Iznenađujuće je vidjeti da arapske vlade i građani nisu učinkovito reagirali na najnoviji razvoj događaja u Pojasu Gaze. Iako su promatrači očekivali učinkovitiju reakciju arapskih vlada i građana, uglavnom su ostali ravnodušni na genocid koji je u toku nad palestinskim narodom, koji živi ne samo u Pojasu Gaze nego i na Zapadnoj obali. Ulice arapskih država su neočekivano vrlo tihe u poređenju s ulicama mnogih nearapskih i nemuslimanskih zemalja.
Postoji nekoliko glavnih razloga za ovo nedjelovanje. Prvi važan faktor je promjena identiteta arapskog naroda. Tradicionalno, Arapi su uživali u četiri komplementarna, ali i konkurentska politička identiteta. Od najužih do najopsežnijih, bile su baladiyyah (lokalni ili podnacionalni identitet), wataniyyah (nacionalni identitet na državnoj razini), qawmiyyah (etnički ili pan-arapski identitet velikih razmjera) i diniyyah (vjerski ili islamski identitet).
Iako se njihova važnost s vremena na vrijeme mijenjala, sve su bile relevantne za gotovo sva arapska društva. Panarapski i islamski identitet bili su politički dominantniji. Većina Arapa bila je zainteresirana za arapska i islamska pitanja. Palestinsko pitanje, i arapsko i islamsko pitanje, bilo je u središtu ova dva identiteta.
Međutim, relevantnost ovih identiteta uveliko se promijenila nakon arapskih pobuna i revolucija 2011. Važnost posljednja dva identiteta (pan-arapskog i islamskog) dramatično je opala u korist nacionalnog (na državnoj razini) i podnacionalnog identitete. Na primjer, vlade zaljevskih država odlučile su dovršiti svoje zakašnjele procese izgradnje nacije. Slično tome, iračka država danas je politički podijeljena između pristaša nacionalnog identiteta i podnacionalnih identiteta. Dok neki politički akteri podupiru neovisni nacionalni irački identitet, neki drugi radije se identificiraju kao "šijiti", čime suniti koji žive u zemlji postaju drugi.
Na kraju su arapski narodi počeli da ne pridaju veliki značaj arapskom i islamskom pitanju, tj. palestinskom pitanju. Stoga arapski narod uglavnom ostaje ravnodušan prema patnji palestinskog naroda, jer ne želi više na sebe preuzimati teret “drugih Arapa ili muslimana”. Barem u ovom trenutku, nema značajne solidarnosti među arapskim narodom.
Drugi najvažniji faktor bilo je potiskivanje organiziranih arapskih civilnih institucija. Najučinkovitiji pokreti i društveno-politički akteri tokom arapskih ustanaka i revolucija bile su glavne islamske organizacije. Muslimansko bratstvo, koje je bilo najveća organizirana i islamski orijentirana institucija civilnog društva u arapskom svijetu, bilo je jedan od glavnih nositelja revolucija i demokratskih promjena u regiji. Došla je na vlast u nekoliko arapskih država nakon slobodnih demokratskih izbora.
No, iako negira upotrebu nasilja, Muslimansko bratstvo je zajedno s Hamasom 2014. godine egipatski režim i nekoliko drugih arapskih država proglasio terorističkom organizacijom. Danas u arapskom svijetu ne postoji snažno organizirano društvo koje bi reagiralo na izraelskih zločina nad arapskim muslimanskim narodom.
Nadalje, svima je jasno da će svaki protest protiv izraelskih genocidnih operacija biti strogo kažnjen od strane dotičnih vlada. Vlade su odlučne ugušiti bilo kakvu društvenu potražnju. Stoga su vlade u stanju odvratiti arapske ulice od reakcije na bilo kakav vanjski razvoj. Osim toga, arapske države sretne su zbog uništenja Hamasa, palestinsko/arapskog islamski orijentiranog pokreta otpora.
Treće, mnogi Arapi, čiji su prvi i najvažniji prioriteti njihova ekonomska dobit, ne žele napustiti svoju udobnost i bogatstvo. Oni ne žele da cionisti i njihovi pristaše naude njihovim poslovima. Većina arapske elite posluje u zapadnim državama. Arapske elite uveliko ovise o međunarodnim poslovnim krugovima, kojima u velikoj mjeri dominiraju zapadni krugovi. Ne namjeravaju učiniti nešto što će naštetiti njihovom poslovanju i udobnosti. Stoga je jedini doprinos koji daju humanitarna pomoć, koja ne stiže do potrebitog palestinskog naroda.
Četvrto, arapskim vladama prijete zapadne države. Proizraelske globalne sile prijete propalestinskim vladama i akterima. Pristaše cionističkog režima zastrašuju sve aktere u svijetu zbog njihove podrške Palestini i odvraćaju ih od zauzimanja protuizraelskih pozicija. Drugim riječima, zbog ove ovisnosti niti jedna arapska vlada ne usudi se podići glas protiv Izraela i njegovih pristaša. Slično svojim društvenim akterima, oni također slijede politiku besplatnog pristupa najnovijim događajima u Gazi. Dok Palestincima pružaju humanitarnu pomoć, paze da ne uzimaju ništa konkretno akcija protiv izraelske države.
Sve u svemu, arapske vlade i narodi nerado poduzimaju konkretne mjere protiv cionističke države i njenih pristaša. Oni su socijalno preslabi, ekonomski ranjivi i politički ovisni da bi poduzeli učinkovite mjere protiv izraelskih zločina. Međutim, ova tišina možda neće trajati zauvijek, energija nakupljena na liniji rasjeda mogla bi jednog dana dovesti do eksplozije.
Muhittin Ataman je profesor na Odsjeku za međunarodne odnose na Univerzitetu društvenih nauka u Ankari. Također je glavni urednik časopisa Insight Turkey, koji izdaje Fondacija SETA; ovaj je komentar napisao za Daily Sabah.
