Braho Adrović, Vrzino kolo, IGP “Pegaz”, Bijelo Polje, 2022.
Kad se pročita knjiga Braha Adrovića “Vrzino kolo”, stekne se varljiv utisak, koji inače prati zanimljive podvige pjesničke riječi, da je to bilo relativno lahko spjevati. Učini se, naglašavam, da je sve što ova knjiga sadrži bilo već gotovo, sastavljeno, spjevano, da se nudilo, ali da se, eto, niko nije sjetio da to obznani kao poeziju.
Kada se prvo iznenađenje stiša i kad opsjena prođe, postane jasno da je u pitanju poetska građevina u kojoj je praktično sve poznato, sem kako je stvorena. Poznat je jezički materijal, mjesto s koga je uzet, poznata je uobičajena funkcija njegova. I drugi pjesnici su posezali za njim, mnogi su na njemu “polomili“ zube.
Dakle, kao da je taj fascinantni jezički materijal čekao tolike godine upravo na Adrovića pa mu postao iznenađujuće poslušan, podatan. Tajna te “poslušnosti“ i te “podatnosti” jeste, zapravo, čudesna tajna poezije uopće.
Pjesnik govori narodnim jezikom, na jedan specifičan, superioran način, tako da ostavlja utisak prirodne lahkoće. Naime, njegov pjesnički govor, poput odsjaja zlatnog kondira u vodi u orijentalnoj bajci, izgleda lahko dohvatljiv dok se ne posegne za njim. Međutim, svako poređenje jezika ovih pjesama i narodnog jezika izvan tih pjesama upućuje na zaključak da je Adrović pravio strogu selekciju oslanjajući se na svoj poetski dar.
Svi ti fascinantni nizovi leksema, formula, iznenađujućih spregova i dužih govornih blokova svrstani su u nov poredak, u nove kombinatoričke odnose i u službi su jedinstvene zamisli. Doveden u viši red i sklad, jezik prestaje biti materijal, a postaje poezija koja se ispoljava, kako bi to rekli semiotičari, kao nanovo modeliran jezik koji u tom novom modeliranju višestruko umnožava svoju snagu na svim pravcima: ideje, slike, zvuka, ritma itd. Naročito oni stihovi koji “imaju pamćenje”, tj. koji u sebi čuvaju otiske svog postanja, a njih je u ovoj knjizi mnogo, u novim odnosima otkrivaju svoju zapretanu semantiku i dobivaju novu ekspresiju. U pitanju je dubinska semantika jednog idioma, skrivena običnom umu i sluhu, ali korespondentna na višim, skoro povlaštenim nivoima recepcije.
Adrovićeva knjiga obiluje stihovima, odnosno spojevima riječi koji samo u određenom sastavu, redoslijedu i metrici jesu ono što jesu. Često su to, stilističko-semantička jezgra nekog prastarog motiva koji još uvijek živi u svakodnevnom govoru. Ti “okamenjeni” spojevi ne trpe, bez štete po značenje i po efekt, nikakve promjene – eventualna oduzimanja dodavanja ili mikropomjeranja. Kao da su našli perfektan oblik u kom se skoro idealno stapaju smisao i zvuk!
U tako predočenim stihovima oslobođena je velika (jezička ) energija. Do nje se, po svemu sudeći, došlo dugim i predanim radom koji je rezultirao obiljem asocijacija i uzbudljivom verbalnom i semantičkom igrom. Iz nje se može rekonstruirati filozofija odnosa u jednom mikrosvijetu. U ciklusu “Vrtikolo” sadržani su brojni oblici “metafizičkog prokletstva” narodne sudbine u protekla dva stoljeća. Jedan od najčešćih Adrovićevih poetskih principa jeste izbjegavanje konkretizacije bilo lica koje nešto saopćava, bilo sadržaja koji se saopćava.
Završni ciklus “Naša posla” jeste, ustvari, ples nad prazninom, nevjerovatna dramatizacija pogubljenosti, anahronosti, nepravde i nedostatka elementarne logike. Dobiva se utisak da pjesnikova sposobnost kazivanja u beskrajnom nizu nije samo verbalne prirode, već da je plod smišljenog postupka da se uvrće samo u sebi i oko sebe te tako postaje svoj vlastiti predmet.
Odnos jezika i stvarnosti je složen, ali ono što je tu paradoksalno jeste da jezik postaje činjenica, da jezik postaje primarna stvarnost i da, uglavnom, nemamo posla s jezikom u svijetu, nego svijetom u jeziku. Ideja o mogućoj supstituciji na liniji narod – jezik, odnosno o jeziku kao idealnoj duhovnoj suštini naroda koji tim jezikom govori jedan je od osnovnih postulata Adrovićeve filozofije i poetike.
Da li je svijet sakriven u “riječi”, odnosno u jeziku, i svijet stvoren jezikom imao u Adroviću i svog trbuhozborca? I gdje je najzad Adrovićeva “stajna tačka”? Na ta pitanja je moguće dokučiti odgovor. Ako je po definiciji ventrilokvija umijeće govora bez micanja usana tako da se čini kao da glas dolazi odnekud drugo, onda se poetska proizvodnja te vrste “opsjene” približava mitskom mediju komuniciranja čovjeka s natprirodnim silama (u konkretnom slučaju, sila su otuđeni, ostrvljeni nenarodni režimi). Samim tim dolazimo do “stajališta” u kojem je vidljivo da pjesnik nije indiferentan prema tom “velikom pozorištu”.
U mreži kategorijalnih niti ove poezije teško je slijediti neku od njih a ne suočiti se s drugom: narodna mudrost prelazi u satiru, ova u humor, ovaj opet u elegiju, elegija u parodiju, uzvišeno i monumentalno smjenjuje se s grotesknim i bizarnim, tragično i komično “idu pod ruku”, naiva i mudrost se prepliću. Kad se nađe u svijetu Adrovićeve poezije, na prostoru otkočenih jezičkih sila i u obilju riječi, čitalac se ne može oteti utisku da prisustvuje velikom “buđenju” retorike kao svojevrsnom pjesničkom oratoriju ranjene duše.
Otvarajući fonetičke formule, zasipajući nas zvukom neistrošenih riječi, otvarajući nam često zaboravljene duhovne i jezičke paradokse, stvarajući neobične kombinacije, igrajući se nadmoćno izrazom i s čitaocem, Adrović kao da nudi jednu novu formu izraza koja ostvaruje skoro hipnotički efekt. Uz sve to, on umije da ukloni lirski subjekt tako da ostavlja iluziju da je sva ta poezija samonikla, odnosno da je “sazdana” iz narodnog govora.
Adrovićeve pjesme nose arhaičnu matricu narodske svijesti kao svoje lice, ali i historijski sunovrat, kao naličje.
Braho Adrović je istinskim jezičkim blistanjem uspio ne samo ući u ritam tradicijske svijesti već i ovjeriti njenu dugovječnost. Izuzetnom duhovnom koncentracijom, intenzivnošću, gustinom i prostranošću pjesničke dikcije u svojim pjesmotvorima ovaj je pjesnik, u savremenom bošnjačkom pjesništvu, zašao u starinu i razbudio našu savremenost. Njegov pjesnički prah rasut iz pradubina narodnog bića struji rukavcima savremenosti, gradeći etnopsihološku gamu i pojedinca i kolektiva i preobraćajući magijskom orkestracijom jezika lokalno i univerzalno, prošlo i sadašnje, tragično i komično. Univerzalizacija epsko-tradicijskog i folklornog naslijeđa je materijalizirana u mentalnim slikama naših naravi kao idealne mjere suglasja i nesuglasja kosmičkog kolopleta. Obnovom jednog isječka tradicijsko-patrijarhalne kulture on je, zapravo, potvrdio njen kontinuitet i ovjerio pjesnički izazov da se ona, na primjeren način, reaktualizira i preosmisli.
Adrovićeva poetika sva je u naporu da se sadržaj govora istakne, prekrije jezičkom koprenom, u kojoj se, izatkanom mrežom vratolomnih sinonimskih umnožavanja, jezikom iscrtava sudbena srž kolektiviteta. Njegova nebeska dijagonala, izvučena nizovima verbalnih mimikrija i simuliranih zabuna, kao isječaka jezika svakodnevlja, ponekad zamećući tragove i prikrivajući osnovne namjere, zakiva, sve dublje i dublje, u jezik, u strah, nalazeći u njemu lijeka za bolest bez lijeka, potvrđujući da je jezik istinska odbrana od hirova i zala što ih život donosi.
O Bože
Možda je od tih granata i rafala
Baš ovdje gdje ja stojim
Ugašen život nekog malenog Božjeg stvora
Nekog djeteta
I zažalio sam u tom trenu
Što se ja onda kojim čudom
Nijesam na ovo mjesto obreo
I da umjesto djeteta stradam
A da ono umjesto mene
Stoji i sve ovo začuđeno gleda….
(Oči fašizma)
Oči fašizma pjesma je o samooblikujućem tajnodejstvu, skrivalica koja se, iz slike u sliku, iz stiha u stih, iz strofe u strofu, obnavlja i obogaćuje, o tvrdim zabludama i opreznosti koja to, po cijenu života, mora ostati, ali nikad neće pristati na manipuliranje, relativiziranje i, na koncu, izjednačavanje krivnje za strahote s kraja XX stoljeća. Gradnjom i razgradnjom mita, izukrštanim dočujima i doletima banalnog postratnog pitanja, nepreglednom jezičkom povorkom, Adrović uobličuje atmosferu pučke naivnosti. Suština je, dakle, u onome što se taji, što se prikriva, što se saopćiti ne smije i ne želi.
Mi kažemo da smo Bošnjaci
A oni nama
Kako Bošnjaci
Nijeste rođeni u Bosni
Ne živite u Bosni
Nego u Crnoj Gori
Kako vi možete biti Bošnjaci
Vi ste Crnogorci
Drugi nam kažu
Kako možete vi biti Crnogorci
Vi ste Turci
Mi onda njima kažemo
Da mi ne možemo biti Turci
Jer nijesmo rođeni u Turskoj
Nego u Crnoj Gori….
(Ko Miraševi krmci)
Adrovićevo znalačko preimenovanje, okretanje s lica na naličje, kada i situaciji bez humornog predloška daruje humorno-grotesknu patinu, sudjelujući a ne podsmijevajući se, čuvajući starinu, produžavajući joj život, ali dovodeći je u pitanje, snopovima simuliranih zabuna, stvara nedoumicu: da li pjesnik ismijava ili lamentira? U njegovom pjesništvu historija proširuje, dopunjuje i preosmišljava mitsku matricu. Služeći se minijaturnim obličjima usmenog pjesništva (bajalice, pitalice, začudnice), ukrštajem prošlosti i sadašnjosti, mitskog i historijskog, tradicijskog i modernog, Adrović posjeduje sposobnost da odgovor na tragičnost banalnog pitanja kultivira kroz jezik i britku misao: Odoh ja da tražim ko sam/ I šta sam/ Tamo gdje se ljudi samo traže/ U radu, znanju, talentu i imanju i nemanju//.
I više nego dovoljno u svijetu moralne posrnulosti.
O AUTORU:
Braho Adrović rođen je 25. 7. 1947. godine u selu Donja Vrbica kod Berana. Osnovnu školu završio je u Vrbici i Petnjici, a Pedagošku akademiju (grupa srpskohrvatski jezik i književnost) u Nikšiću. Bio je član prve redakcije lista studenata Crne Gore “Studentska riječ”, a jedno vrijeme i odgovorni urednik tog glasila. Više od deset godina bio je profesionalni novinar “Pobjede”, a oko dvije i po decenije novinar Televizije Crne Gore, dopisnik iz Berana, Plava, Andrijevice i Rožaja. Bio je v. d. direktora Centra za kulturu u Beranama i u dva mandata potpredsjednik Opštine Berane. Adrović je bio jedan od osnivača i zamjenik glavnog i odgovornog urednika revije “Novi dani”, koja je jedno vrijeme izlazila u Beranama.
Braho Adrović je do sada objavio knjige poezije: “Biti živ”, “Juče na ulici”, “Hiljadu dana ljubavi”, “Balkanske elegije”, “Rat u kući”, “Objava nezaborava”, “Gorki vijenac”, “Vječno uzaludno”, “S one strane nade”, “Ljudi i neljudi”, “Izabrane pjesme”, “Mapa bolnih mjesta”, “Čovjek i vrijeme”, i knjigu humorističko-satirične poezije “Velika šetalica”, kao i roman “Porijeklo grijeha”.
Živi u Beranama.
