Svjedočili smo proteklih dana, i još svjedočimo, sinhroniziranom omalovažavanju postavljanja spomenika kralju Tvrtku I Kotromaniću u Sarajevu. Najglasniji su, naravno, Srbi. U stopu ih prate socijalisti, Hrvati su prilično blagi, iako možemo osjetiti da grizu donju usnu dok pišu o tome, a, što je posebno zanimljivo, oglašavaju se i nacionalno neopterećeni liberali, zagovornici kapitalizma i liberalne demokratije, koji se pridružuju negiranju važnosti samoga kralja i njegovog spomenika u glavnom gradu države Bosne i Hercegovine, prekoputa simbolički jednako važnog objekta, zgrade Predsjedništva.
UDRUŽENI NADIDEOLOŠKI PODUHVAT PROTIV SPOMENIKA TVRTKU I
Zanimljiv je taj narativni konglomerat, nacionalno i ideološki različitih i suprotstavljenih političara, novinara, historičara, kojima je jedina dodirna tačka to što nisu muslimani... Ujedinili su se samo s jednim ciljem – osporiti, slobodno možemo reći, historijski važan događaj, što postavljanje spomenika Tvrtku I Kotromaniću ispred zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, nesumnjivo jeste.
I reći ćemo odmah: cijeli projekt nije urađen “prirodno”, kako bi priličilo stabilnim nacijama. Mi nemamo ministarstvo kulture na državnom nivou, naše katedre za historiju nisu rasterećene od recidiva jugosocijalizma, naši umjetnici su ili nezainteresirani ili, čak, protiv artikuliranja nacionalnog simboličkog poretka, pod neprestanom smo artiljerijskom vatrom riječi i simbola s one strane Drine, s one strane Une, plus “raketnim” napadima iz Bruxellesa, u našem javnom prostoru na prste jedne ruke mogu se izbrojati mediji koji prepoznaju da su nam kulturni i politički identitet u opasnosti... Ima racionalnih prigovora, natpis na postamentu, pa i periodizacija, nisu u redu, spomenik je mogao ići dublje u park i slično... Ali, nema potrebe za cijepanje dlake ne četvero izvođačima ovog vrlo važnog projekta. Nije fer. Jer, kako rekosmo, nismo stabilna nacija. Naša država je podijeljena, u njenim institucijama sjede njeni neprijatelji, a sam stožerni narod Bosne, Bošnjaci, u samome sebi ima nezanemariv dio moralno izopačenih subjekata (politički projekt “trojka”), čije djelovanje prijeti opstanku i naroda i države.
U takvim okolnostima možemo se i trebamo radovati, te odati priznanje učesnicima ove diverzantske akcije (vidi administrativno-pravne zavrzlame koje prate ovakve i slične događaje) u režiji Benjamine Karić Londrc i Faruka Kapidžića. Kao u oružanom ratu, ako ne možeš pomjeriti liniju fronta, a onda makar ubaci diverzante u neprijateljske redove i napravi mu štetu koja će, u perspektivi olakšati njegov konačni poraz. Naš neprijatelj, u narativnom/simbolnom ratu koji vodimo od prestanka oružanoga jeste političko-ideološki savez velikosrba, velikohrvata, socijalista i populista kojima, različitih razloga radi, smeta stabilan bošnjački politički i kulturni subjekt, stabilna država Bosna i Hercegovina. To nam pokazuju reakcije u javnosti na podizanje spomenika našem najvažnijem srednjovjekovnom vladaru, kralju Tvrtku I.
SRPSKOHRVATSKI ASPEKT PODUHVATA
Ne treba nas čuditi što su Srbi “poludjeli” zbog spomenika. Njihov glas jasno je artikulirao gradonačelnik Banje Luke: “Grad Banja Luka će još ove godine pokrenuti proces izgradnje spomenika banu Kulinu i kralju Tvrtku u cilju odbrane istine i zahvalnosti koju srpski narod gaji prema svojim vladarima srednjeg vijeka.” Ništa novo, ništa čudno, već smo navikli da je srpski diskurz satkan od laži ili tendencioznih poluistina, a naznaka da će prestati s tom ružnom praksom nema ni na vidiku. Samo se treba paziti da ne padnemo u zamku da ga i sami ne prihvatimo. A takvo što je moguće. Od svih naroda Zapadnog Balkana, Srbi su najangažiraniji u produkciji Simbola (narativnih iskaza, spomenika, filmova, serija, slika...). Istina im je najmanje važna, sve što ih zanima je teritorij kojim će suvereno vladati, a da bi ostvarili svoje namjere potrebno je uništiti identitete naroda koji su prepreka njihovim imperijalnim projektima, a za identitet su važni – simboli! Nisu tokom Agresije rušili džamije zato što ne vole islam ili im smeta munara. Ne, rušili su ih zato što su džamije (i) genuin simbol glavnog, islamsko-orijentalnog obzira bošnjačke kulture. Zato je i bilo za očekivati da vrisnu kada bošnjačka strana pokaže da je kadra ojačati vlastiti simbolički poredak.
Hrvati su bili nešto blaži... Od neznavenih i zlonamjernih reakcija, kojih nema mnogo, izdvajamo ultranacionalistički hrvatski portal Poskok, koji je gradonačelnici Sarajeva stavio krunu najhrabrije žene “Srba, Bosne, Primorja, Donji Krajem, Usore, Rame, Humske zemlje. I Hrvata naročito” jer je “vođi protuosmanske vojske, potomku hrvatskih Šubića i srpskih Nemanjića, našem milom kralju Tvrtku postavila spomenik!” Ovaj pokušaj ironičnog komentiranja, propao je persfilažom stvarne titule Tvrtka I Kotromanića. Očigledna intencija da se bude duhovitim pokazala je, zapravo, bijes, muku i nevolju istovjetnu kao i srpsku.
Ali ako smo mogli očekivati negativne reakcije nosilaca velikosrpskog i velikohrvatskog diskurza, tj. njihovih dijelova koji se podudaraju kada je u pitanju odnos prema Bošnjacima i Bosni, negativna reakcija koja dolazi sa, (samo)deklarirano, probosanske strane, morala bi biti signal za razvijanje svijesti o važnosti otpora ne samo srpskim i hrvatskim velikoprojektima nego i ideološkim matricama hranjenim otrovom moralizma, bile one pozicionirane na lijevom ili desnom spektru. Moralizam jeste pogonsko gorivo socijalističkih, općenito isključivih, totalitarnih narativa, ali njime može biti intoksirana svaka ideologija.
SOCIJALISTIČKO-KAPITALISTIČKI ASPEKT PODUHVATA
Za socijalističke narative o spomeniku bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću, paradigmatičan je tekst bošnjačkog historičara i novinara Nedžada Novalića objavljen u srbijanskom ljevičarskom časopisu Res Publica, a koji je svjetlosnom brzinom prenio i hrvatski ljevičarski portal Lupiga. (Simbiozu srpskih i hrvatskih ljevičara, te način na koji koriste bošnjačke korisne idiote, nemoguće je ne primijetiti.) Njegov tekst “Spomenik bez postamenta: Tvrd je orah Tvrtko” ideološki je dosljedan i konzistentan, pa ga se može preporučiti za čitanje kako bi se bolje upoznao vrijednosni sistem novoljevičarske ideologije, one percepcije svijeta iz koje za sam svijet može doći samo nered, iako njeni nosioci za sebe kažu, i uvjereni su snažno u to, da samo uvode red. Za Novalića “spomenik Tvrtku spomenik je antiintelektualnoj atmosferi, političkom kiču i društvenoj regresiji”. Administrativnu borbu da se nađe rješenje za realizaciju projekta (podizanje spomenika historijskoj ličnosti) koja je u normalnim okolnostima nepotrebna, on atribuira kao sagu. A jedan od ozbiljnijih problema na prostoru Zapadnog Balkana, možda i najozbiljniji – zloupotreba povijesnih činjenica u svrhu artikuliranja i etabliranja imperijalnih i genocidnih politika – Novalić deklarira kao “historijsku melodramu koja se”, podizanjem spomenika Tvrtku I u Sarajevo, “pretvorila u politički triler”.
Treba biti politički korektan, katkad, pa priznati novoljevičarima pravo da se bune protiv podizanja spomenika historijskim ličnostima, posebno srednjovjekovnim vladarima (koji su bili antisocijalisti prije pojave socijalizma), i, svakako, podržati društvo u kojem će slobodno govoriti. Zbog toga značenja Novalićevog teksta ne bi trebala biti sporna. On, kao i svaki građanin, ima pravo da omalovažava artikuliranje identiteta zajednice u kojoj se formirao (da na kažemo: ima pravo biti autošovinist, opterećen “turskim grijehom” i slično). U tom smislu, Novalićev tekst nije neočekivan niti problematičan. Neočekivana i problematična jeste strast kojom je napisan. Ta strast kojom se diže glas protiv jednog sasvim prirodnog, potrebnog, u civiliziranim zemljama primjerenog čina, kao što je simboličko obilježavanja kontinuiteta i trajanja, možda najbolje govori o snažnoj sprezi svetosavsko-velikosrpske i socijalističke ideologije. U takvoj bošnjačkoj strasti prilikom samoomalovažavanja mogu se prepoznati i sociopsihološki simptomi emocionalnog (time i misaonog) stanja dijela Bošnjaka, koje otežava, pa i dovodi u opasnost, etabliranje racionalnih mehanizama neophodnih za njihovu opstojnost.
Podizanje spomenika historijskim ličnostima važnim za jedan narod i/ili državu, srednjovjekovnim ili ne, svejedno, čin je civiliziranih zajednica od Mašrika do Magriba. Strast kojom se govori protiv spomenika historijski važne ličnosti i za Bošnjake i Bosnu, nemoguće je drugačije protumačiti do kao duboko uvjerenje da Bošnjaci i Bosna ne mogu / ne trebaju biti samostalni, suvereni, politički i kulturni subjekt.
Relativiziranje važnosti podizanja spomenika došlo je i sa bosanskog portala Tačno, kroz intervju s prof. dr. Emirom O. Filipovićem. Postavljana su mu, očekivano, sugestivna pitanja tipa “Šta je pozadina ove političke, skoro svakodnevne, pomame da se ide nazad u prošlost i da se tamo biju današnje bitke?” ili “Zašto je baš bosansko srednjovjekovlje glavno ‘bojno polje’ – da li je to zbog simbolizma srednjovjekovne bosanske države, zbog zakašnjelog romantizma od kojeg svi skupa patimo”, na koja je profesor davao odgovore u čija se opća značenja, jednostavno, ne može sumnjati. Ali i on pada u zamke uravniloviteljskog narativa, pa odgovara: “Iako se u toj dubokoj prošlosti mogu prepoznati obrisi modernih identiteta, prosto je nemoguće ‘hirurški’ razdvojiti sve te brojne isprepletene segmente srednjovjekovne prošlosti Bosne i prilagoditi ih situaciji u modernoj Bosni i Hercegovini, a to je upravo ono što bi političke i kulturne elite modernih bosanskohercegovačkih nacija danas htjele učiniti.”
Filipović odbija, dakle, precizno odvojiti bošnjačku političku i kulturnu elitu od srpske, kojoj je manipuliranje lažima o srednjovjekovnoj prošlosti dvostoljetna praksa. Ovakvim iskazom, a s obzirom na kontekst (razgovor motiviran podizanjem spomenika Tvrtku I) Filipović, vjerujemo nesvjesno, daje doprinos srpskohrvatsko-socijalističkim naracijama. Jer mi, zapravo, svjedočimo da bošnjačka elita nije dovoljno zainteresirana za našu srednjovjekovnu simboliku, i ona zbog toga zaslužuje da bude kritizirana. tako da ne može biti riječi o tome da “srednjovjekovlje prilagođava političkim potrebama”.
No, ako s ljevičarskih portala dolazi otpor ideoloških, a ne nacionalnih razloga radi, jedan uradak iz ideološki neopterećenog, a kako-vjetar-puše-politički angažiranog lista govori nam o koordinaciji oprečnih ideoloških narativa u negiranju važnosti spomenika i relativiziranju bosanstva bosanskoga kralja. U tekstu “Je li kralj Tvrtko bio Srbin ili Bošnjak?” Dnevni avaz potpuno neosnovano uvodi Bošnjake u narativne ratove na koje izazivaju Srbi, nastojeći da u javni prostor uvedu spomenuto pitanje, istovremeno dajući i svoj besmisleni odgovor. Teško da je iko od zvaničnih predstavnika bošnjačkih institucija, bošnjačkih novinara i analitičara, koji su na pozicijama odbrane suvereniteta Bošnjaka i Bosne, ikada potegnu to pitanje. No, autor se prema njemu odnosi kao da je ono glavna tema u javnosti (iako je očigledno da nije), jer to posredno odgovora “politici kompromisa trojke”, koja je besmislena, osim u slučaju da se politički predstavnici Bošnjaka poistovjete s političkim predstavnicima Srba. Ideološko-politička uravnilovka, na kojoj su ustrajavali, svako iz svojih razloga, socijalistički, briselski i velikosrpski ideolozi, tako se uvukla i u naraciju Avazovog autora poznatog kao deklariranog antiljevičara i zagovornika zapadnih, kapitalističkih i liberalnih vrijednosti.
Istina, u svom tekstu ne diže glas protiv podizanja spomenika, ali nastoji omalovažiti dobra osjećanja, tako potrebna svim bosanskim patriotima, otkrivajući nam toplu vodu (“Stvarni Tvrtko bio je tipični srednjovjekovni aristokrata, potomak vladarske dinastije Kotromanića. Zemlja nad kojom vlada njegova je država, oni koji žive na njoj njegovi su podanici. Kao i svaki vladar, težio je da svoju teritoriju povećava, jer više teritorije, veća moć, veća snaga i više ubranih poreza.”) i pozicionirajući Bošnjake u sukob u kojem oni, jednostavno, ne participiraju (“A sad se nastavite svađati oko toga je li Tvrtko Srbin ili Bošnjak i nastavite oblačiti srednjovjekovne vladare u runa modernih nacionalističkih bitki.”)
RADUJMO SE SPOMENIKU, ALI BUDIMO OPREZNI
Podizanje u Sarajevu spomenika jednom od vladara srednjovjekovne bosanske države, kralju Tvrtku I Kotromaniću, može biti početak megaprojekta, neophodnog i Bošnjacima i Bosni – (re)afirmiranju kognitivne i emocionalne veze s našim srednjovjekovnim nasljeđem. Srbi i socijalisti manipuliraju, Hrvati nešto manje, no na to mi ne možemo utjecati. Mi moramo biti aktivni, a ne reaktivni. Najava gradonačelnice Sarajeva da će raspisati konkurs za pisanje monografije o kralju Tvrtku I, hvale je vrijedan potez... S tim da...
Ne, ne cijepamo dlaku ne četvero, dapače, ali upozoravamo – Benjamina Karić Londrc, ako je racionalna, ne bi smjela pasti u bosanski narativ kakav priželjkuje njena partija, a koji je razvidan iz neznavenog, kulturološki i povijesno nepismenog, a ideološki indoktriniranog njenog partijskog druga Jasmina Imamovića, koji za Tvrtka I Kotromanića birvaktile zapisa: “Po ocu je bio potomak bosanske dinastije Kotromanića, iz Srebrenika. Po majci je bio iz hrvatske dinastije Šubić z Klisa. Po baki Jelisaveti bio je iz srpske dinastije Nemanjića. Nije on bio ni Bošnjak, ni Srbin, ni Hrvat, a bio je i Hrvat, i Srbin, i Bošnjak... Što nije pošlo za rukom ni kralju Zvonimiru, ni caru i kralju Dušanu, uspjelo je Tvrtku da ujedini slavenski jug pod okriljem Bosne.”
Tvrtko I Kotromanić, da je bio “ujedinitelj juga pod okriljem Bosne” nit bi bilo Bosne, nit bi bilo nas da mu podižemo spomenik. Ovaj Imamovićev iskaz možda najbolje dokazuje o kakvoj opasnosti je riječ kada su u pitanju socijalisti; kao i svetosavski velikosrbi, oni izmišljaju i kreiraju stvarnost. A toga se treba čuvati biti oprezan. Jer, i simbolička važnost Tvrtka I Kotromanića može biti zloupotrijebljena. Stoga, radujmo se podizanju spomenika njemu, ali ne dopustimo da nam neznavenost i ideologiziranost otima kulturno nasljeđe.
