Edin i Adisa Žerić dvoje su mladih i uspješnih ljudi. Oni su bračni par iz Kozarca, povratnici koji pokazuju da života u Bosni i Hercegovini itekako ima. Djetinjstvo provedeno u rodnom Kozarcu pamte kao lijep period života, bezbrižna vremena ispunjena dječijim smijehom i igrama. Također pamte i kako je tada bilo mnogo više djece, kao i to da su djeca bila nesputana i manje ograničavana no sada.
“Ne sjećamo se mnogo toga, ali se sjećamo društva, igara, te neke slobode koje smo imali. Lijepa sjećanja do početka rata. Teško je procijeniti koje su razlike u tom vremenu u odnosu na vrijeme sada, ali možemo porediti svoje djetinjstvo s djetinjstvom naše kćerkice. U suštini, najveća promjena jeste to što ona nema nijednog djeteta u komšiluku da se igra, a mi smo imali desetak drugara i drugarica”, počinju svoju priču Adisa i Edin za Stav.
Početkom Agresije na Bosnu i Hercegovinu Edin i njegova porodica izbjegli su u Jordan, dok su Adisa i njena porodica izbjegli u Hrvatsku. Ni jedna od dviju porodica na te zemlje nije gledala kao na svoje stalno prebivalište, samo su čekali pravi trenutak da se ponovo vrate u svoju, jednu i jedinu, rodnu grudu.
“Iz logora 'Trnopolje' smo otišli u Zenicu, iz Zenice u Karlovac, bili smo u Rijeci godinu dana i iz Rijeke smo otišli u Jordan, gdje smo bili neke četiri godine. Vratili smo se nazad u Sanski Most, tamo smo živjeli šest godina, a nakon što sam završio srednju školu, vratili smo se u Kozarac”, prisjeća se Edin svog prognaničkog puta.
Naime, Jordan je bio sasvim slučajan izbor za njih. Nisu razmišljali gdje idu, samo je bilo bitno da idu na sigurno, jer je, nažalost, tadašnje stanje u Bosni bilo daleko od sigurnog. Budući da je prvi let tada iz Hrvatske bio za Jordan, to je značilo da će hašemitska kraljevina postati privremeni dom za Edina i njegovu porodicu.
“Jordan je drugačiji od zapadnih zemalja. Ja sam se kao dijete vrlo lahko prilagodio i navikao na njihov sistem, na to okruženje, ali je starijima bilo jako teško, jedva su čekali da se vrate nazad. Zbog razlike u klimi, sjećam se da sam sanjao da se vratim nazad u svoju avliju. Sanjao sam travu koja mi je ostala u sjećanju. Povratak je bio ogromna želja i iščekivanje. Roditelji nisu nikada planirali ostati u Jordanu, uvijek smo samo čekali taj dan kada ćemo se vratiti u Bosnu i Hercegovinu”, priča Edin.
Edinovi roditelji nisu se nikada pokajali što su se vratili u Bosnu, a nije ni Edin. Iako on nije tada mogao donijeti tu odluku, kaže nam kako je ipak mentalitet naših ljudi njemu blizak, te dodaje kako ga je povratak u domovinu upotpunio. “Ipak si ti stranac u tuđoj državi, a kada se vratiš u svoju zemlju i kada si na svome, sa svojim narodom, to je puno drukčije”, ističe Edin.
Adisa je povratnica iz Hrvatske. Kaže kako joj isprva nije baš bilo drago što se vraća u Bosnu jer je u Hrvatskoj već bila stekla prijatelje, ali joj se isto tako otvorila mogućnost da ostane u Hrvatskoj kao njezin državljanin, ali roditelji su imali druge planove, a među njima definitivno nije bio stalni boravak u zemlji koja nije Bosna i Hercegovina.
“Ja sam igrala košarku, ponudili su mi zbog toga da dobijem domovnicu i da igram za Hrvatsku, ali roditelji su već bili donijeli odluku da se vraćamo nazad u Bosnu. Malo mi je bilo krivo, naravno. Dolazila sam u faze gdje nisam htjela u Bosnu, pa kada smo došli, nisam htjela da čujem o odlasku iz Bosne, a s trenutnom političkom slikom u državi mijenja se i moj stav. Trenutno smo tu, a o dalekoj budućnosti niko ne može govoriti”, priča nam Adisa.
Edin je započeo svoj biznis u Kozarcu. Njegova firma “E-Design” bavi se proizvodnjom i montažom pločastog namještaja, prvenstveno kuhinja, plakara, ugradbenog namještaja. Rade za lokalno tržište, kao i za inozemstvo, odnosno za Kozarčane koji žive u drugim zemljama. Planovi o proširenju su, svakako, tu.
“Ideja je potekla iz ekonomske situacije ovdje u Bosni, jer imaš svega dvije opcije: ili da radiš za neku mizernu platu ili da uložiš veće napore i pokušaš nešto više od života da ostvariš. Jednostavno su me životne prilike natjerale da se odlučim na veći rizik, ali i veću zaradu na kraju”, pojašnjava Edin.
Kaže kako je mimo svog posla uvijek radio namještaj po mjeri, ali je 2019. godine pala konačna odluka da se posveti samo tom poslu i tako je nastao “E-Design”, koji danas broji šest uposlenika, a koji su redom svi Kozarčani.
“Teško je naći dobre radnike na Zapadu, kamoli ovdje. Problem je tu smjena generacija, ali i sam pristup radnicima. Rijetko se pronalazi radnik koji je već osposobljen za taj posao, tako da je dosta truda potrebno da se uloži u radnika; dosta razumijevanja, vremena, priče, strpljenja, umjerenosti. Ne kažu džaba da ne postoji loš radnik, već samo loš menadžer. U principu nije jednostavno, ali, hvala Bogu, moji radnici i ja nadopunjujemo jedni druge”, objašnjava Edin.
Edin naglašava kako je bitno znati šta tačno želiš od života da bi znao koja zemlja ti to može pružiti. Da li je to slijepo “ganjanje” novca i uspješne karijere, ili je to pak traganje za mirom, spokojem ili jednostavno bosanski kazano: rahatlukom.
“Zavisi šta ko želi od života, šta mu je cilj u životu. Ako se gleda neka finansijska situacija, definitivno zapadnjačke zemlje daju više prilika za zaradu, za započinjanje biznisa, za razvijanje poslova. Više je mogućnosti, dakako. Sada je do osobe, da li to nekome čini zadovoljstvo, da li taj novac i potraga za karijerom, ili ipak želite izbalansiran život i njegovanje tih nekih porodičnih vrijednosti. U svakom slučaju, neko ko planira da se vrati nazad u Bosnu treba biti spreman da uloži mnogo više truda da bi postigao slične ili iste rezultate na Zapadu, ali se ovdje mogu ti rezultati postići i može se napraviti lijep posao, lijepo se zarađivati.
Mi smo blizu velikih evropskih zemalja, pa se mogu napraviti razni kontakti i priče u inozemnim zemljama. Da je teže – jeste, ali je i veće zadovoljstvo kada si na svome i tu radiš, a uspiješ”, objašnjava Edin i dodaje: “Razmišljali jesmo o odlasku, kao i mnogi drugi. Dođeš u situaciju kada ne možeš da platiš račune i tada ti nije bitno gdje si, bitno ti je samo da zaradiš. Sada nam je bolje, nemamo planove da idemo, ali niko ne zna šta budućnost nosi. To je izvan naše kontrole i sve je nepredviđeno”, završava Edin.
Adisa je nedavno objavila svoju prvu knjigu, autobiografiju Duša s ožiljkom, koja je psihološke tematike. Naime, Adisa se već više od dvije decenije bori s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, a također joj je dijagnostikovana depresija i anksioznost. Htjela je svojom knjigom da podigne svijest o psihičkim oboljenjima, te koliko je od iznimne važnosti da se o istim priča, jer se samo pričom može promijeniti tipičan balkanski mentalitet u kojem je osoba koja ide psihijatru “luda” i da se sve unutrašnje borbe moraju voditi u četiri zida, jer je njima sramota pričati.
“Dijagnostikovana sam s OKP-om već dvadeset godina, a prije deset godina su se tu pridružile depresija i anksioznost. S tom svojom borbom sam vidjela da ljudi, zaista, ne razumiju ljude koji imaju bilo kakav psihički poremećaj. Pronalazila sam nerazumijevanje za moje neke postupke i stavove, pa sam naprosto imala potrebu da se, nakon toliko godina vještog skrivanja mojih poremećaja, jednostavno otvorim svijetu i objasnim zašto ja neke stvari radim drukčije nego oni. Jednostavno sam željela srušiti sve te stereotipe oko psihičkih bolesti i da ljudi shvate da se one nalaze oko nas u ogromnim mjerama”, priča Adisa.
Najveća joj je podrška u pisanju knjige, svakako, bio njen suprug Edin, koji je skupa s njom prolazio sve teške trenutke. Bilo je izuzetno izazovnih momenata, ali su ih zajedničkim snagama i, naravno, ljubavlju prevazišli. Reakcije čitaoca na Adisinu knjigu su pozitivne, kaže nam kako je i dalje preplavljena pozitivnim emocijama, znajući da je njena knjiga pomogla ljudima koji isto tako vode strašne bitke unutar svoja četiri zida.
Adisa i Edin su mladi, ali perspektivan par koji smatra da je život u ovoj zemlji moguć. U moru priča o masovnom odlasku iz Bosne i Hercegovine priče o ovakvim ljudima trebaju da se čuju. Mladi bračni par iz Kozarca za kraj kaže kako se pored svih poteškoća i prepreka do cilja može stići, uz jaku volju i mnogo, mnogo truda. Svaki trud se na koncu svega nagradi, kao i svaka žrtva koja kasnije urodi plodom.
