti za ratne zločine, što je u tim okolnostima sasvim razumljivo. I izjava Alije Izetbegovića da svi trebamo ostati ono što jesmo, ali biti što više Bosanci bila je u svrhu jačanja države u postkonfliktnom društvu.

Logika je bila da će u budućnosti doći racionalniji političari koji će uspjeti stvoriti funkcionalno multietničko društvo. Značajni faktor ovdje bila je međunarodna zajednica, koja je imala aktivnu ulogu u uklanjanju političara koji su optuženi za ratne zločine pred domaćim ili međunarodnim sudovima. Pored institucionalnog pritiska, međunarodna zajednica uložila je vremena i novca u nevladin sektor za edukaciju budućih generacija o multikulturalnosti, toleranciji i suživotu.

ZABLUDA ZVANA DRAŠKO STANIVUKOVIĆ

PDP-ovac Draško Stanivuković kratko vrijeme bio je nada da je rad urodio plodom i da zaista dolazi generacija političara iz RS-a koja nije opterećena velikosrpskom ideologijom. Stanivuković je dočekan raširenih ruku na Baščaršiji, proglašen je “zlatnim dečkom bh. politike”, redovan je gost u sarajevskim medijima. No ovaj medeni mjesec Draška i bh. javnosti nije dugo trajao jer je na društvenim mrežama objavljena njegova slika s četničkom zastavom. Ovaj novoizabrani gradonačelnik Banje Luke o Srebrenici govori da je tragedija i veliki zločin, ali ne i genocid.

Bh. ljevica već odavno traži “normalnog Srbina” iz manjeg entiteta s kojim bi se mogao zajedno tražiti najmanji zajednički imenitelj i rušiti tzv. etnoteritorijalnu oligarhiju. S obzirom na to da je bošnjačka ljevica anacionalna, liberalna i distancirana od tradicionalnih vrijednosti bošnjačkog naroda, razočarenje Stanivukovićem, koji nije “multikulturalni Bosanac” koji se zaklinje u Tita, nego Srbin i pravoslavac koji čita Dobricu Ćosića i slika se s četničkom zastavom, bilo je veće i od negiranja genocida. Veliki Srbin Stanivuković postao je gradonačelnik Banje Luke, dok Vojin Mijatović, koji za sebe kaže da je veliki Bosanac, nije ušao ni u skupštinske klupe ovog grada.

No, Draško Stanivuković samo je izraz jedne kulture u kojoj je “istrebljenje Turaka” dio srpske nacionalne kulture od običnog radnika do predsjednika države. Iako je kreirana u akademskim krugovima kroz memorandume SANU-a, velikosrpska ideologija nije projekt samo srpske političke elite. U Podrinju svaka srpska kuća dala je učesnika u genocidu nad Bošnjacima. U ovom kontekstu, VRS je bila radikalnija i od četnika u Drugom svjetskom ratu jer je političko srpstvo šireno institucionalno. Radovan Karadžić legalno je izabran od tzv. Skupštine Republike Srpske za predsjednika. Prvi cilj od famoznih šest ciljeva srpskog naroda bio je državno razgraničenje od drugih dviju nacionalnih zajednica.

Genocid je, dakle, bio demokratska volja srpskog naroda, a ne individualni zločin Ratka Mladića i Radovana Karadžića i zato se rezultati genocida čuvaju kao nacionalno blago. U korist ove teze govore rezultati istraživanja javnog mnijenja u manjem entitetu, prema kojem 65 posto anketiranih osoba srpske nacionalnosti smatra da su Karadžić i Mladić heroji. Nedavno se Unija studenata RS-a oštro usprotivila skidanju ploče s imenom ratnog zločinca Karadžića sa studentskog doma na Palama. Možemo zaključiti da je buduća generacija srpskih političara u Bosni i Hercegovini radikalnija od Karadžića, Krajišnika i Nikole Koljevića. Jedini rezultat multikulturalnih edukacija jeste širenje narativa među bošnjačkom omladinom o bratoubilačkom građanskom ratu u kojem su sve tri strane stradale.

GARANT OPSTANKA BOSNE I HERCEGOVINE

Ovakva nacionalna kultura ne može proizvesti političara koji će prihvatiti presude međunarodnih sudova, priznati genocid i Bosnu i Hercegovinu za svoju domovinu bez obzira na to koliko pojedini krugovi kod sarajevske građanštine takvo nešto željeli. Uzalud je čekati srpskog Willyja Brandta koji će tražiti oprost za počinjenje zločine i genocid nad Bošnjacima jer bi takav potez bio političko samoubistvo svakog srpskog političara u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci moraju shvatiti da u borbi za Bosnu i Hercegovinu nema jednostavnih rješenja. Društvo koje je kroz cijelu historiju bilo podijeljeno na etnokonfesionalnoj osnovi neće preko noći prihvatiti zajednički nadnacionalni identitet. Koliko se god Bošnjaci trudili da šire međuetničku toleranciju, multietničnost i zajedništvo, to neće imati nikakvog efekta kod drugih dvaju naroda iz prostog razloga što njima nije u interesu funkcionalna Bosna i Hercegovina.

Šta je, dakle, alternativa? Alternativa je da se fokusiramo na sebe i na vlastite kapacitete. Samo jak i jedinstven bošnjački narod garant je opstanka Bosne i Hercegovine. Drugima riječima; budućnost države zavisi isključivo od Bošnjaka i njihove spremnosti da je brane politički, vojno i diplomatski. Ovo ne znači prihvatanje etničkih podjela ili stvaranje nekakvog “bošnjakistana”, naprotiv, više Bošnjaka znači i više Bosne i Hercegovine u kojoj su svi njeni građani i narodi ravnopravni.

Bošnjaci moraju postaviti crvenu liniju, vlastiti minimum preko kojega se ne prelazi bez obzira na cijenu. Političko jedinstvo ondje gdje su Bošnjaci posljedicom genocida danas manjina mora biti prioritet. Moramo uvijek staviti državne i nacionalne interese iznad ličnih, stranačkih ili regionalnih interesa i žestoko kazniti one koji su spremni trgovati državom za svoje partikularne interese.
Možemo nastaviti živjeti u iluzijama ili prihvatiti gorku istinu. Do nas je.