Zima je u punom jeku. Prva ratna. Ušunjala se svom svojom hladnoćom u razrušene sokake, gdje je još bilo života, stavljajući na muke preostalo stanovništvo... Kako osigurati dovoljno ogrjeva? Kako naložiti da bude dovoljno toplo a da se ne potroši previše drva? Kako postići takvu boju, takvu nijansu dima, da se ne vidi, da nije uočljivo s okolnih brda, kota, da četnici ne znaju da u tom i tom objektu, na tim i tim koordinatama, ima nekoga... Svaki pogrešan odabir, sirovo, napola sirovo, lakiran komad namještaja, svako druga vrsta drveta mimo bukve i graba, proizvodi odavajuću, crnu, primjetnu boju i može voditi do katastrofe...
SNIJEG KAO VOJNA POMOĆ
Sredina je januara 1993. godine. Zima je svojim bjeličastim prahom prekrila zgarišta, istovremeno dajući neki novi sjaj, neku auru porušenim, razvaljenim, devastiranim objektima u napuštenim bošnjačkim selima u slivu Stupčanice pa još dalje, na obroncima Romanije. Kao da je to onaj isti idilični zimski pejzaž, gledano iz ptičije perspektive, gledano s visoka brda, gledano sa Zagrađa ili Memagića stijene, gdje je još naša vojska. Čini se sve nadohvat ruke, a sada je pod agresorskom čizmom. Unakaženo, ispreturano, sve je tu, ali odveć sve je tiho, odumrlo, kao slika mrtve prirode nacrtane na listu papira, na času likovnog... Nema dječije graje, sankališta, skijališta, razbacanih figura Snješka Bjelića, nema vriske mladića i djevojaka, nema tragova domaćih životinja... I ljudi su, poput stvari, razbacani, ispreturani, pomjereni, izmješteni, sklonjeni drugdje, daleko i dalje, negdje gdje se ne pripada, gdje se teško uklapa, sabijeni na malo, u tjeskobu, u neki težak hal, nešto što se proći mora a da ne znaš s kojim intenzitetom i koliko će trajati... Nema više tih dženetskih bašči, sve ljepša od ljepše, uz Stupčanicu... I dobro da je sve obojeno u bijelo, barem privremeno. Snijeg će, poput korektora, prekriti, na mjesec, dva ili tri, svu ljudsku glupost, svu nesreću i jad velikosrpskog državnog projekta, dirigiranog iz Beograda, provedenog na ovom prostoru iz ispostava, Sokoca i Han-Pijeska. Našeg prvog komšiluka!
Često bi se kao dječak popeo na drugi sprat porodične kuće, gledao na obronke Gradine iznad Gornjeg Olova, što je bilo najuzvišenije mjesto u vidokrugu, i zahvaljivao Bogu na mjestu gdje sam se rodio i gdje sam rastao. Ti bi me osjećaji prepravljali često... U proljeće, kada se budi priroda, tope snjegovi i raste Stupčanica, kad se pojavljuju visibabe, jagorčevina i zelene trave tvoreći najljepše, najraznovrsnije ćilime, kad olistava drveće i šire grane četinara oslobađajući se zimskog tereta, kad zvonkim glasovima pjevuše ševe, razgovaraju vrapčići, golubovi i golubice, kad se pojavljuju prve lastavice... Radovao sam se i ljetu... Kupali bismo se na bazenu, toploj banjskoj vodi već od polovine maja... Poslije bi proradila i kupališta na brani, Zelenom Viru... Odrasliji i odvažniji dječaci biciklima bi išli dalje, niz krševe do sela Boganovića, Križevića, kupajući se na Krivaji... Volio sam i zimu. Skijanje na crkvištu ili Krivajevićima. Naporno penjanje u pancericama, kada nije radio improvizirani ski-lift, sajla-uspinjača, a to je bilo često! Topli napici, druženje i povratak u “Centrotransovom” autobusu u kojem bi se iz desetina grla orili hitovi, lahko pamtljive pjesme “Crvene jabuke”, Merlina, “Bijelog dugmeta”, “Divljih jagoda”...
Moje poimanje godišnjih doba kroz radost i igru, razbibrigu dobrano je bilo poljuljano. Više sam sada gledao na njih iz ugla opasnosti, nepredviđenih situacija koje mogu donijeti. Zima je surova i teška ako nemaš ogrjeva i hrane, ako si u zbjegu, negdje po brdsko-planinskim vrletima. Ovdje, u Olovu, gdje je ipak još bilo dovoljno hrane i ogrjeva, zima je bila saveznik. Radovao sam se minusima i snijegu. Ako napada dovoljno, mogućnost kretanja, posebno oklopno-mehaniziranih jedinica, svedena je na minimum. Ako stegnu minusi, bit će teško pokrenuti artiljeriju. A bez toga, u borbi prsa u prsa četnici nemaju šanse. Nemaju oni srce gorštaka, vojnika iz Careve Ćuprije, ili Jelašaka, koji će pješačiti trideset kilometara do linije, u krpljenim, poluraspadnutim čizmama, jesti tek dvije porcije leće i graha, iz dana u dan, stajati na braniku domovine bez dovoljno oružja i municije...
Olovo je sada Vijetnam šezdesetih! Olovo je danas Afganistan osamdesetih! Nepokoreno, prkosno, ranjeno, ponosno, osuđeno na umor, a opet uzdignuto, proživljavajući svoje najteže, najkrvavije, a u isto vrijeme najljepše trenutke zajedništva i kolektivne borbe jednog naroda... Više je to od epopeje čitane u historijskim čitankama! To je borba za opstanak i ove i generacija koje dolaze. Ako padne Olovo, ako nestane Bosne, neće biti jednog naroda! Ali neće biti ni jednog načina života na kojoj se gradi moderna Evropa u trenucima dok se na Balkanu vode ratovi. Ovdje će, na ovom tlu – u zavisnosti hoće li pokleknuti ili će se uzdići bosanski čovjek-težak-ratnik – ili umrijeti ili uskrsnuti koncept Liberté, égalité, fraternité!
RATNA LEKTIRA
U podrumu porodične kuće, dok je napolju padao snijeg, u mahali gdje nije bilo mojih vršnjaka, u trenucima dok nije bilo struje, imao sam vremena napretek da razmišljam, formiram i preispitujem gledišta po ovim i onim pitanjima... Uglavnom “visoka politika” bila je na repertoaru tokom večernjih sijela. Djedovi gosti bili bi najčešće izgrađeni, izuzetno obrazovani ljudi, nekadašnja “krema” lokalne zajednice, sada penzioneri, pedeset i više godina stariji od mene, s pregršt iskustva, “gotovih” rješenja, odgovora... Ona vrsta ljudi od kojih se može učiti... Dovoljno je bilo samo pomno slušati...
Bio sam u nekoj vrsti zatvora, zatočeništva, omeđen djelomice ratom, djelomice vremenskim prilikama. A svaki zatvor donosi i nešto dobro. Društvo su mi, osim mudrih i sijedih glava, činile i knjige iz porodične biblioteke, snijete u prostor nekadašnje prodavnice. Knjige su bile u “izvornom stanju”, poredane u police, masivnog regala kupljenog nekad u osvit rata u Hrvatskoj, dok se još moglo kupovati za jugoslavenske dinare i dok je još bilo robe u salonima namještaja.
Regal je bio prislonjen uz portal, velike prozore u aluminijskom okviru, izlogu nekadašnje prodavnice. S druge strane, spolja su bile fosne, daske debljine pet centimetara, poredane jedna do druge, prislonjene uza zid, malko nakošene, tek toliko da ne padnu pod pritiskom detonacije. U slučaju da geleri pod nekim uglom ipak prođu, tu je bio regal naslagan knjigama. Silom prilika naučit ću da se knjige mogu koristiti i kao štit, i kao potpala za vatru, i kao zamjena za toaletni papir, u zavisnosti od debljine i kakvoće samog papira, ali i samog štiva unutar korica. Naprimjer, Miloševićeve Godine raspleta, koje je neko od ko zna kuda donio u prvim sedmica rata, dobile su počasno mjesto. U toaletu. Bio je to moj mali dječački doprinos odbrani Bosne i Hercegovine. Maštao sam, više u šali nego zbilji, ako nakon rata dođe do sličnog procesa onom u Nürnbergu, jedna od “kazni” Srbiji moglo bi biti i štampanje Slobodanovih citata na toaletnom papiru. Tako bi do kolektivnog otrežnjenja narodnih masa od zloćudnog velikosrpstva moglo doći preko guzice ako već neće preko glave.
Za čitanje sam tog dugog, zimskog, prinudnog raspusta iz kućne biblioteke izdvojio tri knjige: Mi djeca sa kolodvora Zoo, Na zapadu ništa novo i Nož. Ovu posljednju napisao je “domaći” autor Vuk Drašković. U vrijeme kad je štampana prvo je bila zabranjena njena distribucija, a potom je postalo propagandno štivo velikosrpskih krugova. I knjiga i autor dobili su nesrazmjeran publicitet. Drašković će kasnije, osim književne, izgraditi i političku karijeru. Bit će najljuća opozicija Miloševiću.
“Šta to čitaš”, upita me mama dok sam iznosio knjige iz polica. Pokazah joj naslove. “Nije to za tebe, da razbijaš svoju glavicu. Eno, druga polica ispod, američki bestseleri od Sidneyja Sheldona. Ima i krimića. Ne moraš samo ‘crnjake’ i politiku čitati. Dovoljno je crno oko nas”, nagovarala me mama da promijenim izbor knjiga. Nisam pristao, ali sam, da bih i mamu odobrovoljio, dodao i Krvnu vezu od Sheldona.
Uz svijeće, one prave, a ne svečarske, uz knjige, uz minuse, uz snježne nanose, uz mamin osmijeh i skromni kolač, dočekao sam moj prvi ratni rođendan. Rođen sam na kraju najhladnijeg mjeseca u godini, pet minuta do ponoći, dvanaest godina prije.
