Nije istina da se rak liječi tabletama niti je istina da je Katar zemlja koja najviše krši ljudska prava. Nije čak ni nacionalna država. To je korporacija koju vodi vrlo velika kraljevska porodica, baš kakvi su i ostali emirati iz Zaljeva.

Katar je dobio Svjetsko prvenstvo novcem koji zaradi prodajom benzina i kupovinom usluga, kao i svi ostali. Bliski istok zaslužuje Svjetsko prvenstvo u fudbalu i FIFA se s tim složila.

Kampanja protiv Katara je licemjerna, tipična za Zapad koji se usuđuje držati lekcije ne priznajući da je i vlastiti napredak postigao zahvaljujući prevarama i nasilju, stoljećima porobljavajući narode i teritorije bogate sirovinama, iskorištavajući tijela i duše miliona i miliona ljudi kojima su uskraćene plaće i temeljna ljudska prava.

Kampanja protiv Katara počiva na nekakvoj viziji otvorenog i prosvijećenog Zapada protiv zatvorenog i srednjovjekovnog islama, primarnog neprijatelja od 11. septembra 2001. godine.

Jedini legitiman i logičan stav bio bi bojkot Svjetskog prvenstva. Događalo se to i s drugim velikim sportskim događajima, makar samo iz geopolitičkih razloga. Niti jedna zapadna država nije bojkotirala drugu jer ne poštuje prava LGTBI zajednice. Ne poštuju ih ni Kina ni Rusija, diktature koje su organizirale prošle Olimpijske igre i posljednje Svjetsko prvenstvo. Zapadni vladari, međutim, ne vjeruju da je ta nepravda dovoljno ozbiljna da spriječi njihove reprezentacije u takmičenju u Kataru.

Kampanje protiv emirata puno su bliže demagogiji nego slobodi izražavanja.

Zapad je stvorio Katar i izvukao što je moguće više koristi od njega. I nije riječ samo o gorivu, londonski finansijeri to vrlo dobro znaju. Navijači raznih evropskih fudbalskih timova, takođe.

Granice Bliskog istoka iscrtale su zapadne sile. Podijelili su regiju na zone utjecaja i stvorili države koje nisu održive. Podržavali su krvoločne diktatore koji su srušili arapska proljeća i uništili nade tolikih mladih ljudi koji sanjaju da budu poput Evropljana i Sjevernoamerikanaca.

Zapad se uvijek bolje slagao s diktatorima nego s demokratima iz Trećeg svijeta. Bolje s Pinochetom nego s Allendeom, bolje sa Suhartom nego sa Sukarnom.

Ipak, od prosvjetiteljstva Zapad vjeruje da ga je naučni napredak, racionalizam i demokratski pluralizam ovlastio da transformira islamska društva. To je bio cilj “rata protiv terorizma” Georgea W. Busha. U ime tog većeg dobra mučilo se i ubijalo mimo zakona koji Zapad toliko cijeni.

Upravo ta arogancija i licemjerje izazivaju duboku ogorčenost na Bliskom istoku i globalnom jugu.

Glavni razlog pritužbi protiv Katara nisu seksualna prava, niti demokratija. Nije to ni poluropstvo nametnuto radnicima koji su izgradili stadione ili sjećanje na hiljade onih koji su mogli umrijeti. Najuvjerljiviji razlog je taj što ne toleriramo da oni imaju novac za koji vjerujemo da ga ne zaslužuju. Ne trpimo da oni tako dobro žive, a da ne daju vodu, prodajući plin kao zlato. Njihov BDP po stanovniku iznosi oko 56.000 eura, gotovo dvostruko više od Španije. Želimo ono što oni imaju i proklinjemo ih što to ne mogu dobiti.

Kad bismo bolje pogledali, znali bismo da je Katar veliki saveznik SAD-a. Tamo se nalazi baza Centralne komande američke vojske, odakle Pentagon kontrolira Bliski istok i središnju Aziju.

Znali bismo i da je Katar veliki posrednik, da je u Dohi zaključen dogovor između Talibana i Trumpove administracije o povlačenju iz Afganistana i da je emirat kasnije primio više od polovice Afganistanaca koji su se uspjeli evakuirati.

Posljednja četiri oružana sukoba u Gazi okončana su posredovanjem Katara. Upravo Katar, uz odobrenje Izraela, subvencionira vrlo siromašnu Gazu. Katar je takođe taj koji drži otvorene kanale dijaloga s Iranom zahvaljujući činjenici da obje zemlje dijele veliko plinsko polje pod vodama zaljeva. Katar pozdravlja islamističke vođe, disidente i prognanike svih vrsta, što je gostoprimstvo koje se diplomatski dobro vraća. Al Jazeera, najutjecajniji medij u islamskom svijetu i globalnom jugu, onaj koji najviše izvještava o zemljama s druge strane “linije fronta” je katarski.

Namjera ove kolumne, u svakom slučaju, nije odbrana Katara, ambivalentne zemlje poput svih država, njena je namjera skrenuti pažnju na to koliko smo slabi na supremacističke i apokaliptične diskurse. (Xavier Mas de Xaxas, La Vanguardia)