V dni velikago bana Kulina: O pronalasku i tumačenju posljednjeg natpisa iz vremena Kulina bana

Iako se u Bosni i Hercegovini ne nalazi niti jedan od triju sačuvanih primjeraka glasovite Povelje bana Kulina, često se zaboravlja da se u bosanskohercegovačkim muzejima ipak čuvaju spomenici iz vremena njegove vladavine. Riječ je o dvama epigrafskim spomenicima koji su izvorno bili dio sakralnih objekata podignutih u drugoj polovini 12. stoljeća. Oba natpisa, pored fragmentarnog historijskog konteksta, sadrže i Kulinovo ime.

Prvi spomenik u historiografiji poznat je kao „Kulinova ploča“, pronađen je sasvim slučajno u proljeće 1898. godine u blizini sela Muhašinovića kod Visokog – političkom i vjerskom središtu Bosne. Od njegovog pronalaska zbog važnosti sadržine teksta bio je predmet brojnih analiza, a danas se čuva u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Drugi spomenik, o kojem će u ovom tekstu biti riječi, manje je poznat u javnosti, ali je jednako važan i spada među najstarije ćirilične spomenike pronađene u Bosni i Hercegovini.

Malo selo Podbrežje, udaljeno tri kilometra zapadno od Zenice, došlo je u žižu jugoslavenske javnosti tokom ljeta 1965. godine zbog „senzacionalnog otkrića“, kako je pisala tadašnja dnevna štampa. Riječ je zapravo o jednom od najstarijih ćirilskih spomenika na širem jugoslavenskom području i pripada historiografiji nepoznatoj ličnosti, navodnom sudiji Gradješi, koji je živio u doba bana Kulina, kako je u natpisu zasvjedočeno.

Pronalazak ovog spomenika dogodio se godinu ranije, tokom juna 1964, kada je Grgo Prkić, radnik željezare u Zenici, prilikom kopanja zemlje za gradnju česme, na dubini od jednog metra, naišao na kamenu ploču. Primijetivši da je oveći kamen oko 100 kg mase „ispisan čudnovatim slovima“, obavijestio je općinske zvaničnike u Zenici koji su ga zatim uputili Fikretu Ibrahimpašiću. Kao kulturnom radniku, koji se u svom djelovanju intenzivno bavio zaštitom kulturne baštine, nije čudno što je on bio prva osoba koja je stigla na mjesto nalaza.

Nakon što je rekognosticirao da ploča zaista sadrži tada još teško čitljiv natpis, odmah ju je s dvojicom općinskih kurira natovario u službeno vozilo i odvukao u zgradu općine. Njena sudbina je od tada bila vezana za Ibrahimpašićevu odluku koje će naredne korake poduzeti. Ne sluteći vrijednost nalaza, kameni spomenik nekoliko je mjeseci ležao, najprije u holu, da bi zatim bio prebačen na tavan zgrade.

Nakon nekoliko mjeseci očito bezuspješnog tumačenja ćiriličnih slova odlučio je da kontaktira tadašnjeg upravnika Patrijaršijskog muzeja u Beogradu Svetozara Dušanića, kojem je poslao ručne prijepise s ploče. U prvom pismu koje je dobio Dušanić je napisao da „na osnovu Tvog prepisa nisam u mogućnosti da razrešim njen tekst“, ali je uvjeren „da ona ne pripada vremenu Kulina bana, već XV veku...“ Zamoljen od Dušanića da mu pošalje fotografije kako bi mogao dati definitivan sud o „zeničkoj ploči“, Fikret Ibrahimpašić ih je devet mjeseci kasnije poslao. Tada će Dušanić korigirati svoju prvu tvrdnju i u opsežnom pismu izvršiti prvu transkripciju natpisa, što će rezultirati senzacionalnim otkrićem.

Nakon što je konačno utvrđeno da ploča „sudije Gradješe“ zaista pripada vremenu i prostoru Kulina bana, Dušanić je u istom pismu predlagao Ibrahimpašiću da objavi ovo otkriće, a za sebe je samo tražio da se u budućoj publikaciji on navede kao osoba koja je izvršila čitanje natpisa.

Tako se i desilo. Fikret Ibrahimpašić je uz stručnu pomoć historičara umjetnosti Zdravka Kajmakovića i posebno cijenjenog autoriteta za srednjovjekovne nadgrobne spomenike i njihove natpise Šefika Bešlagića, tadašnjeg direktora Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti u Sarajevu, objavio prve informacije o ovom natpisu u najtiražnijem bh. dnevnom listu Oslobođenje 2. jula 1965. godine.

Međutim, neovisno od novinskog članka potpisanog od spomenute trojice, na istoj se stranici nalazi i znatno kraći tekst Marka Vege, višeg naučnog saradnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pod naslovom „Činjenice o davnom vremenu“. Razlog zašto se o istom spomeniku nalaze dva teksta s četvoricom potpisanih, s različitim tumačenjem natpisa ima svoju prethistoriju.  

Naime, Fikret Ibrahimpašić je 1989. godine na osnovu vlastitog sjećanja u razgovoru s novinarom Oslobođenja otkrio do tada malo poznate detalje oko otkrića natpisa iz Kulinovog vremena. Prema vlastitim riječima, pokajao se što se nije pravovremeno angažirao oko ovog pronalaska, a razlog užurbanog nastojanja da se obavijest o natpisu što prije pusti u javnost bila je nenajavljena posjeta Marka Vege Zenici. Naime, do Vege su došle glasine koje su počele kružiti u Beogradu da se u Zenici nalazi „veliko otkriće“, ćirilični natpis iz doba zagonetne vladavine Kulina bana. Vego je po sjećanju Ibrahimpašića došao da vidi njegovu pozamašnu zbirku starina koje su se nalazile na općinskom tavanu, međutim, pravi razlog njegovog dolaska bio je očit.

Novinar Oslobođenja tu je priču ovako prenio: „Elem, stigli su na taj tavan, gdje je već bilo sakupljeno oko 100 hiljada dokumenata i drugih predmeta. Profesor [M. Vego] se, dabome, dosljedno držao svog plana i živo se, reklo bi se, interesovao za zbirku. A kada je ugledao ploču [natpis], nije više mogao da se suzdržava: uzjao je na nju poput vješta džokeja i odmah drhtavim vršcima prstiju počeo prebirati po izdubljenim slovima i šapatom izgovarati neke riječi, smješkati se, pitati i odgovarati, čuditi se, bilježiti, precrtavati zabilježeno, gledati kroz povećalo, pa opet zapisivati... Bio je to istinski zanos pravog naučnika koji je trajao više od tri časa, ali mu je bilo malo, pa će sutradan na tavan, i prekosutra bi da je bilo prilike.“

To je bio jasan signal da će otkriće „Kulinovog natpisa“ biti obznanjeno, po svemu sudeći od osobe koja ga nije pronašla. Stoga je Ibrahimpašić požurio kako bi javnost o ovom otkriću upoznao prije nego to Vego učini. Nastala je mrtva trka, a slučajnost je htjela da su se oba teksta pojavila u istom broju. Borba o autorstvu se pronosila kroz jugoslavensku štampu, a potom s novinarskog poligona nastavila u naučnoj areni. Najprije je u Godišnjaku Zavoda za zaštitu spomenika kulture S. R. Bosne i Hercegovine, poznatijim pod nazivom „Naše starine“, objavljen rad „Ćirilski natpis iz doba Kulina bana“ s istim autorskim trojcem, Bešlagić–Kajmaković–Ibrahimpašić.

Za razliku od kratkog novinskog članka, autori su znatno širim pristupom nastojali obraditi ovaj spomenik, kako epigrafski, tako i kulturno-historijski. Uočljivu diferencijaciju predstavlja i transkripcija natpisa na osnovu koje je prethodno čitanje korigirano na način što se riječi iz 10. i 11. reda više nisu čitala kao: I ŽENA EG(O) VARE POLOŽI..., na osnovu kojeg bi znali lično ime sudije Gradješe, nego se uvažila primjedba Svetislava Mandića, koji je preporučio da se u spomenutom dijelu ne radi o imenu nego o ličnoj zamjenici sa sufiksom (EGOVARE – u smislu njegova).

U daljem dijelu teksta autori su pokušali dovesti podatke iz natpisa u historijski kontekst. Najprije su utvrdili da je riječ o ktitorskom natpisu koji se nalazio na ulazu u crkvu ili neku drugu vrstu sakralne građevine, tačnije u gornjoj polovini lijevog dovratka. Pored imena navodnog sudije Gradješe, kojeg u drugim izvornim podacima nije moguće pronaći, nalazi se i ime Draže Ohmučanina. On je, prema natpisu, bio graditelj objekta u kojem je ležao Gradješa, što je autore ovog rada navelo na pomisao da je „ovaj podatak važan [je] posebno za kulturnu istoriju Bosne, jer preko njega doznajemo ime za sada prvog arhitekte, koji je nesumnjivo naš čovjek“.

Drugi, bočni dio stuba također sadrži natpis, ali je on, za razliku od prethodnog, znatno oštećen i svi pokušaji čitanja ovog teksta nisu mogli razriješiti njegovu poruku na zadovoljavajući način. Zanimljivost predstavlja činjenica što je crkva ili hram, u suštini, nije na kraju ni bitno, posvećena sv. Juraju. Autorski trojac pravi grešku kada kažu da je sv. Juraj odnosno sv. Đurđe bio najpopularniji svetac srednjovjekovne Bosne, očito zamjenivši ga sa sv. Grgurom.

Opširniji tekst o ovom ćiriličnom natpisu objavio je Marko Vego 1981. godine u istom časopisu „Naše starine“. Za razliku od prethodnog članka, Vegina transkripcija zadržala je lično ime Grdješine žene Vare, koje je on nastojao opravdati imenom Barbara, odnosno Bara-Vara. Ističući da, iako je ono neobično, ne odudara od srednjem vijeku poznatih i zasvjedočenih imena.  

Problematična je, međutim, Vegina interpretacija natpisa s bočne strane. Čini se da je on raspoznao događaje koje iz dostupne sadržine nije moguće izvući. Tako je on uspio da prepozna datum posvete crkvi sv. Juraja, što je 6. maj 1193. godine prema starom kalendaru. Posebno smjelu pretpostavku je postavio tvrdivši da je spomenuto posvećenje izvršio dubrovački nadbiskup Bernard, referiravši se pri tome na dubrovačkog hroničara Ranjinu. Također je smjelo izvesti ime popa (?), koji je navodno pisao natpis iz raspoloživa tri slova PRO... kao Protazije, Prohorije, Prokopije i sl. jer su to monaška imena Istočne crkve, koji u Bosni, izuzev u kasnom razdoblju i širenja bosanske države na teritorij na kojem je živjelo pravoslavno stanovništvo, nisu zasvjedočena. Realnije bi bilo prihvatiti pretpostavku Bešlagića i ostale dvojice autora da je riječ o imenu PRODAN ili čak PRODANAC, kako smatra Vego u jednoj od mogućih varijanti.

Zanimljivo je što su Bešlagić–Kajmaković–Ibrahimpašić sumnjali u mogućnost da je spomenik namjerno na određenim mjestima oštećen „sa određenom tendencijom“ jer bi mogao utjecati na rješavanje problema Crkve bosanske. Pometnju izaziva i bojenje slova koje se na prvim fotografijama stuba vidi, naime crnom bojom se nastojalo popuniti ureze na mjestu slova kako bi natpis mogao biti jasniji i čitljiviji. Nije jasno koja je osoba to učinila jer su se autori u radu čiji je potpisnik i F. Ibrahimpašić ogradili od toga prigovarajući kako su tim zahvatom „izvjesni elementi [su] prenaglašeni dok su neki zapostavljeni“.

U novije vrijeme osvrt na natpis „sudije Gradješe“ učinili su Dragan Gavran (Hrvatska misao, 7-8, Dva priloga o vremenu Kulina bana) i Amira Turbić-Hadžagić. Njena je pažnja u potpunosti posvećena paleografskim osobinama natpisa. Prema njenom mišljenju, tekst je pisan/klesan „ustavnom bosančicom (?), čija je osobitost dvolinijski način ispisivanja (klesanja) slova“. U njenom radu nalazi se i latinična transliteracija teksta natpisa. Usporedba slova vršena je i s tzv. „Kulinovom pločom“ pronađenom krajem 19. stoljeća u Muhašinovićima kod Visokog.

Iako se u stručnoj literaturi ustalilo mišljenje da je u spomeniku iz Podbrežja ktitor crkvenog zdanja izvjesni sudija Gradješa, autor ovih redaka ipak dovodi u sumnju jedno takvo viđenje. Kao i u svim srednjovjekovnim državama, i u Bosni je u srednjem vijeku vrhovni sudija bio personificiran u ličnosti vladara. Postojanje osobe koja bi bila zadužena da obnaša isključivo funkciju sudije ne odgovara feudalnom uređenju kakvo je vladalo u Bosni u srednjem vijeku i više je projekcija pravnih sistema iz kasnijih vremena. Unatoč dominaciji nepisane pravne kulture, u zapadnoj i centralnoj Evropi još se uvijek može primijetiti koegzistencija pisanog i usmenog prava. O dosljedno uređenom sudstvu u pravom se smislu te riječi ne može ni govoriti. Pored vladara i posebno ustanovljenih sudova, na području Bosne i njenom susjedstvu sudile su crkvene i upravne vlasti i vlastela.  

Na kraju možemo podcrtati da pronalazak ovog natpisa spada među najveća otkrića u bosanskoj kulturnoj historiji. Sadržaj koji se iz njega može iščitati daje mnogo više pitanja nego što nudi odgovora, ali nas podstiče da se historijski procesi posebno iz ranog perioda bosanske historije zbog odsustva izvora ne mogu ukalupiti nego ih treba vrednovati prema similarnom razvoju u susjedstvu ili čak širem kulturno-geografskom prostoru koji se u modernoj medievalistici naziva Istočno-centralna Evropa. Komparativna historija mogla bi nakupljenim historijskim činjenicama dati smisao koji je će pouzdanije osvijetliti ovu daleku prošlost. Ono što nakon svih pitanja ostaje skriveno ne znači samo po sebi neuspjeh misli, nego samo izazov za nova tumačenja.