Vuk Rodić, Tužna felisidada, “Buybook”, Sarajevo, 2021.

Vuk Rodić, pjesnik i prozni pisac, nedavno je objavio roman Tužna felisidada u izdanju “Buybooka”, u kojem se bavi temom ludila, depresije, liječenjem i urbanim životom na margini društva, u kome propituje i analizira ključne intimne, socijalne, općedruštvene tačke koje su uzrok i posljedica izopćenosti, ali i povratka životu i njegovom smislu, a pisanje je životni smisao Vuka Rodića.

Roman je ispisan tehnikom praćenja toka svijesti. Život je u Rodićevoj knjizi promatran kroz lupu koja jasno pokazuje sve nijanse svakodnevlja, najčešće disfunkcionalnog i nagriženog različitim psihozama.

U pozadini se nazire spoznaja da je naše društvo uronjeno u depresiju i psihozu te zatrovano lošim političkim diskursom, što je pridonijelo propasti velikom broju nekad slobodnih i kritičkih nastrojenih ljudi, te da te ljude koji su u novoj, aktualnoj društvenoj stvarnosti posrnuli ili propali ne bi trebalo hladnokrvno otpisati kao propalice i gubitnike.

U ovom romanu Vuk Rodić nastoji “ubosti” aktualne teme društva jer je naratorova sudbina odraz društva, a nema dobre fikcije bez dramatične zbilje. A naše postratno društvo u kojem se ne poštuju gotovo nikakva pravila igre, društvo nezaposlenosti, kockarnica i srozanog morala idealna je građa za potresne romane. Tužna felisidada je knjiga posvećena autsajderima – onima koji se nisu snašli u društvu nemilosrdnoga kapitala, društvenim “ništarijama”, ali zanimljivim ljudima koji nemaju više što izgubiti pa baš zato imaju prkosa reći i učiniti sve.

U Tužnoj felisidadi glavni je junak obični čovjek koji je shvatio da je izigran, osoba koja je u društvu ostala bez svega, a u sebi ima još samo ponos i bijes, osobnu dramu koja romanu daje psihološku snagu i dubinu. Srdžba je pokretala mnoga velika djela svjetske književnosti, uostalom, zapadna književnost i započela je Homerovom srdžbom. Bijes je onaj duboki usamljeni otpor pojedinca društvu, temeljni spiritus movens borbi za opstanak, povratak nadi i razumijevanja svakodnevnog.

Narator, piščev alter ego, nakon liječenja, pokušava mentalno pobijediti život, ne uz pomoć jeftinih priručnika, nego vlastitom logikom i pisanjem: “Od vlastitog života napravio sam eksperiment, stradao u strašnoj eksploziji. Osvanuo sam u komadima, nisam se lijepio sekundarnim ljepilom, stihom sam se lijepio, stih mi je kičmu ispravio. Poeziju, uopće umjetnost, doživljavam kao najbolju varijantu reanimacije. Ispljunuo sam sav mrak umobolnice.”

Shvata da je život suvišno uopćavati, da svako generaliziranje nužno vodi u depresiju. Stoga kreće u tešku bitku s generalizacijama – život počinje gledati dnevnički, kao dan za danom, dobiva sakupljački žar za kratkoročnim ciljevima, poigrava se sa životom na manjem terenu i igra biva bliža, uzbudljivija, osobnija. Nije mu uvijek lahko, naravno, i dalje se bori s negativnim mislima, ali prkosi životu, želi ga sasjeckati na komadiće, odnosno na fragmente, ne dopušta mu da mu se pred očima širi unedogled i razjapljuje usta poput nemani. Drugi dio knjige pun avanturističkoga šarma, prpošan je, ugodno rasut na mnoštvo svakodnevnih detalja, iako depresije i dalje ima – bilo bi naivno zaokrenuti s mračne staze na nekakav “put oslobođenja”. Jednako tako, kada se upoređujete s drugima, a sadašnji trenutak to traži, osjećate se ili kao bolji ili kao gori od drugih, a jedno i drugo vodi u psihičku nevaljalštinu – prvo u egocentrizam, drugo u osjećaj nelagodne inferiornosti. I još nešto, Vuk Rodić silno želi poistovjetiti život s umjetnošću i književnošću, ne stavljati im nikakve umne utege, pa da potonu.

Život je da se živi, suviše je alogičan i nepravedan da se traga za njegovom srži – umjetnost i književnost imaju zadaću da ga produbljuju. Naravno da to nije lahko odvojiti jer se čovjek danas mora rascijepiti na uloge da bi preživio – na ulogu radnika, majke, sina, komšije, pisca, drugim riječima, svijet je planetarno toliko strašan da se može preživjeti samo u osobnim fragmentima. Biti stalno jedno biće u naponu koje nosi teret života i svijeta zastarjeli je romantičarski Weltschmerz, od kojeg se danas samo može oboljeti i završiti u ludnici. Taj i takav umjetnički patos više ne prolazi – nekada su umjetnici bili luđaci s aurama, uzvišeni geniji, ekscentrični dendiji, prkosni boemi, njihove psihe bile su predmet proučavanja, o ludilu i umjetnosti od antike do danas pisane su mnoge studije. Danas su umjetnici samo šljakeri kao i svi drugi, koji preživljavaju ili ne. Možete se kititi ne znam kakvim perjem, ali koga je to briga! Duša je danas posve privatna stvar. I baš zato što je toliko lična i nevidljiva, nikome zanimljiva, moramo je sami sačuvati kako znamo i umijemo. A Vuk Rodić to čini tako što ispisujući svoj tekst ne gubi duhovitost, samoironiju pa i cinizam: “Pisanje doživljavam kao najbolju anesteziju za dušu, u ovo vrijeme kada mrak pod bubrege udara.”

Vuk Rodić rođen je 1958. godine u Mesićima kod Rogatice. Studirao na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu i Višoj pomorskoj školi u Rijeci, Kotoru i Splitu. Prvu knjigu pjesama “Vremeplov” objavila mu je Izdavačka kuća “Svjetlost”. Zbirku “Sfumato” štampao je sarajevski “Buybook” 2007. godine. “Glissando” je također objavio “Buybook” 2008, “Hipotalamus i cvjetovi kukuruza” 2015, “Gutač nula” 2017, izdavač “Vrijeme”, “Jutro je mirisalo na koprivu” 2017, izdavač “Planet poezija”, “Strašilo” 2018. Promocija i performanse imaginarne knjige “Nula” 2019. bili su predstavljeni u galeriji “Zvono” i u pitanju je rađanje konceptualne književnosti urađene na specifičan i inovativan način. “Bijeli Mrak” je objavio 2020, izdavač “Mensana” i Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti “Zvono”. Živi i stvara u Sarajevu.