Prema svemu što se vidjelo, vidi i zna o izraelskoj genocidnoj praksi na Bliskom Istoku, a u vezi s činjenicama da su brojni subjekti međunarodne zajednice tolerantni prema tom zločinstvu, te s obzirom na razarajuće potencijale sukobljenih u toj regionalnoj krizi, ima prostora za ocjenu da se toleriranjem izraelskog ponašanja rizikuje nestanak čovječanstva u sadašnjem izgledu, što bi značilo i nestanak Izraela, a katastrofalno bi bilo da se to dogodi bilo kome od njih. Izrael treba očuvati u granicama prije njegovih agresivnih oružanih i subverzivnih operacija poduzetih 1967. i kasnijih godina.
Analitičari ponašanja Izraela prema državama i narodima na Bliskom Istoku, posebno prema Palestini i palestinskom narodu, nailaze na problem kojim riječima okvalificirati progon Palestinaca s njihove zemlje, kako tretirati neprekidnu izgradnju jevrejskih naselja na palestinskoj zemlji, koju riječ upotrijebiti za ubijanje Palestinaca branitelja svojih ognjišta, kako nazvati izraelsku upotrebu vojske da razornim oružjem ubija na hiljade Palestinaca, pretvarajući u prah palestinske kuće i drugu njihovu imovinu. Za takva izraelska ponašanja u ljudskom rječniku ne postoji nikakav drugi izraz osim da su to zločini genocida. Da u ljudskom rječniku postoje drugačiji, još teži izrazi za kvalificiranje izraelskog ponašanja na Bliskom Istoku, težnja za realnim predstavljanjem tog ponašanja ispoljila bi se upotrebom upravo tih još težih izraza.
Također, analitičari ponašanja Izraela prema državama i narodima na Bliskom Istoku ne mogu odgonetnuti kome treba takvo izraelsko djelovanje – da li treba njemu ili nekome drugome, ili pak i njemu i nekome drugome, jer gledano s temeljnog ljudskog stajališta, zlo ne treba nikome, odnosno zlo je štetno svakome. Ako treba nekome drugome izvan Izraela i jevrejskog naroda, onda je Izrael zlo ne samo za Palestinu i palestinski narod, nego i za autohtone interese svih svojih građana, računajući da je neki državni interes autohton samo ako je odraz životnog, kulturalnog i političkog prosperiteta odnosnog naroda, što nikako ne može biti genocidna zločinačka praksa Izraela prema Palestini i palestinskom narodu.
U vezi s tim treba ukazati da se sposobnost izraelskog diplomatskog, subverzivnog i propagandnog aparata ogleda u uspješnom odvraćanju da se njegovo ponašanje jasno nazove genocidom kao najtežim oblikom organiziranih zločina i terorizma. Čitav svijet preko TV ekrana i drugih medija gleda slike izraelskog zločinstva, ali se ipak većina usteže da njegovo ponašanje nazove imenom koje odražava obim, intenzitet i katastrofalne posljedice za sudbinu unesrećenog palestinskog naroda.
O tome se sugeriraju pitanja: Kako ispoljiti bar minimalnu solidarnost prema stradanjima palestinskog naroda od izraelskih zločina s karakterom genocida? Da li uspostava raznih oblika saradnje s takvim Izraelom znači pokušaj utjecaja na Izrael da obustavi genocid nad Palestincima ili znači zatvaranje očiju pred tim zločinima? Na ta pitanja treba odgovoriti u vezi s činjenicama što je Izrael, u proteklim decenijama, upravo u vrijeme dok je uništavao Palestinu i palestinski narod, postizao sporazume i sarađivao s više muslimanskih zemalja, kao što su Egipat, Jordan, Etiopija, Kenija, Uganda..., a posebno povodom činjenica da je u posljednje vrijeme uspostavio saradnju s Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom i Sudanom, koji su decenijama ispoljavali oštre kritike protiv zločinačke prakse Izraela nad Palestincima.
STRATEGIJA SAVEZNIŠTVA IZRAELA S MUSLIMANSKIM ZEMLJAMA
Ovi slučajevi potvrđuju da je strategija Izraela usmjerena s ciljem proširivanja i produbljivanja direktnog utjecaja na političke prilike i vlade u zemaljama Bliskog Istoka, njegovog bližeg i šireg okruženja. Izraelska strategija savezništva s državama i drugim subjektima međunarodne zajednice, kao izraz dugoročnih ambicija, obuhvata: čuvanje i učvršćivanje postojećih savezničkih oslonaca; pridobijanje novih saveznika na prostorima gdje protivnici izraelske politike prema Palestini i palestinskom narodu nisu s utjecajem koji čini smetnju Izraelu da na tom prostoru uspostavlja i jača savezništvo; “preotimanje” saveznika utjecajem na partnere protivnika izraelske politike prema Palestini i palestinskom narodu s ciljem da se oni međusobno jedni od drugih distanciraju, da ugase svoju saradnju i pređu u sukobe, što je pogodna šansa da “dojučerašnji” oslonci (saveznici) izraelskih neprijatelja postanu oslonci (saveznici) Izraela. To je oblast specijalnog rata, koji se definira, pored ostalog, kao težnja za osvajanje pozicija na prostorima gdje utjecaji regionalnih i svjetskih rivala nisu sasvim definirani ili su opterećeni slabostima, što je nekom od sukobljenih činilaca pogodnost za “preotimanje” pozicija od onih s kojima se sukobljava s konačnim ciljem da se od neprijatelja grade saveznici. Vjerovatno, i skorašnji sporazumi UAE, Sudana i Bahreina s Izraelom rezultat su upravo takve strategije specijalnog rata.
Putem savezništva Izrael postiže da se sužava polje utjecaja onih subjekata međunarodne zajednice koji su eksponirani kao prepreka njegovom okupacijskom ekspanzionizmu prema Palestini, odnosno prepreka njegovoj zločinačkoj praksi prema palestinskom narodu. Geografska veličina i demografski potencijal Izraela jesu ekstremno ispod geografske širine i dubine njegovog političkog interesa i utjecaja, što sugerira pitanje: Kakve ideološke i političke namjere Izraela pokrivaju tako ekstremno nesrazmjeran, širok i dubok interes? Neka ponašanja Izraela indiciraju da je širina i dubina zahvata u globalnim okvirima od strane najvećih svjetskih sila ispod dubine i širine njegovih globalnih ambicija iz kojih nastaje tome primjeren, vrlo moćan i efikasan diplomatski, obavještajni i propagandni aparat čiji je simbol “Mossad”. Oni koji se sukobljavaju s tim sistemom, čak iako su također dobro organizirani, s njim teško izlaze nakraj. Taman da nije ni približno realan, iz preventivnih razloga, taj zaključak treba biti polazno stajalište za države koje pokušavaju da budu efikasne u borbi protiv izraelskog ekspanzionizma. Po tim pitanjima, u usporedbi s Izraelom, izuzev Turske i Irana, muslimanske su zemlje inferiorne, što bi bio manji problem ako bi se ulagali napori da se ta inferiornost u odnosu na Izrael ublažava u tendenciji konkurencijskog izjednačavanja, ako ne u tendenciji izgradnje kvalitativno i kvantitativno superiornijeg diplomatskog, propagandnog i obavještajnog organiziranja i djelovanja od onoga izraelskog. Uz navedene izuzetke, muslimanski svijet daleko je od toga.
Dakle, problem je u činjenici što većina muslimanskih zemalja ne ulaže adekvatne napore u diplomatskim, obavještajnim i medijskim stranama svog sigurnosnog identiteta na međunarodnoj sceni, posebno u sukobu s Izraelom.
Sprečavanje ekspanzije Izraela etiketira se antisemitizmom. Rijetki su u svijetu koji ne izbjegavaju takvu etiketu, upravo iz velikog, a sasvim opravdanog, ljudski obaveznog humanističkog obzira prema stradanjima Jevreja u Drugom svjetskom ratu, ali ta tragična stradanja ne smiju biti razlog za odustajanje od obuzdavanja izraelske okupatorske teritorijalne agresivnosti i genocidne, zločinačke prakse koja prati tu agresivnost prema Palestini i palestinskom narodu.
Da bi neki subjekt međunarodne zajednice bio partner (saveznik) Izraela treba da bude oportun, nedovoljno obziran prema njegovoj okupatorskoj ekspanziji na Bliskom Istoku i zločinačkoj praksi prema palestinskom narodu, odnosno treba da se sukobljava s protivnicima izraelskih težnji na Bliskom Istoku i šire, posebno s Turskom i Iranom, koji prednjače u tom protivljenju.
SUBVERZIVNI CILJEVI IZRAELA PREMA MUSLIMANSKIM ZEMLJAMA
Na prostorima muslimanskih zemalja s kojima nema razvijeno diplomatsko, ekonomsko i drugo partnerstvo, Izrael nema dovoljno mogućnosti za uspostavu i razvoj svojih propagandnih, obavještajnih i subverzivnih centara i oslonaca usmjerenih protiv Palestine i njenih saveznika. Pri tome treba imati u vidu da Izrael s nekim državama ima razvijenu diplomatsku, ekonomsku i druge sadržaje saradnje, a da te zemlje nisu izraelski saveznici u provedbi njegove ekspanzionističke politike i zločinačke prakse protiv Palestine i palestinskog naroda. Eventualnim prekidom diplomatskih i drugih veza s takvim državama, Izrael bi bitno suzio prostor djelovanja u skladu s politikom i praksom okupatorskog ekspanzionizma prema Palestini i zločinačke prakse prema palestinskom narodu. Dakle, Izrael je vrlo zainteresiran da ima diplomatsku, ekonomsku i druge sadržaje saradnje i sa zemljama koje su saveznici Palestine i palestinskog naroda u borbi protiv njegovog okupatorskog ekspanzionizma i zločinstva. Uspostava diplomatskih i drugih veza s takvim zemljama jeste izraelski put za relativiziranje otpora svom ekspanzionizmu i zločinstvu. Po osnovu rezultata tog relativiziranja, povećava se pasivnost muslimanskih zemalja u zaštiti Palestine i palestinskog naroda od izraelskog ekspanzionizma i zločinstva. To je pasiviziranje doprinos prema konačnom cilju da Izrael od protivnika i neprijatelja svom ekspanzionizmu i zločinstvu gradi partnere i saveznike istog tog ekspanzionizma i zločinstva.
Uvjeti subverzivnih, podrivačkih utjecaja Izraela u muslimanskim zemljama s kojima ima saradnju bolji su od uvjeta za takve utjecaje u zemljama s kojima nema nikakvu saradnju. Imao ili nemao saradnju u muslimanskim zemljama, Izrael u svima njima subverzivno djeluje, što je oblast tajnih operacija “Mossada”. U tom pogledu, posebno su važne težnje Izraela da s jedne strane taktizira u postignutoj saradnji s vladama tih zemalja ili taktizira s ciljem da uspostavi saradnju s vladama tih zemalja ako saradnja već ne postoji, a s druge strane da protiv tih vlada uspostavlja opoziciju ako već ne postoji subverzivno prikladna opozicija, odnosno da pruža podršku već postojećoj opoziciji ako je pogodna za upotrebu u subverzivne svrhe. Putem opozicije Izrael vrši subverzivni pritisak na vlade muslimanskih zemalja, i onih s kojima sarađuje i onih s kojima ne sarađuje, s ciljem da taj pritisak, po mjeri izraelskog interesa, rezultira traženjem izlaza od strane tih vlada. Za vlade muslimanskih zemalja koje su došle u takvu situaciju izlaz može biti i uspostava, odnosno produbljenje saradnje s Izraelom, nadajući se da će tako unutarnji opozicijski i vanjski pritisak na njih splasnuti, posebno ako Izrael angažira svoje saveznike među najbogatijim zemljama da jednokratno riješe neke ekonomske ili političke probleme odnosnih muslimanskih zemalja. Dakle, samim tim što su u statusu muslimanskih zemalja, UAE, Sudan i Bahrein neće od sebe odagnati subverzivne ambicije Izraela u korist ciljeva daljeg okupacijskog ekspanzionizma prema Palestini i zločinstva prema palestinskom narodu.
Pored ostalog, i u tom kontekstu treba sagledavati anarhiju koja postoji u mnogim muslimanskim zemljama, posebno u pogledu izazivanja narodnog bunta usmjerenog na štetu unutarnje stabilnosti tih zemalja, što može rezultirati da se smijeni za Izrael nepodobna vlada, a da tu vlast zamijeni Izraelu podobna vlada. U tom kontekstu treba razmatrati neokolonijalizam kao odsustvo direktne strane vladavine u muslimanskim zemljama, odnosno kao uspostavu izvanjske vladavine putem lojalnosti vlada tih zemalja stranim centrima moći, što znači napuštanje lojalnosti prema autohtonim interesima naroda tih zemalja.
ŠANSE I RIZICI MUSLIMANSKIH ZEMALJA U SARADNJI S IZRAELOM
Anarhija u muslimanskim zemljama često sadrži aktivnosti terorističkih snaga, sredstva i metode borbe, o čemu se počesto indiciraju osnove za sumnju da iza njih stoji Izrael. Zato za mnoge Izrael nema kredibilnost za antiterorističku borbu, što je težak sigurnosni problem jer je čovječanstvo u ratu s terorističkim organizacijama i grupama koje postoje širom svijeta, a najdrastičniji primjeri jesu u muslimanskim zemljama na Bliskom Istoku. To je širi kontekst za razmatranje razloga zbog kojih napori antiterorističke borbe moraju biti usmjereni protiv izraelskih utjecaja i veza s terorizmom, ne samo u direktnom teroru nad Palestincima nego i šire u kontekstu subverzivnog djelovanja koje obuhvata osnivanje i usmjeravanje terorističkih organizacija koje se vremenom otmu kontroli i svojim osnivačima. Dakle, pojačano prisustvo Izraela u muslimanskim zemljama po osnovu sporazuma o saradnji s njima podrazumijeva nuždu višeg stupnja organiziranosti vlada tih zemalja u borbi protiv terorizma. Vlade i građani UAE, Sudana i Bahreina trebaju biti svjesni i takvih rizika saradnje s Izraelom. Ni jednu muslimansku zemlju ne treba odvraćati od njihovog suverenog prava da odlučuju ko će im biti saveznik, ali svaka od tih zemalja treba biti opredijeljena za zaštitu od eventualne subverzije iz Izraela, koji u saradnji s muslimanskim zemljama može vidjeti pogodne uvjete da u njima izaziva krize i njima upravlja na štetu mira i sigurnosti u tim zemljama i njihovom okruženju.
Teorijski gledano, uspostavom diplomatskih i drugih veza s Izraelom muslimanskim državama, inače saveznicima u borbi Palestine i palestinskog naroda protiv izraelskog okupatorskog ekspanzionizma i zločinstva, pruža se mogućnost da putem svog diplomatskog i drugih sadržaja prisustva na područjima izraelskog interesa (u Izraelu i šire) ojačaju pretpostavke uspješnog savezništva i solidariziranja s borbom palestinskog naroda, doprinoseći sveukupnim težnjama u borbi protiv terorizma svake vrste, bez obzira iz kojih izvora terorizam potječe, uključujući i doprinos sveukupnim težnjama da se suzbije okupacijski ekspanzionizam i terorizam Izraela nad palestinskim narodom. Imajući u vidu razne elemente lošeg stanja u muslimanskom svijetu, posebno po pitanjima sukoba između muslimanskih naroda i država, nije realno očekivati da muslimanske države u okviru razvijene saradnje s Izraelom u vrhu prioriteta imaju težnju da kroz saradnju s tom zemljom doprinesu zaštiti palestinskog naroda od izraelskog državnog terora nad tim narodom. Dakle, teorijski gledano, razvijeni diplomatski i drugi sadržaji saradnje muslimanskih država s Izraelom pružaju šanse i Izraelu da produbi i proširi pogodnosti za svoj okupacijski ekspanzionizam prema Palestini i za svoje zločinstvo prema palestinskom narodu, ali i šanse muslimanskim zemljama da prodube i prošire pogodnosti za svoj doprinos zaštiti Palestine i palestinskog naroda, koji je katastrofalno ugrožen od strane Izraela. Takve hipotetičke šanse nalažu mjere osposobljavanja muslimanskih zemalja da ih u praksi iskoriste.
Zato zemlje koje prednjače u borbi protiv izraelskog okupacijskog ekspanzionizma prema Palestini, odnosno koje prednjače protiv genocidnog zločinstva nad palestinskim narodom, ne trebaju prekidati svoju saradnju sa zemljama samo zato što one sarađuju s Izraelom, već naprotiv, trebaju i one, što transparentno što netransparentno, biti prisutne kao partneri s njima, ali pod svojim motivom da, pored ostalog, doprinose zaštiti interesa palestinskog naroda na tim prostorima, upravo zato što Izrael transparentno i netransparentno svoje prisustvo na istim tim prostorima motivira poboljšanjem uvjeta za nastavak okupacijske ekspanzije protiv Palestine.
U tom kontekstu treba razmatrati štetnost vrlo rasprostranjenih i zabrinjavajućih sukoba između muslimanskih država i naroda. Izrael čini sve što može da takvih sukoba bude što više, odnosno da takvi sukobi budu što dublji, intenzivniji i štetniji po ukupno stanje u muslimanskom svijetu. U širokom spektru raznih sadržaja i oblika tih sukoba između muslimanskih naroda i država Izraelu najviše odgovaraju oni koji se ispoljavaju upravo po pitanju borbe Palestine i palestinskog naroda protiv izraelskog ekspanzionizma i zločinstva. U slučajevima gdje nema sukoba između muslimanskih naroda i država Izraelu odgovaraju razlike u stavovima i političkoj praksi tih država, s jedne strane razlike u tretiranju Izraela, njegovog okupatorskog ekspanzionizma i zločinstva, a s druge strane razlike u tretiranju borbe Palestine i palestinskog naroda protiv izraelske okupacijske i zločinačke prakse. Pored ostalog, i na tim razlikama između muslimanskih država Izrael gradi strategiju svojih uspjeha, iskoracima u pravcu potpune okupacije Palestine s posljedicom konačnog istrebljenja palestinskog naroda. U vezi s tim, zanimljivo je što bar muslimanske države i njihovi razni politički i društveni činioci izraelski ekspanzionizam ne karakteriziraju kako bi trebalo: kao genocid nad Palestincima, ako to već ne čine ostale države svijeta zainteresirane da po svaku cijenu izbjegnu da im se prišije etiketa da su antisemiti. Svijet se nije potrudio da jasno razdvoji genocid i holokaust koji su u Drugom svjetskom ratu pretrpjeli milioni unesrećenih Jevreja kad nije bilo države Izrael od genocida koji Izrael, nakon što je nastao kao država, primjenjuje nad Palestincima.
Pri tome treba imati u vidu da u muslimanskim zemljama postoje razlike u ponašanju između naroda tih zemalja i njihovih vlada. Naprimjer, da su Sudan, UAE i Bahrein slijedili raspoloženje svojih naroda kojima vladaju, Izrael ne bi imao šansu da putem sporazuma s tim zemljama ublaži ili otkloni otpor svom ekspanzionizmu i zločinstvu nad Palestincima.
KAKO MUSLIMANSKE ZEMLJE TRETIRAJU IZRAELSKU OKUPACIJU PALESTINE
Sugerira se pitanje: Da li u obilju činjenica o visokom intenzitetu izraelskog okupatorskog ekspanzionizma protiv Palestine i zločinstva nad palestinskim narodom uspostava diplomatske i drugih oblika saradnje Izraela s UAE, Bahreinom i Sudanom na strani tih muslimanskih zemalja sadrži nijanse praktičkog relativiziranja neljudskosti dosadašnje izraelske politike i prakse na Bliskom Istoku, odnosno sugerira se pitanje da li je Izrael, za skorašnju uspostavu saradnje s navedene tri muslimanske zemlje, prioritetno motiviran da relativizira, suzi, ublaži i dokine otpor tih zemalja svojoj okupatorskoj i zločinačkoj praksi na Bliskom Istoku. Samo naivni mogu negirati takve motive Izraela u zalaganju za uspostavu i unapređenje saradnje s UAE, Sudanom i Bahreinom, odnosno samo naivni mogu negirati da će Izrael, upravo iz navedenih motiva, pokušavati uspostaviti diplomatske i druge sadržaje saradnje i s drugim muslimanskim zemljama s kojima do sada nema takvih odnosa.
Također, sugerira se pitanje da li je u obilju činjenica o visokom intenzitetu izraelskog ekspanzionizma protiv Palestine i palestinskog naroda taj narod razočaran činjenicama o uspostavi diplomatskih i drugih sadržaja saradnje UAE, Bahreina i Sudana s Izraelom, što se praktički svodi i na pitanje u kojoj je mjeri Izrael, po osnovu saradnje s ove tri muslimanske zemlje ohrabren u nastavku svog okupatorskog ekspanzionizma protiv Palestine i zločinstva nad palestinskim narodom.
Vjerovatno je da bi UEA, Bahrein i Sudan dio opravdanja za svoje sporazume o saradnji s Izraelom našli ako i druge muslimanske zemlje uspostave saradnju s Vladom u Tel Avivu. I najveći kritičari izraelskog ekspanzionizma odobrili bi sporazum tih zemalja s Izraelom da se Tel Aviv u zamjenu obavezao da će, naprimjer, prestati da gradi jevrejska naselja na palestinskoj zemlji ili da će prestati da od palestinskog Jerusalema pravi glavni grad Izraela. Prema tome, kad su pregovarali o sporazumu, UAE, Bahrein i Sudan vođeni su nekim interesima izvan solidarnosti s Palestinom i njenim narodom. Tako je Izrael dobio sve što je želio putem tih sporazuma, a zauzvrat ništa nije dao. Vjerovatno je da su se ove tri zemlje našle pred ekonomskim problemima, što su Izrael i njegovi saveznici na Zapadu iskoristili da obećanjima za pomoć u rješavanju tih problema savladaju prepreke za postizanje sporazuma.
Sporazume UAE, Sudana i Bahreina s Izraelom Saudijska Arabija kao najutjecajnija arapska zemlja iskoristit će kao test o mogućnostima da popravi svoje odnose s Izraelom i potpiše sličan sporazum. Vjerovatnoća da će se to dogoditi bit će tim veća što kritike protiv vlada UAE, Sudana i Bahreina zbog sporazuma s Izraelom budu blaže. Ako Saudijska Arabija bude išla u pravcu sporazuma bez izraelskih garancija da će odustati bar od nekih stavki svog ekspanzionizma i zločinstva na Bliskom Istoku, to će donijeti nova, mnogo teža razočarenja arapskih naroda u svim zemljama te regije. Također, po tom osnovu uslijedilo bi pogoršavanje geopolitičkog položaja Turske i Irana u njihovoj borbi za interes palestinskog naroda protiv izraelskog ekspanzionizma i zločinstva na Bliskom Istoku. Zato je aktuelno pitanje: Oko kojih će se najutjecajnijih muslimanskih zemalja, radi zaštite Palestine i palestinskog naroda, okupiti muslimanski, posebno arapski svijet – da li oko onih koji čuvaju svoje savezništvo s najbližim i najmoćnijim partnerima Izraela na Zapadu otupljujući borbu protiv izraelskog ekspanzionizma, ili oko onih koji prednjače u borbi protiv izraelskog zločinstva nad Palestincima?
Učešće muslimanskih zemalja u zaštiti Palestine i palestinskog naroda od sasvim očitog i nevjerovatno drastičnog, oneljuđenog izraelskog zločinstva proturječno je jer je njihova verbalna podrška tom unesrećenom narodu eksplicitna od strane svih, ali su praktični postupci, što direktno, što indirektno ohrabrenje za Izrael, koji u neusklađenosti retorike i praktičnog ponašanja većine muslimanskih zemalja nalazi šanse za poboljšanje svoje geopolitičke pozicije povećavajući svoju efikasnost ugrožavanja Palestine i palestinskog naroda.
Ova proturječnost u ponašanju većine muslimanskih naroda prema krizi na Bliskom Istoku treba da bude tema Arapske lige i Organizacije islamske konferencije. Ovim se otvara pitanje ovisnosti muslimanskih zemalja. Njihovo ponašanje prema krizi na Bliskom Istoku treba biti izraz ovisnosti od moralnih i etičkih principa univerzalnog dobra, a ne izraz ekonomske i političke ovisnosti od bilo kojeg subjekta međunarodne zajednice, makar to bile najuglednije i najmoćnije zemlje Zapada s najvećim dometima u demokratizaciji, pri čemu treba imati u vidu da se principi i rezultati unutarnje demokratizacije tih zemalja zaboravljaju kada iste te demokratske zemlje izađu na teren vanjske politike. Ta proturječnost u ponašanju demokratskih zemalja Zapada najbolje se može analizirati na primjeru njihovog ponašanja u krizi na Bliskom Istoku.
Iz kompromisa pojedinih muslimanskih zemalja popuštanjem prema Izraelu, kao što je popuštanje u obliku sporazuma UAE, Sudana i Bahreina, one samo kratkoročno mogu imati koristi za svoje uže ekonomske i političke interese, ali dugoročno od kompromisa u tom smislu slijedi šteta srazmjerna tome koliko su ti kompromisi loši za cjelinu – i muslimanskog i nemuslimanskog svijeta, jer se kompromisima u odnosu na izraelsko zločinstvo produbljuje i produžava kriza na Bliskom Istoku, što može eskalirati u rat širih razmjera. Ima više elemenata za zaključak da je popuštanje Izraelu od strane muslimanskih i nemuslimanskih zemalja put u rat s nesagledivim posljedicama za čovječanstvo. Beskompromisan odnos prema bilo čijem pa i izraelskom zločinstvu najsigurniji je put do stabilnog mira konačnim rješavanjem krize na Bliskom Istoku. Zaustaviti izraelsko zločinstvo nad Palestincima jeste aksiom za težnje u pravcu stabilnog i trajnog mira na Bliskom Istoku.
Proizvodnja sukoba između muslimanskih zemalja u vezi s krizom na Bliskom Istoku put je njihovog materijalnog i duhovnog siromašenja. Putem svojih međusobnih sukoba muslimanske zemlje motiviraju se za velika ulaganja u naoružavanju pa su prostori upravo tih zemalja postali najunosnije tržište za proizvođače naoružanja, municije i vojne opreme. Vojno-industrijski sektori tehnološki, ekonomski i vojno najjačih zemalja svijeta vrše pritisak na vlade u svojim zemljama da im se osigura tržište za njihove robe – oružje, municiju i vojnu opremu, što indicira da je huškanje muslimanskih zemalja na međusobne sukobe izabrani put za oblikovanje velikog tržišta za takve, često “demodirane”, odnosno zastarjele i tehnološki prevaziđene robe, dok neprijateljski Izrael raspolaže s najsavremenijim, čak i s atomskim oružjem.
