Prigušena reakcija bošnjačke javnosti na HDZ-ovsko otimanje vakufske imovine u Mostaru, tačnije izostanak adekvatne, glasne i masovne podrške borbi koju za očuvanje vakufa vode mostarski Bošnjaci, samo je još jedan dokaz potpune političke miopije Bošnjaka kao političke zajednice.

Nije to samo pitanje nerazumijevanja važnosti vakufa, već i odsustva svake brige za svoja partikularna prava ali i (pod)svjesnog odbijanja da se suoči sa stvarnim namjerama hrvatske politike u Mostaru.

Naime, sva suština juriša na bošnjačku imovinu u Mostaru, bila ona vakufska ili ne, jeste u namjeri HDZ-a da u miru ostvari ono što HVO nije mogao u ratu. A to je Mostar kao stolni hrvatski grad. Ne samo s obje strane bulevara već i s obje obale Neretve. Takve se vizije i takvi planovi ne sakrivaju već se vrlo otvoreno iznose već decenijama i riječju i djelom.

No dobar dio bošnjačke javnosti odbija prihvatiti takvu stvarnost, pa i dalje hrvatsku političku agresiju tumači kao nekakvu želju za “podjelom Mostara”. Analogno tome, isti taj dio bošnjačke javnost i svaku bošnjačku odbranu vlastitih prava i životnog prostora također tretira kao nekakav “nastavak podjela”. Očekivano, etabliranje takvih opasnih zabluda pomognuto je od onih “građanskih” medija koji podržavaju “trojkine” kompromise na bošnjačku štetu te promoviraju mitologiju “hrvatske ugrozbe”.

No, ostaje činjenica da svojevoljno političko sljepilo, intenziteta dovoljno jakog da nadjača čak i instinkt za preživljavanjem, mora imati i dublje unutrašnje uzroke. A njih možemo pronaći, prije svega, u bošnjačkoj opsihrenosti fikcijom građanskog društva i države. Zahvaljujući intelektualnoj infekciji takvim fantastičnim idejama, Bošnjaci ne znaju kako da odgovore na lukavu hrvatsku politiku, koja traži paritet i konstitutivnost ondje gdje su Hrvati u manjini, na nivou države, entiteta i nekih kantona, dok istovremeno “građanske principe” i apsolutnu vlast većine provodi ondje gdje je Hrvata više makar i za jedan procent.

Infantilizirana bošnjačka javnost misli da “jedinstveni Mostar” znači i jedinstvenu Federaciju i put ka “jedinstvenoj Bosni i Hercegovini”, te svaki pokušaj mostarskih i hercegovačkih Bošnjaka da odbrane svoja osnovna ljudska prava tretira kao nekakav “nacionalizam”. Intelektualno inertna bošnjačka javnost pristala je na hrvatsku propagandu o “multietničkom” Mostaru, mada je on formalno multietnički uprkos hrvatskoj politici i samo zato što su se tamošnji Bošnjaci uspjeli odbraniti od udruženog zločinačkog poduhvata politike koja ne odustaje da čitav grad stavi pod svoju šapu. U realnosti, hrvatska politika provodi aparthejd na svakom pedlju i u svakoj prilici. No uspavanu bošnjačku javnost, koja sniva građanske snove, ne može gotovo ništa probuditi, čak ni brutalne pretenzije na njen vlastiti životni prostor.

Za takvo stanje bošnjačkih kamenih spavača uveliko je odgovorna i bošnjačka politika, koja svjesno odbija artikulirati bošnjački nacionalni program te makar verbalno povesti borbu za odbranu bošnjačkih prava a ne nekakvih fiktivnih građanskih ideja. Najbolji primjer ovome je nedavno održana sesija Kruga 99. Tom prilikom su gostujući bošnjački politički predstavnici umjesto problematiziranja bošnjačkog obespravljivanja, nametanja nelegitimne vlasti, ugrožavanja bošnjačkih prava te procesa dekonstruiranja bošnjačkog naroda, većinu vremena proveli pričajući o građanskoj državi i društvu te "Bosni za Bosance", kao da su ugrožene te fiktivne kategorije a ne stvarni bošnjački narod i njegova prava.

I tu se krije suština problema. Kako da “obični” bošnjački narod razvije instinkt za odbranu vlastite konstitutivnosti kada mu njegovi vlastiti politički predstavnici, zaduženi za njihovu odbranu, uglavnom poručuju da je konstitutivnost nekakav anahron koncept kojeg treba ukinuti te da se treba boriti za nekakvo građansko društvo? Kakve diskursne, političke ili intelektualne alatke i municiju za odbranu vlastitih nacionalnih prava i sloboda mogu imati Bošnjaci kada ih njihovi politički zastupnici svjesno razoružavaju tvrdeći da su jedini prihvatljivi patriotski ideali “građanska država i društvo”? Kako da se bošnjačka javnost senzibilira i kako da razvije instinkt za samoodržanje kada joj se poručuje da su takvi instinkti u stvari atavizmi usmjereni protiv jedinstvene Bosne i Hercegovine i tome slične zablude?

Trend u kojem u isto vrijeme jačaju nasrtaji na bošnjačka prava dok se bošnjački predstavnici bave građanskim eskapizmom stvara vakuum i prazan prostor koji će kad-tad biti popunjen onom političkom opcijom koja će se otvoreno i bez pardona boriti isključivo i prvenstveno za Bošnjake, bošnjačka prava, bošnjačke slobode i bošnjački životni prostor. Čemu vakat, tome i vrijeme.