Izrael je prvog novembra održao svoje pete opće izbore u nešto više od tri godine. Najviše pažnje prije i nakon glasanja izazvali su tamošnja nacionalistička desnica i njeni saveznici u vjerskim cionističkim strankama, posebno među biračima u dobi od 18 do 25 godina. A između njih najviše se priča o pokretu zvanom Vjerska cionistička stranka Bezalela Smotricha i Otzma Yehudit (Jevrejska snaga) Itamara Ben Gvira.
Ovakav razvoj događaja, piše Charles Enderlin u Le Monde Diplomatique, dijelom je rezultat ukorijenjenosti vjerske nacionalističke ideologije u dijelovima izraelskog društva. Jedan od njezinih glavnih zagovornika jeste Yoram Hazony, zvijezda među američkom i evropskom krajnjom desnicom. Njegova knjiga The Virtue of Nationalism privukla je pažnju u konzervativnim američkim krugovima čim je objavljena u septembru 2018. godine. Postala je bestseler i prevedena je na dvadesetak jezika.
Inspiraciju za pisanje dobio je u porastu nacionalizma nakon glasanja o Brexitu u Velikoj Britaniji i izborne pobjede Donalda Trumpa u SAD-u. Hazony je postao ključna figura za mnoge ultranacionaliste diljem svijeta i vjeruje se da je jedan od onih koji su inspirirali vanjsku politiku SAD-a poznatu kao Trumpova doktrina. U dobrim je odnosima s mađarskim predsjednikom Viktorom Orbanom, koji ga redovno citira.
Hazonyjeva pozicija sadrži većinu elemenata integralnog nacionalizma, onako kako je teoretizirao desničarski francuski mislilac Charles Maurras (koji je rekao da pravi nacionalist svoju zemlju stavlja iznad svega): Riječ je o odbacivanju univerzalizma, prosvjetiteljstva ideala i načela Francuske revolucije. Hazony vidi Evropsku uniju kao utjelovljenje oblika imperijalizma koji nastoji ponovno stvoriti Sveto Rimsko Carstvo, a Hitlera smatra imperijalistom, a ne nacionalistom.
“Dragi Yorame, tvoja će knjiga skandalizirati Italiju i rado ću tome pridonijeti, jer je namjeravam često citirati”, kazala je to nova premijerka te zemlje Giorgia Meloni u februaru 2020. godine. Meloni je tada bila još samo zvijezda u usponu na krajnjoj desnici, a “dragi Yoram” bio je Yoram Hazony, filozof koji vodi i fondaciju koja je organizirala konferenciju o nacionalističkom konzervativizmu u Rimu, na kojoj su govorili Meloni, mađarski premijer Viktor Orbán i Marion Le Pen, unuka osnivača Nacionalne fronte, radikalnija čak i od svoje tetke Marine Le Pen, te čelnik španskog Voxa Santiago Abascal.
Brojni inozemni novinari, koji su se ovih dana sjatili u Izrael pratiti tamošnje izbore, kopaju za svakom sitnicom iz Hazonyjeve biografije. Pišu da se Hazony rodio 1964. godine u Rehovotu, gradu blizu Tel Aviva, ali je s porodicom, kada je imao samo godinu, preselio u Princeton, gdje je njegov otac predavao računarski inžinjering i stalno mu pričao o svom mlađem bratu koji je živio “pravi put” u ortodoksnom jevrejskom naselju na Zapadnoj obali. Studirao je azijske studije na Univerzitetu Princeton jer je vjerovao da je ekonomska budućnost u Japanu. U Princetonu je upoznao buduću suprugu s kojom se preselio u Izrael i ima devetero djece.
Hazony je doktorirao političku filozofiju na Univerzitetu Rutgers. Godine 1994. osnovao je Shalem centar posvećen borbi protiv “opasnosti postcionizma”, objavljivao je tekstove o političkoj filozofiji i biblijskim studijama te savjetovao bivšeg izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Njegovo je ime počelo odjekivati u ultrakonzervativnim krugovima s obje strane Atlantika kada je objavio Vrlinu nacionalizma. To je bio esej na koji se Meloni osvrnula u svom govoru. U njemu Hazony brani svjetski poredak temeljen na suverenitetu nacionalnih država protiv liberalnih “imperija”, kao što su EU ili SAD.
Njegova misao temelji se na ideji da su liberalizam i konzervativizam činili zajednički front tokom Hladnog rata protiv komunizma, ali danas liberalizam nije u stanju oporaviti se pred onim što on naziva uspjehom “probuđenog neomarksizma”, izrazom od kojih je sebi prisvojio pravo da se poziva na nove naprednjake svjesnije rasnih i rodnih nejednakosti. “Hegemonija liberalnih ideja trajala je manje-više od 1960-ih do 2020 (...) Sada se zapadne demokratije moraju vratiti nacionalističkoj i konzervativnoj tradiciji koju su utemeljile Sjedinjene Američke Države”, objasnio je u nedavnom intervjuu datom povodom izlaska njegove nove knjige – Konzervativizam: Ponovno otkriće (Conservatism: a rediscovery).
Godine 2019. osnovao je Fondaciju Edmund Burke, posvećenu “jačanju načela nacionalnog konzervativizma”. On je “glavni filozof” ove struje, koju je novinar Simon Kuper prošli mjesec u svojoj kolumni u Financial Timesu definirao kao “dominantnu tendenciju populizma”, a na njegovom “popisu demona” već se nalaze islam i feminizam.
Francis Fukuyama također spominje Hazonyja u svom najnovijem eseju “Liberalism and its Disenchanted”. Filozof, koji je proglasio “kraj historije” nakon pada SSSR-a, slaže se s izraelskim misliocem u “tendencijama liberalnih zemalja poput SAD-a da pretjeraju kada je riječ o pokušaju preoblikovanja ostatka svijeta na njihovu sliku”, ali on smatra da je “pogrešno pretpostaviti da su nacije jasno definirane kulturne jedinice”.
Za Hazonyja, nacija nadilazi slobodan izbor. “To nije samo skupina pojedinaca, to su ljudi ujedinjeni zajedničkom odanošću koji prenose svoju tradiciju, žive u zemlji koju vide kao svoju i bore se za stvari za koje vjeruju da su im posebne”, kazao je u Rimu, gdje je optužio “zapadne elite” da “rade na brisanju” ovog koncepta. “Na Zapadu, kad idemo u školu, na Univerzitet, ne uče nas o nacijama, ne čitamo Bibliju, koja je filozofski neksus ideje nacije. Svi su oni racionalistički mislioci.” Ljevica “pretežno” kontrolira univerzitete i novine, kaže Hazony.
Ortodoksni Jevrej, on ne odbacuje kontakt s modernim svijetom (poput ultraortodoksnih) i vidi kršćanske konzervativce kao ideološke saveznike. Porodica, jevrejsko-kršćanska tradicija ili sveti tekstovi ključni su u njegovim govorima, koji se fokusiraju na anglosaksonsku političku tradiciju. Često spominje i “empiriju” i lojalnost. Prvo se temelji na ideji da ne postoje univerzalna prava i na nepovjerenju u maksime poput: “Sva su ljudska bića rođena jednaka”, što povezuje s invazijom SAD-a na Irak i Afganistan. Drugo se odnosi na porodicu, vjersku zajednicu ili pleme, termin koji on rado koristi.
Ubrzo nakon što se njegova knjiga pojavila, Hazony je osnovao Edmund Burke Foundation u Washingtonu kako bi ojačao “načela nacionalnog konzervativizma u zapadnim i drugim demokratskim zemljama”. Britanski državnik irskog porijekla Edmund Burke bio je vodeći kritičar Francuske revolucije i Deklaracije o pravima čovjeka iz 1790. godine. Dopredsjednik Fondacije David Brog bivši je izvršni direktor američke organizacije Ujedinjeni kršćani za Izrael, koja tvrdi da ima deset miliona članova.
Hazonyjevo vjersko i ideološko putovanje počelo je u vrijeme dok je bio student na Princetonu. Jedne večeri 1984. godine Meir Kahane došao je ondje održati govor pred 250 jevrejskih studenata. Kahane, rabin koji je utemeljio krajnje desničarsku Jevrejsku odbrambenu ligu (JDL), proglašen je krivim za terorizam u SAD-u i zatvaran je nekoliko puta u Izraelu zbog napada na Palestince. Godine 1984. upravo je bio izabran u Knesset kao dio otvoreno rasističke liste. Njegov govor otvorio je Hazonyjeve oči: “Bili smo hipnotizirani... Rabin Kahane bio je jedini jevrejski vođa kojem je ikada bilo dovoljno stalo do naših života da bi došao i rekao nam što misli da možemo učiniti. Čini se da je on bio jedini koji je razumio koliko želimo dobar razlog da ostanemo Jevreji.”
Hazony je, pišući neposredno nakon Kahaneova ubistva 1990. godine, jasno stavio do znanja da nikada nije podržavao njegove nasilne političke stavove, ali je prihvatio Kahaneov neomesijanski tip teologije: “Nemojmo nikada zaboraviti da smo došli ovamo u Zemlju Izrael da gradimo jevrejsku, a ne zapadnu zemlju. Prave su jevrejske vrijednosti, a ne zapadne (ili istočne, što se toga tiče). Ono što je ispravno i istinito ne trebaju odrediti liberalizam, ili demokratija, ili progresivni krugovi.”
Pet godina nakon razgovora u Princetonu, Hazony se sa suprugom i četvero djece preselio u naselje Eli na okupiranoj Zapadnoj obali. Dok je radio na svojoj tezi iz političke filozofije, počeo je pisati za Jerusalem Post, glavni izraelski dnevnik na engleskom jeziku, koji je upravo bila kupila kanadska novinska grupa i usmjerila ga udesno. Davidu Bar-Ilanu, izvršnom uredniku lista, svidjelo se pisanje mladog izraelskog američkog doseljenika i upoznao ga je s Benyaminom Netanyahuom, predsjednikom stranke Likud.
Hazony je pomogao urediti Netanyahuovo Mjesto među narodima, knjigu koja je utabala program budućeg premijera; objavljena je na engleskom 1993. godine, a hebrejska verzija uslijedila je 1995. Tada su se već vidjele naznake Hazonyjevog pristupa historiji. Naprimjer, podupirao je tezu, koju historičari osporavaju, da nisu Rimljani protjerali Jevreje iz Palestine nakon jevrejske pobune pod Bar Kochbom 135. godine, već Arapi 636. godine, u ranim danima islama.
Kada je prošle godine Hazonyjeva knjiga Vrlina nacionalizma prevedena i objavljena u, logično, Srbiji, njezin odličan prikaz objavio je Aleksandar Sekulović. Ovaj advokat, član Helsinškog odbora za ljudska prava i Saveza antifašista, konstatira kako je Hazonyjeva polazna teza da postoje samo tri oblika političkog uređenja svijeta. Prvi je plemenski ili klanovski, koji više nije aktuelan, pa tako danas postoje samo dva oblika: međunarodni poredak pod dominacijom imperijalizma i poredak slobodnih i nezavisnih nacionalnih država zasnovan na političkoj teoriji nacionalizma. Tu političku teoriju nacionalizma Hazony kasnije detaljno obrazlaže, ali njena suština je u pravu svake države da djeluje “unilateralno, prema sopstvenoj procjeni, u službi sopstvenog naroda, vrijednosti i interesa”, bez vođenja računa o tome šta misle druge države i svjetska zajednica.
Naspram nacionalizma stoji imperijalizam kao njegova suprotnost, tako da se i države i ljudi nalaze u situaciji ili-ili: ili si nacionalista ili si imperijalista, trećeg nema. I to nije obilježje samo savremenog doba, već je sukob između nacionalizma i imperijalizma osnovno obilježje svijeta od biblijskih vremena do danas. Hazony smatra da je svjetski poredak zasnovan na nacionalizmu najbolji mogući poredak.
Kao što je pribjegao uljepšavanju nacionalizma, Hazony i njegove protivnike nastoji što više ocrniti koristeći omraženi termin “imperijalizam”. Ali njegov imperijalizam nije ono što smo do sada mislili da jeste, već on, piše Sekulović, pod imperijalizmom podrazumijeva nastojanje da se svijet uredi po nekim pravilima i normama, odnosno nečiju navodnu ambiciju da se ugase sve one nacije koje prakticiraju samoodređenje i slobodu. Imperijalizam i njegovi nosioci “liberalni imperijalisti” (čudna kovanica!) apsolutno su zlo ispunjeno bijesom i mržnjom prema nezavisnim nacijama koje samo žele da djeluju unilateralno i prema vlastitoj procjeni.
U današnjem svijetu ti zli liberalni imperijalisti su, prije svega, Evropska unija i Ujedinjene nacije, koji su nosioci “užasnih kampanja klevetanja” protiv Izraela, ali i protiv Srbije, Velike Britanije, Mađarske, Poljske, Češke i svih drugih čiji i sam pokušaj neke nezavisne politike “izaziva bijes” liberalnih imperijalista. Hazony bez priziva tvrdi da je Evropa, odnosno Evropska unija, nosilac težnje za stvaranjem “univerzalnog političkog uređenja” u skladu s evropskim standardima, čemu se protive Trumpova administracija, Velika Britanija koja je zato i napustila Evropsku uniju, a naročito Izrael i Jevreji, koji “sa svojom nepomirljivom brigom za sopstvene poslove” predstavljaju nesavladivu prepreku. To je razlog zbog kojeg iz EU dolaze “užasne kampanje klevetanja usmjerene protiv Izraela”, “mržnja Evrope prema modernom Izraelu”, a Jevreji su postali “objekt posebnog bijesa pristalica liberalne imperije”. Zato će svi oni koji pokušavaju da se ponašaju kao Izrael (Sekulović tvrdi da je to jasna poruka upućena Srbiji i drugim nacionalističkim režimima) postati “predmet mržnje” tog liberalnog internacionalizma koji ustvari nije ništa drugo nego jedna “imperijalistička ideologija koja huška protiv nacionalizma i nacionalista”.
Šta stoji iza ovog otrcanog klišea o dobrim i lošim momcima i iza uzvišenih fraza o slobodi i nezavisnosti, maskiranih čak i jednom neinteligentnom konstrukcijom o prvobitnom grijehu koji su počinili kršćani odbacujući poruku Starog zavjeta (jevrejskog pisma) o spasenju i miru? Stoji jedna vrlo prosta činjenica, a to je konstantna kritika koju Evropska unija i Ujedinjene nacije upućuju Izraelu zbog surovog odnosa prema Palestincima. Na sve te kritike Izrael je uvijek odgovarao po šablonu “vi mrzite Jevreje”, a taj su šablon spremno prihvatili i srpski nacionalisti koji sve one koji kritiziraju njihova zlodjela nazivaju srbomrscima.
Sada tu mantru Hazony podiže na rang teorije u kojoj “imperijalistička ideologija” Evrope sprječava Izrael da radi šta hoće, da Palestince lišava prava na rad, na zdravstvenu zaštitu, na kretanje, na obrazovanje, na stanovanje i na život dostojan čovjeka, da ih ubija, muči, drži po zatvorima bez suđenja, da ruši njihove kuće, otima teritoriju i da ih zlostavlja po vlastitom nahođenju, odnosno, što bi rekao Hazony, “prema sopstvenoj procjeni”.
Da bi umanjio vrijednost kritike koja se upućuje nacionalizmu, između ostalih i srpskom, Hazony se tobože poziva na jednaka mjerila koja treba da važe za sve, koristeći pritom logiku svojstvenu onima koji vole kršiti zakon: toliko ima pljačkaša banaka, a vi ste samo mene uhvatili! Kako to, pita se on, da se bijes usmjerava samo na Izrael, Južnu Afriku ili Srbiju, da se Amerikanci grde zbog prakticiranja “nezavisnog prosuđivanja svojih interesa kao nacije” (kakva umilna definicija Trumpovog bezobzirnog gaženja normi međunarodnog prava, kaže Sekulović), a niko se ne skandalizira kada to rade Kina ili Iran, kojima on zatim dodaje i Sjevernu Koreju, Tursku, Siriju, pa čak i američkog bliskog prijatelja Saudijsku Arabiju, roneći pritom krokodilske suze zbog ugnjetavanja žena u tom “nakaradnom” društvu.
Objašnjenje ovog tobožnjeg duplog aršina, koji daje Hazony, ima snažan ukus rasizma: Evropa je stroga prema Izraelu, Južnoj Africi i Srbiji zato što ih smatra “bijelim Evropljanima”, pa za njih važe strožiji kriteriji, dok se od afričkih i muslimanskih zemalja i ne očekuje da se ponašaju po civilizacijskim standardima.
MISLI PRETOČENE U ZAKON
Godine 1994., uz finansijsku podršku bogatih Amerikanaca povezanih s Netanyahuom, Hazony je osnovao Shalem Center u Jerusalemu, think tank koji se namjeravao uhvatiti u koštac s “krizom identiteta” od koje “cijeli jevrejski narod pati”. U Nekoudi, glasniku doseljeničkog pokreta, objasnio je: “Moj životni cilj jeste pokazati da marksističko-cionistički koncept nije uspio u Izraelu. Niko više ne vjeruje u to, a sada se moramo boriti za budućnost kako razmišljamo o jevrejskom narodu u cjelini, a posebno u Izraelu.”
U Jevrejskoj državi: Borba za izraelsku dušu, objavljenoj šest godina poslije, Hazony tvrdi da otkriva ono što on vidi kao veliku zavjeru u kojoj se “tvorci kulture odriču ideje jevrejske države”. Ta zavjera datira iz 1920-ih, piše on, kada su Hebrejski Univerzitet u Jerusalemu osnovali veliki jevrejski intelektualci, uključujući Judu Leona Magnesa, američkog reformističkog rabina, pacifistu i protivnika nacionalizma i filozofa Martina Bubera, zagovornika postizanja sporazuma s Arapima i pristaše dvonacionalne države.
Hazony napada i Asu Kashera, filozofa s Univerziteta u Tel Avivu, zbog njegove definicije “jevrejske i demokratske države” tvrdeći kako njegovi stavovi dovode do dejudaizacije Izraela.
Hazonyjev popis neprijatelja njegove vizije Izraela je dugačak. Na vrhu tog popisa su sudije Vrhovnog suda i njegov bivši predsjednik Aharon Barak, koji je nadgledao ustavnu reformu i definirao vrijednosti Izraela kao jevrejske države kao “univerzalne vrijednosti zajedničke članovima demokratskog društva”. Hazony također kritizira vodeće izraelske pisce zbog odbacivanja samog koncepta jevrejske države. Među njima su pokojni Amos Oz, koji je nacionalizam smatrao prokletstvom čovječanstva, i pokojni AB Yehoshua, koji je tvrdio da Izrael treba tretirati kao normalnu zemlju. Na meti je i pisac David Grossmann, koji “iskreno nastoji poučiti Izraelce da je slabost ono što rađa vrlinu [a ipak] njezino prihvaćanje znači srušiti temelj na kojem počiva cijela građevina jevrejske države”.
Michael Anton, konzervativac koji je bio jedan od Trumpovih viših savjetnika od 2017. do 2018. godine, oslonio se na Hazonyjevu viziju nacionalizma u formuliranju onoga što Anton opisuje kao “Trumpovu doktrinu” u vanjskim poslovima. Hazony je izrastao iz u javnosti malo poznate ali zato itekako utjecajne izraelsko-američke konzervativne veze. Premda je svoju karijeru izgradio u Izraelu, institucije koje je ondje pomogao stvoriti djelimično su finansirali američki donatori, što je dio šire kampanje za uspostavu konzervativnog pokreta u američkom stilu. Hazony i široki američko-izraelski konzervativni intelektualni pokret jeste svijet koji ima izniman utjecaj u izraelskom Knessetu (parlamentu) i blisko je povezan s desničarskom strankom Likud Benjamina Netanyahua.
Hazony je zvijezda u usponu u Washingtonu i nekim evropskim prijestolnicama, on je dokaz procesa globalizacije konzervativizma, primjer da desničarski pokreti iz različitih zemalja sve više utječu jedni na druge, stavljajući agresivni nacionalizam u središtu šire zapadne intelektualne i političke desnice. Hazony nije samo popularni konzervativni pisac i filozof, on je otjelovljenje jednog od najznačajnijih globalnih trendova našeg vremena.
Hazony je, kroz svoje veze s republikancima i jevrejskom desnicom u SAD-u, središnji dio godinama građenog religioznog cionističkog ideološkog ekosistema mesijanskih rabina i ultranacionalističkih organizacija. Većinu njih donacijama bogatih Amerikanaca finansira Fond Tikvah, osnovan 1998. godine. Kohelet Policy Forum, osnovan 2012. godine, vjerski je cionistički think tank, koji, prema dnevniku Haaretz, tiho vodi Knesset.
Njegovo lobiranje pomoglo je da se u julu 2018. godine usvoji diskriminirajući novi temeljni zakon u kojem stoji: “Država Izrael nacionalna je država jevrejskog naroda u kojoj on ostvaruje svoje prirodno, kulturno, vjersko i historijsko pravo na samoodređenje. Ostvarenje prava na nacionalno samoodređenje u državi Izrael isključivo je za jevrejski narod. (...) Država gleda na razvoj jevrejskog naselja kao na nacionalnu vrijednost i djelovat će na poticanju i promoviranju njegovog uspostavljanja i konsolidacije.” Dvadeset i četiri godine nakon što je osnovao Shalem Center, ideje Yorama Hazonyja postale su zakon.
