U najnovijem gostovanju na režimskoj TVSA u emisiji Polis veliki kantonalni vođa NiP-a Elmedin Dino Konaković jasno i otvoreno kaže da za Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja nema konkursa niti će ga biti. Voditeljica koja je dobro plaćena da klima glavom “trojkaškim političarima” ne može da sakrije čuđenje Konakovićevom bezobrazluku, pa pokušava ponavljanjem pitanja na drugi način dati još jednu šansu da Konaković opravda svoj stav, ali uzalud. Za osnivanje nove obrazovne institucije i zapošljavanje bez ikakvog javnog konkursa uz povećanje plata od 500-600 KM u odnosu na druge prosvjetne radnike zaista u demokratskom društvu u kojem treba da postoji “vladavina prava” koja se ogleda u meritokratiji i transparentnosti ne može postojati prikladno opravdanje, pa ni za mnogo bolje retoričare od Konakovića.

Konaković navodi dva apsurdna argumenta kojom pokušava da ublaži svoju tezu:

  1. Da je ranije najavljeno kako neće biti konkursa za Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja i
  2. da će u novonastalom Institutu raditi najbolji prosvjetni radnici, a s objavljivanjem javnog konkursa postoji rizik da to tako ne bude.

Samim tim što je ranije najavljeno da neće biti konkursa ne amnestira Vladu KS i ministricu odgoja i obrazovanja. Kojom to logikom ima smisla da nepravda, ako je ranije najavljena, postane pravda? Ako ja kažem: Za godinu dana moj sin će bez konkursa biti zaposlen u Općini Centar, da li onda “polažem pravo” da tako i bude? Transparentnost u nepravdi nije nešto pozitivno, nego samo govori o tome da je neko spreman činiti nepravdu i otvoreno se hvaliti time. To je bezobrazluk, a ne transparentnost.

Drugi argument u kojem Konaković i ministrica kažu da će u tzv. Institutu “raditi najbolji prosvjetni radnici” ima još više nedostataka. Prvenstveno, zato i služe javni konkursi kako bi posao dobijali najbolji, a ne da to zavisi od samovolje pojedinca, u ovom slučaju ministrice službeno, a Konakovića iza “sjene”. Naime, svako zna da javni konkursi postoje da bi se “objektivno” uporedile reference i sposobnosti pojedinaca, te zatim na osnovu tih informacija (indikacija), a ne samovolje pojedinac bude zaposlen. Kako je moguće da Konaković smatra da možda neće raditi najbolji ukoliko bude konkurs? Postavlja li on to sebe kao “mjeru svih stvari” te da su najbolji oni koji njemu najviše odgovaraju. Dakle, samovolja, a ne demokratija i vladavina prava je ono što predlaže Konaković u svojoj (imaginarnoj) “borbi protiv nepotizma i korupcije”.

Ovaj primjer samo je jedan od mnogih tipičnih pokazatelja nepotizma, jer nepotizam i jeste “zapošljavanje” bez konkursa, na osnovu “subjektivne procjene” onoga ko je zadužen za to. Samo zato što Konaković kaže da će “raditi najbolji” ništa ne govori da će tako biti u stvarnosti. Na osnovu kojih kriterija se može odrediti ko je “najbolji prosvjetni radnik”, kada je sastavljena “lista najboljih prosvjetnih radnika u Kantonu Sarajevo”? Da li se pod najboljim smatraju “oni koji najviše prijaju ušima 'Trojke'”? Nije tajna, ako pogledate listu sada već poznatih imena budućih “radnika” Instituta za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja (koji primaju plate dok nisu ni počeli s radom), da svi u najmanju ruku “odgovaraju” Trojki. Na listi nema Vedrana Zubića, koji je možda i najbolji prosvjetni radnik zadnju deceniju samo jer se njegovo “viđenje” politike ne poklapa s “viđenjem” šefa NiP-a.

Da je Konakoviću stvarno stalo da rade najbolji prosvjetni radnici, onda ne bi postojao strah od objavljivanja javnog konkursa? Očigledno da pod “najboljim” možemo iščitati podobni, jer bez konkursa mi ne znamo ko je najbolji, a kako to izgleda kada NiP bira najbolje, pokazuje izbor direktora OŠ “Avde Smailovića”, u kojem ministrica, kao Konakovićeva produžena ruka, ispred zlatne značke i šehidskog djeteta, ipak, za direktora bira stranačkog poslušnika (bez obzira na snažan pritisak javnosti – prije svega roditelja škole), jer kako je rekao Konaković nakon lokalnih izbora, NiP kod biranja direktora ne može “gledati samo sposobnost” nego je bitno da kod izbora javnih funkcija kandidat ne bude suprotnog političkog gledišta.

Drugim riječima, Konaković otvoreno sposobnim iz SDA (samo SDA je za njega stranka suprotnog političkog gledišta, jer se sva kampanja NiP-a bazira na anti-SDA djelovanju) kaže da nisu podobni za izbor, a prije lokalnih izbora 2020. godine se toliko govorilo o “borbi protiv nepotizma i korupcije”, što samo pokazuje nedosljednost lidera NiP-a, koja je više puta uočena. Dakle, svojim članovima Konaković poručuje: materijalno se isplati biti na strani NiP-a, jer u svakom javnom konkursu (ili bez) ste iznad političkih protivnika, bez obzira na sposobnost. Nije ni čudo što kruže glasine da je bolje imati diplomu DIF-a i biti Konakovićev jaran u Kantonu Sarajevu, nego biti nobelovac, jer ovi prvi imaju prednost nad bilo kim drugim.

Zbog toga Konaković okuplja veliki broj “intereždžije” odbjeglih od SDA, te mu upravo SDA nikada dovoljno ne može zahvaliti, jer riješiti se kukolja stranke koji razdire zdravo tkivo bez ikakvog otpora predstavlja veliku političku pobjedu Bakira Izetbegovića. Kao što kaže Sv. Augustin: “Istina je poput lava. Ne trebaš je braniti. Oslobodi je. Odbranit će se sama.”

Jedan od najvećih filozofa svih vremena Sokrat u Odbrani Sokratovoj/Apologiji, u trenutku kada biva na optuženičkoj klupi zbog “kvarenja mladeži” i “nevjerovanja u Bogove u koje vjeruje država” (zbog čega je optužen na smrtnu kaznu – ispijanjem otrovne biljke kukute), od tužitelja biva “potvoren” da je dobar retoričar, te da tako manipulira drugim građanima Atene i kvari mladež. Sokrat odgovara da on nije dobar retoričar, štaviše, smatra se slabim govornikom, ali je istina na njegovoj strani pa samo “izgleda” da je on dobar retoričar, a ustvari je mnogo lakše braniti istinu, nego laž.

Da je to istina, uvjerili su se i svi slijepi sljedbenici (botovi) “Trojke” (koji “mudro” šute na ovu temu), jer takvu jednu očiglednu nepravdu nije moguće logički opravdati a da ne dođe do kršenja osnovnog logičkog principa nekontradiktornosti (npr. ne može u isto vrijeme čovjek biti živ i mrtav i slično – tako isto ne može neko govoriti da se bori protiv nepotizma, a u isto vrijeme zapošljavati stranački kadar i simpatizere bez konkursa). Jedno govoriti, drugo misliti, treće raditi jeste modus operandi sarajevske tzv. “Trojke”, jer sve “nade” polažu u naivnost uspavanog bošnjačkog naroda.

Brojne su logičke kontradiktornosti u koje je Konaković “upao”, jer kako kaže narodna izreka, “možeš lagati neke ljude sve vrijeme, možeš lagati sve ljude neko vrijeme, ali ne možeš lagati sve ljude sve vrijeme”.