Dajemo li dovoljno javnog prostora bošnjačkim i bosanskohercegovačkim piscima, a potom i piscima južnoslavenskog govornog područja – pitanje je koje se godinama nameće.
Odgovor je ne, nažalost.
Zašto smo došli u tu situaciju kada su, recimo, na našem jeziku pisali jedan Bašeskija, jedan Ćatić, jedan Čolaković, jedan Kranjčević, jedan Dizdar, jedan Sijarić, jedan Selimović, jedan Sušić, Hromadžić, Ćopić, Džumhur, Idrizović, Isaković, Kulenović, i Skender i Tvrtko, Ibrišimović, Džamonja i mnogi drugi; Kad još uvijek pišu i Horozović, i Karahasan, i Sidran, Mahmutefendić, i Kemal i Sead, i Topčić, Stojić, Jergović, Brka, Ovčina, Šarenkapić, Ibrahimović, Šehić, Nikolaidis, Softić, Hasanović, Kujović, Cvijetić i mnogi drugi; Kad njihova djela plijene pažnju u široj regiji, kad im se knjige tamo prodaju i čitaju, kad se tamo o njima i njihovim knjigama piše, rade intervjui i TV prilozi?
Dakle, nije riječ o nedostatku pisaca i dobrih knjiga, zapravo ih je više nego ikad, ali su oni bez prave društvene podrške, bez podrške medija, bez podrške svojih izdavača, bez podrške strukovnih udruženja. Pisci koji i uspiju objaviti knjige ne nalaze podršku čitalačkih krugova iako je danas blogerska kultura čitanje digla na viši nivo, a preporuke šta čitati dostupnije su nego ikad. No, kao da je blogerska nepisana politika sklonija promoviranju hiperprodukcije stranih autora, trivijalne književnosti i jeftinih izdanja koja su odslužila svoje u zemljama okruženja, a koja, umjesto da završe na rezanju kao remitenda, volšebno popunjavaju rafove naših tržnih centara i trafika. Ta vrsta prakse domaće autore i izdavače postavila je na margininu marginu književne scene, konkurentnosti i pažnje.
Većina bosanskohercegovačkih pisaca odavno ne živi od svog pisanja. Oni su se, po svemu sudeći, pomirili s činjenicom da im to poslanje nije dovoljno za dostojanstveniji život i da uz pisanje moraju imati neki drugi, a zapravo primarni, stabilniji izvor prihoda. Pa su tako neki zaposleni u školama, na fakultetu, neki se bave novinarstvom ili kojom drugom naplativom aktivnošću, tj. nečim što nije pisanje književnih djela. Jer, osim nevelikog broja solidno prodavanih (i produktivnih) bh. pisaca, većina svoju egzistenciju rješava negdje drugdje. Ovo “solidno prodavani” treba posebno istaknuti jer biti među najčitanijima nužno ne znači imati i znatnije finansijske koristi. Tiraži godinama drastično padaju, a kod nas nema tantijema obračunatih za posuđena djela u bibliotekama, a i da ih ima, ne vjerujem da bi se od toga moglo živjeti, pa ni preživljavati.
Sistem stimuliranja autora koji je ustanovila Fondacija za izdavaštvo FBiH ima mnoštvo manjkavosti. Pored toga što su honorari za objavljivanje knjiga u tom odabiru gotovo prepolovljeni u odnosu na prvotnu odluku, uočena su brojna favoriziranja pisaca bliskih upravljačkom odboru Fondacije. Doduše, kako se mijenjaju uprave, pomalo se mijenjaju i favoriti, što, naravno, ne amnestira ni jedne ni druge. Zapravo je najveći problem u nedostatku bilo kakve transparentnosti spram onog što se na tom konkursu dobije i onog što se odabere.
Naprijed izloženo samo je dio razloga što domaći autori i njihova djela nisu dovoljno vidljivi i adekvatno tretirani u javnom životu. Unutar javne sfere postoji čitav niz tendencija koje negativno utječu na tretman naše književnosti. Važna tačka za razumijevanje pozicije u kojoj se bh. književnost danas nalazi jeste i promišljanje njezinog mjesta u medijima (svejedno da li govorimo o književnoj kritici, specijaliziranim medijima ili TV i radijskim emisijama za književnost, kojih, usput budi rečeno, gotovo da i nema, kulturnim rubrikama u mainstream medijima ili ma kom drugom prostoru) i, opće uzev, javnom diskursu. A takvih promišljanja, inicijativa i razgovora gotovo da nema, pa je ta činjenica dobrim dijelom odgovor na pitanje postavljeno na početku ovog teksta.
