Funkcija visokog predstavnika je mrtva. Nije “visoki predstavnik” poginuo kao junak u časnoj misiji čuvanja mira u Bosni i Hercegovini, nije čak ni preminuo kao savjesni službenik iscrpljen dužnošću, ali posvećen zadatku. Nažalost, “visoki predstavnik” umro je kao sinja kukavica, dezerter poražen i prije same borbe, strašljivac koji je u bijegu od dvoboja koji je zakazao upao pravo u zamku što ju je sam ranije iskopao. “Visoki predstavnik” umro je pred očima čitave bosanskohercegovačke javnosti. Umro je od sramote i nakon Dodikovih prijetnji hapšenjem ozvaničio to saopćenjem OHR-a. Schmidt je, naime, pokazao kritičnu dozu kukavičluka i Dodiku time svjesno podario ogroman politički zalet nakon što nije održao planirane sastanke u Banjoj Luci s predstavnicima opozicije i, kako je to objasnio, “odlučio da ne učestvuje u orkestriranoj pozorišnoj predstavi”.
Naravno, lice iza funkcije i čovjek iza titule Christian Schmidt itekako je živ. On se nije osramotio niti je poražen jer on nikada i nije vodio bilo kakve bitke za očuvanje mira u Bosni ili Hercegovini niti je zaista obavljao funkciju visokog predstavnika na koju je imenovan. Ovaj hrvatski vitez “reda Ante Starčević” došao je za jasno zacrtanim ciljem i vrlo uspješno ga obavlja. I to kao izvođač radova američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Michaela Murphyja, pa je diskutabilno uopće predstavljati ga kao ličnost ili funkciju s integritetom. Njegovu misiju ponajbolje bi mogli opisati kao menadžment kontroliranog raspada države s tri osnovna zadatka: Ne dozvoliti da disolucija ili preustroj Bosne i Hercegovine dovede do nasilja ili rata, osigurati da interesi Hrvatske budu zadovoljeni prilikom secesije i disolucije te politički neutralizirati bošnjačku većinu kako ne bi mogla reagirati na ove procese, a zatim i trajno riješiti problem većinskog “urođeničkog” naroda. I to je sve.
Schmidt, naravno, nije samo karikaturalni Murphyjev “hrvatski čovjek” (ironično, Bošnjaci se iz povrijeđenosti i krajnje zabrinutosti ipak trebaju pripaziti generalizacija), jer slutimo da tu nije u pitanju nikakva prizemna korupcija, čak ni neka sakrivena zavjera, već svjetonazorska sličnost i ideološka bliskost. Stoga je Schmidt jedna vrsta multipraktika korisnog ne samo hrvatskim već i srpskim interesima u Bosni i Hercegovini, no izuzetno štetnog po interese većinskog, bošnjačkog naroda. Schmidt je dio istog političkog trenda kao i Johann Sattler, Michael Murphy ili ostali nosioci imperijalističke politike. U širem smislu, u pitanju su pristalice ili barem lokalni egzekutori nove/stare zapadne realpolitike koja gleda da trajno preuredi odnose snaga na Zapadnom Balkanu.
U pitanju je proces o kojem smo već nekoliko puta pisali u Stavu, a koji se svodi na zadovoljavanje interesa Srbije, Hrvatske, Albanije pa i Bugarske na štetu Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, ali i političkih elita na Kosovu. Upravo zato i svjedočimo da jedan te isti čovjek siledžijski suspendira Ustav i otvoreno obespravljuje većinski bošnjački narod, pritom se dernjajući i mašući rukama poput nekog austrijskog kaplara dok se istovremeno kao zadnji miš mekinjaš povlači pred Dodikovim krkanlukom i prijetnjama. Schmidt zapravo i nije kukavica, jednostavno mu nije u opisu posla da se konfrontira s Dodikom, njegov prioritet jeste nametnuti marionete u ime Bošnjaka i osigurati da Zagreb preko svojih proksija u tzv. HNS-u upravlja Federacijom Bosne i Hercegovine i svim njenim institucijama. Nakon što utvrdi dokle je srpsko, a odakle hrvatsko u Bosni i Hercegovini, onda se može i u “Otvoreni Balkan”, tj. Veliku Srbiju, koju Schmidt podržava. Disolucija ili barem preustroj Bosne i Hercegovine mora biti proces kojim će pored Bruxellesa i Washingtona ulogu imati i Beograd i Zagreb. Kapitulantska i veleizdajnička ambasadorska koalicija trojke tu je samo da bi svojim pristankom u ime bošnjačkog naroda omogućila privid legaliteta i legitimiteta čitavom tom procesu.
Otuda i Schmidta “jako zabrinjava radikalizacija Bošnjaka”, dok očito smjerno poštuje zabranu kretanja na prostoru manjeg bh. entiteta koju mu je uveo Milorad Dodik. Radikalizirani, čitaj patriotski opredijeljeni, Bošnjaci direktna su smetnja njegovoj stvarnoj misiji dok Dodikovo otvoreno kršenje, zapravo ukidanje ili suspendiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma to nije. Zato se oštro reagira na svaku izjavu kojom autentični bošnjački predstavnici poručuju da će braniti državu i bošnjački narod, ali se mlako komentiraju otvorena kršenja mirovnog sporazuma, kakvo je blokiranja cestovnih komunikacija na međuentitetskoj liniji, ili brutalne šovinističke i ratnohuškačke izjave velikosrpskih i velikohrvatskih jastrebova.
Upravo u svjetlu njegove istinske misije treba i posmatrati dogovorenu igranku s Miloradom Dodikom, gdje je Schmidt povukao upravo najgori mogući potez za instituciju visokog predstavnika, ali najbolji za misiju Christiana Schmidta. Tako da se, poput zapleta u nekom krimiću, ispostavlja da smrt visokog predstavnika nije bila ni nesretni slučaj, ni suicid već svjesno promišljeno ubistvo.
Visokog predstavnika ubio je Christian Schmidt. Dok mu je šaptao na uho i svijeću držao Michael Murphy.
