Kada je krajem prošle godine američki državni sekretar Anthony Blinken imenovao specijalnu koordinatoricu State Departmenta za Tibet, kineski zvaničnici u Pekingu odmah su oštro reagirali. Glasnogovornik kineskog Ministarstva vanjskih poslova Zhao Lijian ljutito je ustvrdio da se određivanjem takozvanog specijalnog koordinatora za tibetanska pitanja Sjedinjene Američke Države miješaju u unutrašnju politiku Kine.
Za specijalnu koordinatoricu State Departmenta za Tibet predsjednik SAD-a Joe Biden imenovao je iskusnu diplomatkinju indijskog porijekla Uzru Zeya. Kina je poručila da nikada neće priznati ovo imenovanje, a glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Kine Zhao Lijian podsjetio je SAD da se trebaju pridržavati politike koja podrazumijeva da je Tibet dio Kine. Peking je podsjetio SAD da će preduzeti sve mjere kako bi čvrsto zaštitio svoj državni suverenitet, teritorijalni integritet i sigurnost. Kina odbija optužbe da je Tibet okupiran i tvrdi da je to bilo mirno oslobođenje koje se desilo prije 70 godina, te da je od tada Tibet doživio pozitivan razvoj. Tvrdi da uopće nema mjesta za kritiku kada je riječ o položaju Tibetanaca u Kini.
SAD-u je poručeno da bi se trebale fokusirati na probleme ozbiljne rasne diskriminacija i kršenja ljudskih prava kod svoje kuće. Imenovana koordinatorica za Tibet Uzru Zeya također je podsekretar za civilnu sigurnost, demokratiju i ljudska prava u administraciji Joea Bidena, dužnost na koju je postavljena u julu 2021.
Ovo imenovanje jasno ukazuje da je Bidenova administracija odlučna da iskoristi raspoložive mehanizme zaštite ljudskih prava, posebno vjerskih sloboda, kao instrument vanjske politike i diplomatije, u cilju discipliniranja Kine i drugih autoritarnih država. Naravno, to važi samo za one zemlje koje odbijaju prihvatiti američku agendu i koje se odupiru njenoj hegemonističkoj globalnoj poziciji, dok su saveznici Washingtona, one zemlje koje se ne mogu pohvaliti zaštitom ljudskih, pa ni vjerskih sloboda, uglavnom pošteđeni američkih pritisaka. Jedan od takvih strateških partnera Washingtona jeste Indija, koja već duže vrijeme krši prava muslimana, ne samo u Kašmiru, jedinoj većinskoj muslimanskoj državi u okviru indijske unije kojoj je ukinula autonomiju i administrativno je rasparčala. Ideologija hinduističkog ultranacionalizma poznata kao Hindutva, a čiji je cilj stvaranje ekskluzivne hinduističke države Hindurashtra, u kojoj bi više od 200 miliona ljudi, muslimana, kršćana i drugih vjera, bilo građanima drugog reda, nije naišla na osude na Zapadu, pa ni u samom Washingtonu.
POLITIKA DVOSTRUKIH ARŠINA
Nedostatak konzistentne politike u tom smislu narušava ugled i sve više erodira moć i prestiž SAD i njenih proklamiranih demokratskih vrijednosti u očima ostatka svijeta. Ovakav moralni kompromis mogao se razumjeti ranije, za vrijeme liberalnog predsjednika Trumpa, ali ga je nemoguće braniti kao moralno polazište politike Bidenove administracije, koja zaštitu ljudskih prava proklamira kao centralnu vrijednost.
Slične optužbe na račun Washingtona i njegove neprincipijelnosti glede brige za zaštitu ljudskih prava dolaze i iz Pakistana. Ugledni pakistanski političari tvrde da Washington vješto koristi pitanje muslimana Ujgura u kineskoj zapadnoj pokrajini Xinjiang Card kako bi se obračunao s Kinom i degradirao njen ugled. Pri tome, Washington sve vrijeme šuti na flagrantno kršenje prava muslimana u Kašmiru i Palestini. Pakistanski senator Mushahid Hussain tvrdi da će Pakistan nastaviti podržavati Kinu u njenim ključnim nacionalnim interesima. Pored toga, ministrica Pakistana za ljudska prava dr. Shireen Mazari optužila je Sjedinjene Države da su inicirale početak novog hladnog rata s Kinom usred pandemije Covid-19, a pritom nisu uputile ni riječ kritike o Kašmiru i Palestini. Pakistanski političari poput Hussaina i Mazari drže da je za Pakistan sasvim racionalno podržati povezivanje svijeta kroz međunarodnu trgovinu koju zagovara novi “Put svile” (projekt “Pojas i put” – BRI) i Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC) kao kičma ovog kineskog globalnog projekta.
Kontinuirano traje kršenje prava muslimana u Kašmiru
Nikad do danas pakistanski zvaničnici nisu ovako oštro govorili o politici SAD-a, ističući da SAD sve više gubi globalnu moć i utjecaj zbog svog imperijalističkog pristupa. Muslimani su pretrpjeli teške posljedice američkog rata protiv terorizma i militarizacije i više ne mogu priuštiti da budu žrtve takve globalne politike kojoj su bili potčinjeni. Pomenuti stavovi izneseni su na simpoziju koji je organizirao Pakistansko-kineski institut (PCI), čija je tema bila o novom hladnom ratu, a u okviru programa “Prijatelji 'Puta svile'” (FOSR). Jedan od zaključaka ovog skupa jeste da će Pakistan nastaviti podržavati Kinu u njenim ključnim nacionalnim interesima kao što su pitanje Xinjianga, Tajvana, Tibeta, Hong Konga, Južnog kineskog mora i BRI-a zbog uvjerenja da su SAD angažirane u stvaranju podjela, sukoba i podsticanju konfrontacije. Politička i ekonomska moć u svijetu premješta se sa zapada na istok, a SAD više nemaju kapaciteta ekonomski se takmičiti s Kinom, jedan je od zaključaka ovog simpozija.
STRAH OD KINESKO-PAKISTANSKOG SAVEZA
Nema sumnje da su se geopolitički odnosi u svijetu drastično promijenili. Pakistan je nekad važio kao bliski saveznik SAD-a u južnoj Aziji, dok je Indija bila nesvrstana država, ali ipak u bliskim odnosima s Moskvom u vrijeme SSSR-a. Indija i danas ima dobre odnose s Moskvom, koja ju snabdijeva naoružanjem. Međutim, Washington je tokom proteklih godina jasno odabrao Indiju kao svog strateškog partnera. Dio je to američke strategije u indopacifičkoj regiji čiji je krajnji cilj balansiranje Kine i sprečavanje njene dominacije regijom. Indija se u tom kontekstu nametnula kao jasan izbor Washingtona. Indija, pak, strahuje od kinesko-pakistanskog strateškog saveza, vjerujući da Kina Indiju želi izolirati izgradnjom novog “Puta svile”, čija je kičma upravo 70 milijardi vrijedan CPEC preko Pakistana koji Kini omogućuje da izađe na dio Indijskog okeana gradeći stratešku luku Gwadar.
Kako bi parirale kineskoj inicijativi “Pojas i put”, SAD su pokrenule vlastiti alternativni projekt koji je nazvan “Ponovo izgraditi bolji svijet”. Ova američka reakcija na BRI još nije jasno definirana. Kinu, ali i Pakistan posebno brine ono na što ukazuje Leslie H. Gelb u članku objavljenom u The New York Timesu pod naslovom Razbijanje Kine. Ukazuje na potencijalni novi val nestabilnosti jer se može očekivati da bi SAD mogle potaknuti separatizam u Kini kao odgovor. U elitnim krugovima pakistanske politike preovladava uvjerenje da SAD iskorištavaju pitanje kršenja prava muslimana Ujgura u Xinjiangu kao žarište koje zapadne grupe koriste da mobiliziraju dijelove muslimanskog svijeta i da ga okrenu protiv Kine. U tom kontekstu, Pakistan se nalazi u vrlo nezahvalnom položaju, zoni između SAD-a i Kine. Kineski stratezi vjeruju da su SAD i njeni saveznici spremni igrati na kartu podjela kako bi potkopali odnose i posijali nepovjerenje između Kine i njenih susjeda, muslimanskih zemalja u Srednjoj Aziji, ali i drugih zemalja uzduž novog “Puta svile”, odnosno projekta “Pojas i put”. U nekim pakistansko-kineskim strateškim krugovima postoji i bojazan da zapad želi zapadnu kinesku provinciju Xinjiang pretvoriti u neki novi Afganistan.
Nije isključena ni mogućnost da u Pakistanu dođe do destabilizacije kako bi se preispitala uloga Pakistana u projektu CPEC, koji sve više postaje trn u oku zapadnih centara moći, kako bi time mogli destabilizirati, diskreditirati ili makar usporiti kinesku ekonomsku ekspanziju. Teba uzeti u obzir i puno opravdanih razloga zbog kojih ovaj projekt predstavlja i zabrinutost za neke slojeve pakistanske populacije, posebno u provinciji Balochistan, koja je najveća u Pakistanu. Već mjesecima stanovnici Balochistana protestiraju zbog politike vlade, koja je u cilju implementacije projekta izgradnje luke Gwadar, interese kineskih investitora stavila kao prioritet na štetu prava lokalnog stanovništva.
Iako se Gwadar naziva draguljem u kruni ambicioznog pakistanskog geopolitičkog projekta Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC), ipak njegovi građani nemaju dovoljno vode za piće, a i električna energija je luksuz. Osim toga, prekogranične veze s Iranom prilično su restriktivne, a nameti golemi na kupovinu automobila i drugih roba iz Irana (Pakistan i Iran dijele pokrajinu Balochistan, koju Iran naziva Sistan-Balučistan). Pomenute proteste stanovnika Balochistana ne treba poistovjećivati sa separatističkim tendencijama u ovoj provinciji. Hidajetur Rahman generalni je sekretar utjecajne islamske grupacije “Džemaati Islami” u Balochistanu. Ovaj vjerski pokret poznat je po bliskosti s vojnim establišmentom. Analitičari smatraju da i u vojnom establišmentu Pakistana vlada raspoloženje da se Kini na neki način mora oduprijeti, te da je najbolji način za to da se demonstrira narodna volja čiji su nosioci vjerski lideri te im se stoga mora nekako udovoljiti jer bi svako ignoriranje imalo štetne posljedice.
