Svijet je danas zahvaćen “polikrizom” – rat u Ukrajini, rastući troškovi energije i hrane, kao i ozbiljni klimatski utjecaji. Možda se naprvu ne čini tako, ali ozbiljni klimatski utjecaji problem su koji treba biti na prvom mjestu za rješavanje. Istovremeno, kriza cijena hrane i energije povezana je djelimično i s negativnim klimatskim utjecajima, pa rješavanje jedne krize pomaže rješavanju druge.

Planeta je u stanje u kakvom je danas dovedena bjesomučnom trkom za profitom, industrijom koja ne mari za dobrobit ljudi i okoline, crpljenjem prirodnih resursa kao da ih nikada neće nestati i nekontroliranom gradnjom na svakom slobodnom metru prostora pretvarajući gradove u gomile betona i čelika.

Tek posljednjih tridesetak godina počelo se pričati o promjeni prvo svijesti, pa tek onda o novom, drugačijem pristupu ekonomiji. U upotrebu je uveden termin “održivi razvoj”, kao pojam koji definira “razvoj koji zadovoljava potrebe postojećeg stanovništva bez lišavanja budućih generacija mogućnosti da zadovolje svoje potrebe”. Održivi razvoj može se ostvariti jedino ako se na odgovarajući način rješavaju pitanja zaštite životne sredine. Ujedinjene nacije postavile su ciljeve održivog razvoja koje treba u narednom periodu postići, a Bosna i Hercegovina se, barem deklarativno, opredijelila da svoj budući razvoj planira na temeljima koncepta održivosti. Međutim, u stvarnosti se, uz nekoliko izuzetaka, malo toga postiže.

Održivi razvoj uključuje ne samo ekonomske nego i brojne društvene, političke, ekološke i druge komponente. Osnovna načela održivog razvoja podrazumijevaju brigu o budućim generacijama, dugoročnom zdravlju i sveukupnosti životne sredine, brigu o kvalitetu života (a ne samo o rastu prihoda), o pravednosti odnosa među ljudima, uključujući sprečavanje siromaštva, o skladnosti odnosa među generacijama, te o etičkim dimenzijama ljudskog blagostanja.

CIJENA OPSTANKA

“U prvi plan ostvarenja održivog razvoja stavljaju se ekološka pitanja sprečavanja zagađenja, nadzor emisije zagađivača, čišćenje zemljišta i vode, postupanje s opasnim materijalima, odlaganje otpada, reciklaža materijala, poslovanje s energijom, čuvanje energije i prirodnih resursa, trajnost proizvoda i njihovo projektiranje, otklanjanje trajnih organskih hemikalija, pa su tako predmet pažnje proizvodne i uslužne kompanije i njihove djelatnosti, a zatim saobraćaj, privreda, uzgoj stoke i peradi, ali i sve druge ljudske djelatnosti koje utječu na životnu sredinu. Za postizanje održivog razvoja potrebno je uključiti sve faktore društva kako bi se razmotrila vlastita odgovornost u vezi s pitanjima životne sredine i razvoja i preuzela inicijativa i obaveze. Kako bi se postigao održivi razvoj, zaštita životne sredine mora postati sastavni dio razvojnog procesa. Ona se ne može i ne smije razmatrati odvojeno od njega. Zaštitom životne sredine osigurava se cjelokupno očuvanje kvaliteta životne sredine, očuvanje prirodnih zajednica, racionalno korištenje prirodnih izvora i energije na najpovoljniji način za životnu sredinu, kao osnovni uslov zdravog i održivog razvoja”, navodi se u naučnom tekstu “Zeleni ekonomski razvoj u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u Zborniku radova Jahorinskog ekonomskog foruma.

Zahtjev za ostvarenje održivog razvoja zapravo je zahtjev za uravnoteženje civilizacijskog napredovanja i sposobnosti prirodnih resursa da se regeneriraju.

“Kao rješenje za održivi razvoj na početku 21. stoljeća ponuđeno je nekoliko strateških mogućnosti, od kojih su najznačajniji zelena ekonomija (zeleni rast, kao i zelena industrija), kružna ekonomija i biohemija. U osnovi svake od njih dalje se razvija ideja stvaranja ekonomije koja se može regenerirati i biti održiva, dok su načini postizanja navedenog cilja ono što ih razlikuje. Tako je 2008. godine Program UN-a za okoliš (UNEP) pokrenuo inicijativu za zelenu ekonomiju osmišljen da motivira kreatore politike da podrže ulaganja u životnu sredinu. Zelena ekonomija u ovom je Programu definirana kao ona koja rezultira poboljšanim ljudskim blagostanjem i društvenom jednakošću, uz znatno smanjenje ekoloških rizika i ekoloških nedostataka. Zelena ekonomija definira se kao niskougljična, efikasna s resursima i društveno inkluzivna, odnosno ona koja generira održivi razvoj bez degradacije životne sredine. Zelena ekonomija usko je povezana s ekološkom ekonomijom, ali ima više politički primijenjen fokus. Pojam zelene ekonomije ne zamjenjuje održivi razvoj, već stvara novi fokus na ekonomiju, investicije, kapital i infrastrukturu, zapošljavanje i vještine i pozitivne društvene i ekološke rezultate širom zemljine kugle. U konceptu zelene ekonomije dolazi i pojam zelenog ekonomskog rasta koji uključuje posljedice koje konvencionalni ekonomski rast ostavlja po okoliš, kao i pojam zelenog bruto domaćeg proizvoda (BDP) koji unovčava gubitak biološke raznolikosti, te obračunava troškove uzrokovane klimatskim promjenama. Njegov izračun zahtijeva da se neto prirodna potrošnja kapitala, uključujući i trošenja resursa, kao i uništavanje okoliša oduzmu od tradicionalnog BDP-a, čime bi u konačnici zeleni BDP iznosio znatno manje od GDP koji se dobija konvencionalnim obračunom nacionalnih statistika”, objašnjava profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli Kadrija Hodžić. Zelenu ekonomiju, naime, treba posmatrati kao strategiju za opstanak. Nema održivog razvoja bez adekvatnog rukovođenja prirodnim resursima od kojih zavisi naša ekonomija.

Prema njegovim riječima, veze između klimatskih promjena i održivog razvoja odlučujuće su za opstanak planete i po svom međuodnosu su direktne. Očekuje se da će klimatski sistem zatopljenja utjecati na dostupnost osnovnih potrepština kao što su slatka voda, sigurnost hrane i energija, dok će napori da se kroz koncept održivog razvoja poprave klimatske promjene, kako prilagođavanjem, tako i ublažavanjem, oblikovati globalnu razvojnu agendu. Klimatski naučnici UN-a upozorili su da imamo manje od desetljeća za djelovanje prije nego što posljedice klimatskih promjena budu češće, teže i nepovratne.

Klimatski naučnici ustvrdili su da, ako imamo bilo kakvu nadu da klimatske promjene zadržimo u sigurnim granicama, globalne emisije stakleničkih plinova moraju pasti na nulu u naredne tri decenije. Sve se studije uglavnom slažu da je cilj neto nulte emisije dostižan ako počnemo sada. Da bismo ispunili ovaj cilj, neophodno je prepoloviti emisije do 2030. godine – ali one trenutno rastu. Postizanje nulte emisije podrazumijeva neispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu – to jest, bez ugljičnog dioksida (CO2), bez metana, bez azotnog oksida ili drugih plinova staklene bašte. Postizanje neto nultih emisija znači da se neki staklenički plinovi i dalje oslobađaju, ali se oni nadoknađuju uklanjanjem ekvivalentne količine stakleničkih plinova iz atmosfere i trajnog skladištenja u tlu, biljkama ili materijalima. U ovom scenariju do 2050. godine obim proizvodnje nafte i gasa bio bi 70 posto manji nego danas, proizvodnja fosilnih goriva za potrebe energije i prodaja automobila s motorima s unutrašnjim sagorijevanjem bi prestali, a korištenje električnih automobila bi se popelo do 100 procenata. U svim sektorima potražnja bi se morala pomjeriti zamjenom proizvoda proizvedenih operacijama s intenzivnim emisijama na alternative s nižim emisijama.

“Međutim, čak i ako uspijemo da obuzdamo proizvodnju, predviđa se da postoji samo 50 posto šanse da se globalno zagrijavanje zadrži na 1,5º C. S druge strane, većina zemalja nema dovoljno dostupne tehnologije da postigne neto nultu emisiju stakleničkih plinova do 2050. godine”, kaže Hodžić.

No, dekarbonizacija svjetske ekonomije uopće nije jeftina. Prema nalazu stručnjaka, McKinsey Global Institute, u naredne tri decenije bit će potrebno 275 biliona dolara (oko 9,2 biliona godišnje) za tehnološku osposobljenost tokom, kako su je nazvali, “tranzicije neto-nula”.

Iznos je ekvivalentan oko 7,5 posto ukupnog svjetskog BDP-a od 2021. do 2050. godine. Ovakav proces tranzicije izrazito je složen i nelinearan i uključuje mogućnost da neki troškovi privremeno rastu, a drugi dugoročno opadaju. Naprimjer, potrošači se mogu suočiti s višim cijenama i početnim kapitalnim troškovima u potrošnji električne energije u domaćinstvima ili s činjenicom da će prelaz na električne automobile u početku koštati više od uporedivih automobila na naftne derivate. Također, tranzicija bi mogla rezultirati povećanjem potražnje za oko 162 miliona poslova i smanjenjem potražnje za oko 152 miliona direktnih i indirektnih poslova u poslovanju i održavanju do 2050. godine u različitim sektorima privrede. Osim toga, moglo bi se dobiti oko 41 milion radnih mjesta, a 35 miliona izgubiti u vezi s direktnim i indirektnim poslovima povezanim s potrošnjom na fizičku imovinu koja je potrebna za tranziciju na neto nulu do 2050. godine.

Dobitak radnih mjesta povezao bi se u velikoj mjeri s prelaskom na oblike proizvodnje s niskim emisijama, naprimjer na proizvodnju obnovljive energije, dok gubici posebno pogađaju radnike u sektorima koji intenzivno koriste fosilna goriva ili druge sektore koji su intenzivni u emisiji, što predstavlja značajnu preraspodjelu poslova širom svijeta.

Poslovi u poljoprivrednom i prehrambenom sektoru također bi mogli biti preraspodijeljeni jer je potražnja za životinjskim proteinima pogođena tranzicijom na nulu. Oko 34 miliona direktnih poslova, uglavnom u stočarstvu i poslovima vezanim za stočnu hranu, moglo bi biti izgubljeno do 2050. godine, uključujući 19 miliona u uzgoju mesa preživara. Ovo bi moglo biti djelimično nadoknađeno povećanjem od 12 miliona direktnih radnih mjesta, uključujući naprimjer deset miliona u uzgoju peradi. Za razliku od toga, sektori s niskim emisijama vjerovatno bi dobili nova radna mjesta. Naprimjer, sektor obnovljivih izvora energije mogao bi do 2050. godine vidjeti povećanje potražnje za otprilike šest miliona direktnih operacija i poslova održavanja, potaknuto tranzicijom na nulu.

“Dakle, proces tranzicije nosi visoki ekonomski trošak, ali i koristi od zdravijeg i dužeg života čovjeka na ovoj planeti. Međutim, neke studije ukazuju da tehnološke promjene i promjene ponašanja same po sebi ne mogu dovoljno smanjiti emisije ugljika i da se ciljevi održivog razvoja mogu postići samo ekstremnim smanjenjem ekonomskog rasta”, kaže Hodžić.

Prema socioekonomskim pokazateljima, Bosna i Hercegovina svrstava se u grupu nerazvijenih zemalja, koja je zbog društvenih i političkih okolnosti u proteklih dvadeset godina uspjela očuvati svoje prirodne resurse i samo mali procent njih podvrgnuti eksploataciji. Raspoloživi resursi nude veliku razvojnu šansu za Bosnu i Hercegovinu koja se ogleda u razvoju zelenog preduzetništva u sektorima proizvodnje zdrave hrane, eksploatacije prirodnih (mineralnih) voda, iskorištenja obnovljivih izvora energije, zatim sektoru turizma.

Ključ za rješavanje problema zagađenja zraka i emisije stakleničkih plinova jeste energija. Fosilna goriva – nafta kao pogonsko gorivo i ugalj kao gorivo za termoelektrane – moraju biti znatno reducirani. Drugim riječima, elektromobilnost treba biti podsticana kao i proizvodnja energije iz obnovljivih izvora. U pogledu elektromobilnosti, tek prije nekoliko mjeseci Bosna i Hercegovina ukinula je carinu na uvoz električnih automobila, istina privremeno, a Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdvojila je milion maraka za sufinansiranje kupovine električnih automobila do kraja ove godine. U pogledu korištenja obnovljivih izvora energije, cilj koji je Bosna i Hercegovina prihvatila u okviru direktiva Evropske unije jeste da minimalno 41 posto proizvodnje energije bude iz obnovljivih izvora. Korištenje obnovljivih izvora energije u Bosni i Hercegovini od posebnog je značaja zbog oskudnih potencijala konvencionalnih izvora energije. Posljednjih nekoliko godina pojavilo se mnogo faktora (smanjenje emisije CO2, programi energetske učinkovitosti ili racionalnog korištenja energije, diversifikacija energetskih izvora i samoodrživi nacionalni energetski sistem itd.) koji su utjecali na povećano zanimanje za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Obnovljivi izvori energije posebno su značajni u slučajevima energetske krize u proizvodnji električne energije koja danas zavisi od uvoza uglja, plina i nafte. Održivi razvoj i primjena energetskih obnovljivih izvora predstavljaju neke od osnovnih faktora ekonomskog razvoja u kojem glavnu korist ostvaruje društvo.

OBNOVLJIVI IZVORI ENERGIJE

Najznačajniji obnovljivi izvori energije Bosne i Hercegovine jesu: energija sunca, energija vjetra i energija biomase. Tek u posljednjih nekoliko godina vidljiv je povećan interes za obnovljive izvore. Iako se i hidropotencijali smatraju obnovljivim izvorom energije, izgradnja ovih postrojenja ima značajan utjecaj na okoliš, posebno biodiverzitet vodotoka, te je zbog toga izražen otpor lokalnih zajednica izgradnji hidroelektrana, posebno mini hidroelektrana čiju je izgradnju Parlament Federacije BiH zabranio upravo iz navedenih razloga.

Ogroman je sada interes za izgradnju solarnih elektrana i vjetroparkova. Letimičan pregled energetskih dozvola koje izdaje Federalna regulatorna komisija za električnu energiju – FERK pokazuje da se najmanje 90 posto razmatranih zahtjeva odnosi na izgradnju solarnih elektrana. U samo nekoliko mjeseci Elektroprivreda Bosne i Hercegovine potpisala je ugovore za izgradnju dvije solarne elektrane sa znatnim proizvodnim kapacitetima, i to u mjestima poznatim po uglju i zagađenju iz termoelektrane – Tuzla i Banovići.

Bez obzira na povećan interes za obnovljive izvore energije, zvanični podaci o proizvodnji energije ukazuju na to da “prljava” energija ipak dominira. Naime, proizvodnja električne energije u Bosni i Hercegovini u 2020. godini, prema podacima Agencije za statistiku BiH, iznosila je 16.874 gigavat sati (GWh), od čega je u hidroelektranama proizvedeno 4.663 GWh ili 27,6 posto, u termoelektranama 11.557 GWh ili 68,5 posto, a u industrijskim energanama, vjetroelektranama i solarnim elektranama je proizvedeno 654 GWh, tj. 3,9 posto.

Što se tiče toplotne energije, za njenu proizvodnju toplane najčešće koriste ugalj. U 2020. godini potrošene su 74.000 tona uglja, zatim 70.000 tona ogrjevnog drveta, 1.500 tona lož-ulja. Nasuprot tome, od ekološki prihvatljivijih goriva utrošeno je 53.000 kubika plina, 28.000 tona biomase i 1.900 tona peleta.

Činjenica je da imamo resurse za proizvodnju čiste energije, kao i resurse za druge aspekte zelene ekonomije, ali isto tako, pomalo i zbog nerazumijevanja okolnosti u kojima živimo, ne koristimo te resurse na način koji bi odražavao principe održivog razvoja.

Kako će zaista izgledati ovaj svijet 2050. godine? Isključimo li iz razmatranja futuristička razmišljanja i eventualne ratne sukobe u kojima bi bilo upotrijebljeno nuklearno oružje, utjecaj klimatskih promjena na ekonomski rast i ljudsko blagostanje bit će ključan, posebno za siromašnije zemlje.

U tom su kontekstu, objašnjava Hodžić, moguća dva scenarija, jedan krajnje pesimistički i drugi krajnje optimistički, a između njih je bezbroj solucija: “Pesimistički scenarij za svijet 2050. godine bio bi obilježen neispunjenim ili djelimično ispunjenim ciljevima održivog razvoja. Posljedice globalnog zagrijavanja postajale bi sve vidljivije i stvarale bi stanje otežanih uslova življenja i smanjenih prilika za ekonomsko-socijalni napredak građana. Zemlje bi zaoštravale konkurenciju jedna drugoj, pomjerajući se ka nacionalnoj sigurnosti i osiguravajući vlastite zalihe hrane. U ovom scenariju, temperature porastu za 2,7° C do kraja stoljeća u blažem i 3,6° C u krajnje nepovoljnijem scenariju. Optimistički scenarij za svijet 2050. godine opisuje svijet u kojem su globalne emisije CO2 smanjene na neto nulu i ispunjeni svi ostali ciljevi održivog razvoja, te postignuto stanje mirnodopskih potpuno otvorenih ekonomija. Svijet je izbjegao najgore posljedice klimatskih promjena. Ekstremno vrijeme je rjeđe, pri čemu zagrijavanje dostiže 1,5° C, ali zatim ponovo pada i stabilizira se na oko 1,4° C do kraja stoljeća. Društva prelaze na održivije prakse, s fokusom s ekonomskog rasta na opće blagostanje.”