Drugi svjetski rat u svojoj je surovosti bio jedinstven u modernoj ljudskoj historiji, zbog čega i današnji historičari, sociolozi, psiholozi i filozofi tragaju za odgovorima na pitanja kako je moguće da je jedan čovjek uspio uvjeriti cijeli narod u ispravnost svoje rasističke ideologije, ideje da je potrebno istrijebiti jedan narod i proglasiti rat cijelom svijetu za obnovu časti i mitologizirane slave jedne države.

Krajem februara, kada je predsjednik Ruske Federacije proglasio “specijalnu vojnu operaciju” protiv Ukrajine, mnogi su našli historijske paralele između današnje Rusije i bivše nacističke Njemačke. Naime, Putin je uspostavio svoj autokratski režim po principu Ein Volk, ein Reich, ein Fuhrer – jedan narod, jedna država i jedan lider. Kao i Hitler, svoj svjetonazor osnovao je na historijskom antagonizmu između civilizacija i paranoji o vanjskim neprijateljima koji teže da zaustave i eventualno unište slavnu rusku naciju i državu.

Da bi se zaustavili planovi neprijatelja, potrebno je pokrenuti agresorske ratove, za koje se koriste eufemizmi kao “specijalna operacija”, da bi se kao prvo zaštitio vlastiti narod, ali i oslobodio svijet od zlih “nacista i narkomana”, termini koji se redovno koriste za ukrajinske vlasti na ruskoj državnoj televiziji. Hitler je svoju ideju o proširenju njemačkih granica nazvao Lebensraum, dok Putin za istu stvar koristi termin Russkiy mir (ruski svijet), što je spomenuo 2014. godine nakon aneksije Krima, kada je govorio da je potrebno tragati za “ruskim svijetom, historijskom Rusijom, nacionalnim jedinstvom”.

No, kompleksno, ali i iznimno važno pitanje glasi: u kojoj su mjeri narodi, a u kojoj mjeri nacionalni lideri odgovorni za uspostavu autokratskih država koji na kraju budu odgovorni za genocide i zločine protiv čovječnosti na putu ka realizaciji svojih velikodržavnih ciljeva? Naime, Hitler je došao na vlast demokratskim, dok Putin manje demokratskim putem, ali su obojica uspostavili sistem gdje je sva politička vlast u njihovim rukama, gdje praktično ne postoji civilno društvo, pluralizam mišljenja i istinska demokratija.

Nakon okončanja Agresije na Bosnu i Hercegovinu i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma međunarodna zajednica i bošnjačko političko vodstvo prihvatili su princip da su za zločine odgovorni pojedinci, a ne narodi. U postratnom društvu, gdje je bilo potrebno ponovo uspostaviti međunacionalno povjerenje, ovo je bio pragmatičan pristup, možemo slobodno reći i opravdan, ali kao što danas imamo priliku svjedočiti, baziran je na pogrešnim premisama.

Naime, jedan zločin kao što su holokaust i genocid nemoguće je realizirati bez direktne i indirektne podrške cjelokupnog društva, od vojno-policijskih struktura do medija, političkih, intelektualnih i vjerskih elita. Stoga je odgovornost za genocid i kolektivna, a nikako individualna. No, zbog činjenice da se cijeli narodi ne mogu osuditi na sudu, politički lideri nose krivično-pravnu odgovornost predstavljajući cijeli kolektiv. Ratni zločinci Karadžić i Mladić i danas se u srpskom društvu slave kao nacionalni heroji, što je samo jedan od indikatora da većina srpskog naroda nije prošla kolektivnu katarzu.

SIMBIOZA LIDERA I NARODA U KOLEKTIVISTIČKIM DRŽAVAMA

Prema nedavno provedenoj anketi kompanije “Active Group”, 86,6 posto Rusa podržava oružanu invaziju na zemlje Evropske unije. Također, prema anketi ruske državne agencije “VTSiOM”, 68 posto Rusa podržava Putina nakon invazije na Ukrajinu. Iako podatke državne agencije treba uzeti s rezervom, nezavisne istraživačke agencije također potvrđuju da običan ruski narod podržava Putina u njegovoj ratnoj kampanji protiv Ukrajine i evropskog sigurnosnog poretka.

Više od 200 ruskih naučnika potpisalo je deklaraciju protiv rata, visokoobrazovane osobe napuštaju zemlju, hiljade ljudi protestuje na ulicama Moskve i Sankt Petersburga protiv rata. Ne može se reći dakle da svi Rusi podržavaju ono što Putin radi, ali kao i u demokratskim državama, relevantno je mišljenje većine, koja nema ništa protiv da se granice Rusije prošire sve do granica starog Ruskog Carstva. O tome svjedoče mitinzi podrške Putinu uz nacionalno-vjersku ikonografiju i “Z”, što je postao zloglasni simbol ruske agresije po uzoru nacističke svastike. Isto tako, većina Nijemaca nije imala ništa protiv da Austrija i sudetske oblasti uđu u sastav njemačke države, dok su za vrijeme agresije na Hrvatsku hiljade ljudi u Beogradu obasipali cvijećem tenkove koji su krenuli razarati Vukovar.

Naime, pojedini zapadni analitičari i novinari su nakon invazije na Ukrajinu krenuli sa špekulacijama o mentalnom zdravlju Vladimira Putina. U pozadini je pokušaj racionalizacije jednog, iz perspektive zapadne civilizacije, iracionalnog poteza koji se pokušava objasniti tako da je jedan čovjek poludio – i da je korijen i rješenje ovog problema samo u Putinu. Nažalost, ovo je primjer osnovnog nerazumijevanja ruskog društva koje nikad nije imalo demokratsku tradiciju, nego je društveni dogovor uvijek uključivao apsolutnu vlast vladara uz zamjenu za stabilnost i sigurnost naroda.

Dok je na liberalnom zapadu svaki čovjek prije svega zasebna jedinka, čija su prava zagarantirana Ustavom i iznad su svih kolektivističkih ideala, u Rusiji i Srbiji je suprotno: čovjek je prije svega član zajednice koja ima svoje ideale, interese, mitove i potrebu za preživljavanjem, čemu su podređeni svi partikularni interesi. Primjera radi, masovna bogatstva oligarha individualna su samo na papiru, jer su dužni “donirati” sredstva u državne fondove ukoliko to predsjednik zahtijeva. Svjež primjer jeste svakako odustajanje fudbalskog kluba “Chelsea” od formiranja posebne Superlige, nakon što je to lično Putin zahtijevao od ruskog vlasnika Romana Abramoviča.

Stoga, u državama rusko-pravoslavnog svijeta nemoguće je odvojiti lidera od naroda, jer su oni u snažnoj simbiozi. Ne bi bilo pogrešno reći da su u takvim državama lideri samo figure koje izvršavaju nacionalni program šireg kolektiva; separatistička politika nije autohtoni politički program Milorada Dodika kao pojedinca, nego izraz većinske želje srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ako kojim slučajem Dodik sutra nestane s političke scene, prekosutra će na njegovo mjesto doći čovjek identičnih ili još radikalnijih stavova. Ovakve su konstatacije pod optužbama za “generalizaciju”, ali insistiranje da visoki predstavnik smijeni Dodika, naprimjer, ne rješava suštinu problema i kada bi se obistinilo.

RUSKO-PRAVOSLAVNI SVIJET NA PUTU AUTOSTRADA PAKLA I STRADANJA

No, ako usvojimo ovu konstataciju, je li moguće zaustaviti ciklus ratova, genocida i razaranja i uspostaviti mir na sigurnim nogama? Odgovor je pozitivan, ali uz posebne uvjete. Naime, njemačko društvo se nije samo od sebe transformiralo, nego je to rezultat aktivne politike savezničkih država koje su jednostavno natjerale njemački narod da se suoči s posljedicama vlastite težnje za hegemonijom nad drugim narodima. Savezničkim državama nije bilo dovoljno osuditi najviše nacističke oficire u Nürnbergu, već su razumjeli da je potrebna temeljna denacifikacija njemačkog društva kroz odgojno-obrazovane institucije. Nažalost, sličnog procesa nema u rusko-pravoslavnom svijetu. Današnja Rusija nije se adekvatno suočila sa zločinima za vrijeme staljinizma, kao što se Srbija nije suočila sa zločinima u agresijama na bivše jugoslavenske republike.

Zato su ova društva osuđena da idu putem destrukcije i konflikta s ostalim državama i civilizacijama, gradeći i jačajući mit kako su tobože žrtve zapadnih neprijatelja. Apsolutno odsustvo bilo kakve samokritike i samorefleksije neminovno vodi ka ponavljanju istih historijskih grešaka prethodnih velikodržavnih projekata, jer će svaku agresiju opravdati tako da se radi o samoodbrani. Na isti način kao što su Srbi devedesetih opravdali etničko čišćenje da se ne bi ponovio Jasenovac, Putin danas opravdava agresiju na Ukrajinu da bi spriječio genocid nad ruskim narodom Donbasa.

Stoga je gotovo nemoguće zaustaviti put kojim su ove države krenule, jer će mitovi o historijskim nepravdama i potrebi o zaštiti vlastitog kolektiva voditi ka konfliktu s drugim državama. Rusija je to već počela u Ukrajini, dok će Srbija prije ili kasnije slijediti njihov primjer na Zapadnom Balkanu, jer se projekt “srpski svet”, koji je postao glavni cilj srpske nacionalne politike, ne može realizirati bez upotrebe oružane sile. U tome ide u prilog snažno naoružavanje Vojske Srbije i usvajanje vojnih strategija, koje legaliziraju upotrebu oružanih snaga države Srbije van državnih granica.

Jedino pitanje je kako će sve završiti. Naime, slične pokušaje prethodno su završile samoubistvima u bunkerima ili međunarodnim sudovima za ratne zločine. Mogućnosti da rusko-pravoslavni svijet uspije oružanom silom realizirati hegemonističke politike su minimalne, jer su u svakom pogledu inferiorni kada je u pitanju oružana i ekonomska sila u komparaciji sa zapadnim svijetom. Nažalost, prije konačnog poraza ovih ideologija najviše će stradati oni koji najmanje imaju veze s istim. I sve će se ciklično ponavljati ako se ovi narodi pod unutrašnjim ili vanjskim pritiskom konačno ne suoče s vlastitim zločinima. I to je conditio sine qua non za uspostavljanje konačnog mira u Evropi i na Zapadnom Balkanu.