Prošao je još jedan 9. januar. Kao i oni prethodni, bio je obilježen velikosrpskim provokacijama, bošnjačkim zdvajanjima, ali i demonstracijom impotencije međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Pokazuje se, vrlo svjesne i vrlo promišljene impotencije.

Postoji direktna uzročno-posljedična veza između mesarskih zahvata dijela međunarodne zajednice u BiH u politički život Bosne i Hercegovine i narastajuće militantnosti velikosrpskih snaga. Dodik ne samo da je doveden na vlast kao zapadni čovjek i uz pomoć njihovih tenkova, ne samo da se deceniju i po aktivno i svjesno ignoriše njegov narastajući radikalizam već se već koju godinu u aranžmanu ambasada prave političke intervencije i neprincipijelne koalicije kako bi isti taj Dodik i dalje bio dio vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.

Za to vrijeme isti dio međunarodne zajednice vrši otvorenu subverziju bošnjačkog političkog jedinstva pokušavajući na sve strane atomizirati bošnjačku političku scenu te diktatom i dekretima visokog predstavnika ostaviti bošnjački narod bez autentičnih političkih predstavnika. Nije potrebna bilo kakva pamet kako bi se uvidjelo da se takvim djelovanjem slabe prodržavne, a jačaju separatističke snage. To je očito u interesu dijela međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

OSMORKINI I DODIKOVI „BOŠNJACI“

Još gore od toga ovdašnja ambasadorska politička posluga svojim subverzivnim sabotažama bošnjačkih interesa počinje da prevazilaze čak veleizdajnike iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Na krilima medijske propagande, sponzorirane, ironije li, desetinama miliona američkih dolara predviđenih za borbu protiv „ruskog utjecaja“, lokalna politička i medijska peta kolona je uspjela ne samo politički marginalizirati bošnjački narod već i od arhiseparatiste i arhiputinovca Milorada Dodika napraviti najmoćniju političku figuru koja odlučuje o doslovno svemu na prostoru Bosne i Hercegovine. Politički maloumnici i izdajnici iz osmorke su odlučili dati priliku Dodiku da imenuje ministra iz bošnjačke kvote, a sve kako bi trenutni premijer Kantona Sarajevo Edin Forto, koji se izjašnjava kao Ostali, mogao postati ministrom.

Time je osmorka dala sve poluge državne vlasti u ruke Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Pošto Vijeće ministara BiH donosi odluke većinom glasova prisutnih članova, a što podrazumijeva glas najmanje jednog člana svakog konstitutivnog naroda, to znači da se odluke ne mogu donijeti ako za njih ne glasa barem jedan ministar iz svakog konstitutivnog naroda. A sada će Dodik imati svoga „Bošnjaka“ te će SNSD i HDZ u Vijeću ministara odlučivati kako i šta hoće.

Kakav bi mogao biti taj Dodikov „Bošnjak“, pokazuje i jedan od (bivših?) kandidata za tu funkciju, izvjesni Denis Šulić, koji ovih dana kliče u čast Republike srpske i dijeli fotografije na kojima navijače „Crvene Zvezde“, koji prave crveno-plavo-bijelu bakljadu na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, tom stratištu višegradskih Bošnjaka, naziva „pencilinom za raju iz FBiH“. Što bi naš narod rekao: „Takvih Bošnjaka ima i u Čačku.“

BOŠNJAČKI ZATVORENI KRUG

U jednu ruku, sve to nije ništa novo. Dovoljno se prisjetiti kako je nekada sarajevsko Oslobođenje sramotno prenosilo događaje koji su prethodili agresiji, te da su čak i prve barikade bile medijski tretirane u duhu „Svi pucaju po mom gradu, niko nije kriv“. Prisjetimo se i kojekakvih Reformista, ali i korifeja jugoslovenstva i građanstva koji su, dok je Bijeljina i istočna Bosna već plivala u bošnjačkoj krvi, na ulicama Sarajeva rušili legalnu vladu i tražili da agresorska JNA izvrši puč te skloni „nacionaliste sa vlasti“. Sjetimo se i krtica i petokolonaša u ministarstvima i sekretarijatima, institucijama ondašnje opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, a koji su sabotirali svaki pokušaj organizovanja odbrane države. I opet, ista kombinacija pokvarenosti, idiotizma i naivnosti prisutna je i danas.

Koliko današnja situacija zaista podsjeća na onu iz 1992. godine i koliko je u suštini čak u nekim segmentima i gora, pokazuju i sljedeća dva događaja koji imaju svoje paralele s događajima prije 30 godina.

Prvi je odluka redakcije O kanala, TV kuće u vlasništvu istog koncerna kao i Oslobođenje, a koji je odlučio da u svojim prostorijama održi ekskluzivnu „premijeru“ filma Borisa Malagurskog pod nazivom Republika Srpska – borba za slobodu, a u kojem se negira i agresija i genocid. Interesantno, ovome je prisustvovao i notorni Neven Anđelić, nekadašnji istaknuti učesnik pokušaja puča iz aprila 1992. godine.

Drugi i daleko gori jeste šokantno saznanje da su ministarstva policije Federacije BiH, ali i Kantona Sarajevo, kojima upravljaju NiP-ovi ministri Aljoša Čampara i Admir Katica, uzeli aktivnog učešća u organizaciji velikosrpske parade u Lukavici tako što su osigurali i obezbjedili prevoz borbenih vozila i jedinica MUP-a Rs preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine iako su znali da se to radi u neustavne i protivzakonite svrhe!

Dodajmo još i podjednako šokantnu informaciju da se u Tuzlanskom kantonu aktivno onemogućava sprovedba tendera za ojačavanje tamošnjih policijskih snaga borbenim vozilima i dugim cijevima, i to ne samo od „privrednih subjekata“ s područja manjeg bh. entiteta već i stranaka poput SDP-a.

I tako se krug zatvara. Koncern Oslobođenja ne da tek relativizira velikosrpsku opasnost kao 1992. godine već sada i aktivno promoviše velikosrbe i njihov narativ, isti ti velikosrbi više ne moraju da oružje krijumčare preko Sarajeva krijući ga u paketima banana kao 1992. godine već im u tome aktivno pomaže sarajevska policija, a ljevičarske i navodno probosanske stranke više ne zamrzavaju svoje djelovanje kao 1992. godine već aktivno sabotiraju jačanje snaga sigurnosti Bosne i Hercegovine. A za sve to vrijeme ambasade i njihovi politički i medijski projekti licemjerno ubjeđuju bošnjačku javnost da ne postoji nikakva opasnost te da je kucnuo čas općeg progresa i relaksacije političkih odnosa.

To može biti istina ako prihvatimo i da je smrt konačna relaksacija od životnih briga i da je napuštanje ovog svijeta progres prema sljedećem. Ali to važi za pojedince, a ne zajednice, i to obično pojedince koji se bliže kraja svoga životnog puta. Da li nam se to ustvari poručuje da su Bosna i Hercegovina kao država i Bošnjaci kao politički narod na zalasku i da im se bliži odlazak u društvo nestalih država i naroda? Da li dio međunarodne zajednice u BiH priprema eutanaziju Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda?

ŠTA DA SE RADI

Ako tako zaista jeste, šta da se radi? Odgovor je jednostavan, treba konačno početi odlučno djelovati ne osvrćući se na prijetnje i ucjene kojekakvih stranih mračnjaka te manjak vlastite političke težine pokušati nadoknaditi lobiranjem kod prijateljskih država kakva je recimo Republika Türkiye. U tom smislu, jako je bitna, ali i dobrodošla izjava turskog ambasadora Sadika Babura Girgina, koji je izašao sa stavom da Turska, ali ni druge članice OIC-a ne podržavaju daljnje intervencije Schmidta u korist HDZ-a i osmorke. Između redova, to se može pročitati kao poruka da će se svaki budući neprincipijelni zahvat visokog predstavnika u cilju promjene odnosa političkih snaga u Bosni i Hercegovini posmatrati kao neprihvatljivi i suštinski islamofobni čin antibošnjačkog političkog inžinjeringa.

No čak i uz jačanje vanjske podrške, ipak je najvažnije demonstrirati vlastitu snagu jer to nalažu zakonitosti političkih odnosa kroz čitavu historiju ljudskog roda. Prisjetimo se da je rahmetli Aliji Izetbegoviću jednom poručeno kako „Lloyd ne osigurava brodove koji tonu“, a što je bila direktna poruka da se niko neće založiti za stranu kojoj se predviđa poraz. Također, međunarodni odnosi su skloni nepredvidljivim promjenama, baš kao i interesi velikih sila. To možemo ilustrovati jednom historijskom crticom. Kada su se 1967. godine, tik pred izbijanje „šestodnevnog rata“, izraelski emisari pozvali na garancije koje im je deset godina prije lično obećao francuski predsjednik Charles de Gaulle, dobili su hladan odgovor: „Gospodo, to je bilo 1957, a danas je 1967. godina.“ Suština ove anegdote jeste da sve vrste garancija ovise o historijskom trenutku i interesima garantora te da stoga često ne vrijede ni papira na kojem su napisane, o onim verbalnim obećanjima i garancija da i ne govorimo.

Upravo zato bošnjačka politička i kulturna elita moraju odustati od iluzije po kojoj je biti bespomoćnim i bezopasnim jednako biti civiliziranim te konačno razbiti svoj strah spram jačanja isključivo bošnjačkih partikularnih kapaciteta i naročito spram manifestacije odbrambene moći vlastite zajednice. Takve zablude, iluzije i predrasude su suprotne svim bošnjačkim tradicijama, vjerskim uputama, pa i samom zdravom razumu. Ako se na Dodikovo otvoreno kršenje zakona za sada ne može uzvratiti zakonskim sankcijama, onda se mora pokazati da Bošnjaci imaju volju, mehanizme, ali i kapacitet kojima mogu zaustaviti bilo kakav avanturistički pokušaj secesije. U tom kontekstu treba svakako pohvaliti potez premijera Tuzlanskog kantona Irfana Halilagića, koji je pokrenuo proces naoružavanja i opremanja policijskih snaga tog kantona. Istovremeno, to je i poruka u kontekstu kadrovske politike jer pokazuje da su Bošnjacima potrebni takvi odlučni i hrabri kadrovi, a ne korumpirane pihtije poput Aljoše Čampare, koji čak i otvoreno pomaže velikosrbima da vrše manevar borbenim sredstvima preko prostora Federacije BiH.

PODIGNIMO VISOKO NAŠE ZASTAVE, ODBACIMO STRAHOVE I SUMNJE

Stoga ma koliko ih se grozila, bošnjačka elita konačno mora da prihvati da su parade, uniforme, oružje, ordeni, marševi, zastave... sastavni dio svake državotvorne politike te da su dio legitimne političke komunikacije i ka vlastitom narodu kojem jačaju samopouzdanje, ali i prema vanjskim faktorima kojima demonstriraju snagu, odlučnost i volju da se upotrijebe u zaštiti nacionalnih interesa.

Ništa i niko na ovome svijetu nisu pomogli Bosni i Hercegovini i Bošnjacima kao pobjede Armije RBiH na vojnom polju. No na čvrstom drugom mjestu su poznate vojne parade 3, 7. i 5. korpusa te ona konačna smotra ešalona Armije Republike Bosne i Hercegovine na Koševu. U tome nam je pouka i poruka.