Nevzet Nanić Crni, brat legendarnog komandanta i jednog od devet heroja Izeta Nanića, poginuo je kao komandir voda za specijalna dejstva "Gazije" 30. juna 1992. godine u akciji zaustavljanja ofanzive Vojske Republike Srpske na brdu Osmača kod Bosanske Otoke.

Tog 30. juna Nevzet je od svog brata Izeta dobio naređenje da s jedinicom ode u rejon Ivanjskog puta gdje su četnici već krenuli s tenkovsko-pješadijskim napadom. On je zatekao grupu boraca ispod brda Osmača gdje su i zaustavljeni četnički tenkovi. U žestokim bliskim borbama IDV "Gazija" i jedinice "Otočkog" bataljona uspijevaju zaustaviti tenkovsko-pješadijski napad, te nanijeti neprijatelju značajne gubitke.

Ipak, pred sami kraj odbrane kote u toku oslobodilačkih borbenih djelovanja, herojski, za odbranu zemlje i svog naroda, svoj mladi život položio je na bojnom polju. Uprkos svemu, "Gazije" su nastavile hrabro koračati putem svog komandanta i idejnog tvorca te su ubrzo postale jedna od najboljih i najelitnijih specijalnih jedinica 5. Korpusa Armije RBiH.

Posthumno, 15. aprila 1994. godine, dodijeljena mu je značka "Zlatni ljiljan", a rahmetli Nevzet i njegov brat Izet Nanić pokopani su jedan do drugog u Nanića dolini na šehidskom turbetu u Bužimu.

Jedan od najboljih Nevzetovih prijatelja bio je Nihad Varcar.

"O Nevzi znam dosta toga jer smo dobar dio mladosti proveli skupa. Bili smo generacija, išli smo zajedno u osnovnu i srednju školu i svakodnevno se družili. On je studirao u Splitu, a ja u Bihaću, pa je znao vikendom dolaziti kod mene u Bihać. S nama su u društvu bili još i Rasim Šahinović Kamenica, Halid i Husein Bajrektarević. Nevzo je bio dobar učenik, ali pomalo nestašan izvan škole. Nije mu bilo 'para' u mnogo čemu. Imao je neku posebnu čvrstoću i vatrenost. Baš je imao petlje za mnoge stvari. Čim pomislim na njega, milion detalja mi pada na um. Kad se samo sjetim svih nestašluka iz srednje škole u Bosanskoj Krupi… Nas nekoliko koji smo se intenzivno družili trenirali smo i karate pa je redovno bilo marisana prije i poslije škole. Tako smo se mi kalili osamdesetih godina. Koliko smo samo puta bili izbačeni iz autobusa i pješice došli iz Otoke, Baštre ili s Brigova. Ali imao je Nevzet jednu posebnu osobinu, a to je da je bio nevjerovatno uporan i tvrdoglav. A u ratu je to loše. Kad sam vidio da je došao iz Hrvatske, meni je odmah bila muka jer sam znao njegovu narav i šta to može značiti u periodu koji slijedi. On je bio nevjerovatno uporan. Kod njega nije postojalo da nešto ne može. Zato sam se odmah zabrinuo jer sam više nego iko znao da je on osoba koja ni pred čim i ni pred kim ne uzmiče. Njemu je uvijek najveći izazov bio kad nešto niko ne smije učiniti, da to onda on uradi. A u ratu to ne ide tako. Tako je, nažalost, i bilo – njegova neustrašivost i upornost da bude ispred ostalih i da uradi možda i nemoguće koštala ga je života", kaže Nihad.

Tačno godinu nakon što je život za Bosnu dao Nevzet Nanić, preselio je još jedan hrabri borac za ove krajeve – Midhat Hujdur Hujka.

U Prvoj mostarskoj brigadi, čiji je komandant bio Arif Pašalić, Hujdur je komandovao bataljonom koji je brojao 1.200 boraca. Kada je Pašalić postavljen za komandanta 4. Korpusa, Hujdur je preuzeo komandu nad brigadom, koja će kasnije postati 41. slavna brigada.

Hujka je svoj život za odbranu slobodne Bosne i Hercegovine dao u ljeto 1993. godine, u teškim borbama koje su se vodile za deblokadu Mostara. On je svoj život za domovinu položio u mostarskom Sjevernom logoru, u izvranim borbama s jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (HVO). U toj operaciji, zahvaljujući Hujki i njegovim saborcima, Mostar je spojen s ostatkom oslobođene teritorije.

Hujka je posthumno odlikovan i "Ordenom heroja oslobodilačkog rata".

Iza Hujke su ostale supruga Ramiza, te kćerke Elvina, Enita i Edita, dok su iza Nevzeta Nanića ostali supruga Mirza i sin Emir.