Kada je 29. februara izlazio na referendum za nezavisnost svoje domovine, potomak jedne begovske porodice nije mogao znati da će za nepunih deset godina imati priliku da umjesto dva, na televiziji prati stotine kanala, a o internetu i društvenim mrežama nije mogao ni sanjati.
Nije mogao ni slutiti da će se njegov legitiman san teško ostvariti, jer će, koristeći slobodu medija, na bošnjačku kulturu atakovati sadržajima koji je implicitno i/ili eksplicitno negiraju, omalovažavaju, destruiraju, ruiniraju, čak i kada Bosna i Hercegovina bude nezavisna država... A o čemu je sanjao? “Hvala Bogu, pa ću na radiju umjesto narodnjaka iz Srbije moći slušati sevdalinke.” – govorio je u sebi, dok je ushićen zaokruživao “ZA” nezavisnu i suverenu Bosnu. Njegov san se, znamo, nije ostvario. Bošnjačkim javnim prostorom haraju sadržaji potpuno suprotni bošnjačkoj autentičnoj kulturi.
Religija je glavni stub kulture, ali ne i jedini. Jedan od stubova kulture je i “masovna kultura”, sadržaji koji imaju samo jednu funkciju – da zabave građanina. Zabava je dio života. Njena funkcija je da čovjek pobjegne, da se “odmori” od teških ontoloških pitanja, od života koji je nekada težak, nekad lahak. Zabava je karneval, a karneval metoda kojom se nestalna ljudska priroda nastoji kontrolirati tako što će joj se, u određenom periodu, dozvoliti da se manifestira kako god želi, pa i destruktivno.
Razumjeli su to još stari Grci, a karneval je bio genijalna metoda u evropskom ranom srednjem vijeku, kada je Crkva strogo kontrolirala da li se njeno stado ponaša asketski; shvativši da može doći do pucanja ako se insanu ne dopusti da, makar malo, odmori od teških standarda kršćanskog životnog stila, utemeljila je (bolje reći reafirmirala starogrčku tradiciju Dionizija) karneval kao manifestaciju u kojoj ljudi, nekažnjeno, mogu raditi što god žele, pa i ono što je u suprotnosti s kršćanskim životnim stilom.
JUGOSLOVENSKA MASOVNA KULTURA
No, karneval je evoluirao i danas je u kulturama koje nazivamo zapadnim, umjesto izuzetka postao pravilo. Naši svakodnevni životi su karnevalizirani, zabava je postala smisao života. Murad Wilfried Hofmann, poredeći zapadni (sekularni) i islamski životni stil u svojoj poznatoj knjizi Islam kao alternativa, piše da svako ljudsko biće ima potrebu za uzorom, vodičem. Muslimanu je to imam u džamiji, a prosječnom zapadnjaku sportista, glumac, pop-rok zvijezda, danas i Instagram i YouTube zvijezde. Umjesto u crkvu na misu ili u džamiju na džumu, prosječan zapadnjak jednom sedmično sebi oduška daje na koncertu, u diskoteci ili kafani.
I u jednom i u drugom slučaju zadovoljavaju se socijalne potrebe, ali bitno su drugačiji sadržaji koji ispunjavanju oblike za njihovo zadovoljavanje. Razvijajući tu temu dalje, Hofmann konstatira kako će islamska ideja teško biti prihvaćena na Zapadu jer islam zabranjuje alkohol i promiskuitet, a i jedno i drugo izvorište su neiscrpnog ekonomskog potencijala. I ma koliko izgledalo pojednostavljeno mišljenje ovog njemačkog diplomate i intelektualca (koji je 1980. godine postao musliman), teško se oteti dojmu da bi došlo do nemalih ekonomskih trzavica kada bi Zapad ne primio islam, nego samo odustao od alkohola i afirmacije slobodne seksualnosti.
Bilo kako bilo, karnevalizam, zabava, “masovna kultura”, označite kako želite, neizbježan su fenomen ljudskog života i sredstvo kojim centri moći (religijski, politički, ekonomski) mogu promovirati vlastiti sistem vrijednosti, u najširem smislu te riječi.
Jugoslovenski socijalisti bili su majstori zanata u tom smislu. Bez imalo zadrške možemo reći da sve nepodopštine u našem vjerskom, političkom, pa i umjetničkom životu, kao i kakofonija u našem javnom prostoru, izvorište ima i u (naravno, ne i samo) masovnoj kulturi bivše Jugoslavije koja nije izgubila na vitalnosti, iako je djelimično promijenila oblik.
Kroz masovnu kulturu (uglavnom kontroliranu pop-rok i narodnu muzičku scenu, te filmsku produkciju) jugoslovenski su komunisti dijelom uspjeli formirati jedan zaseban sistem vrijednosti koji je danas izgubio sistemsku institucionalnu podršku, ali je ostao vitalan i prepoznajemo ga kroz na društvenim mrežama eksplicitnu, a u narativima većine naših društveno-političkih analitičara (samozvanih ili stvarnih) kroz implicitnu jugonostalgiju.
KO NE MOŽE BEZ RAKIJE…
Za potrebe ovog teksta, kojim ćemo odbraniti izrečeno stajalište, izdvojili smo jednu pop-pjesmu iz 1987. godine, kao paradigmatičnu za idejni i ideološki metatekst svih tzv. estradnih umjetnika bivše države, koji su imali nesebičnu podršku Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, odnosno jugosocijalističkog režima.
Riječ je o pjesmi “Jugosloveni”, istoimene grupe (Jugosloveni) snimljenoj 1987. godine, u zoru raspada političke tvorevine koja je imala isto ime – Jugoslavija. Indikativna činjenica je da je ta grupa bila praktično anonimna, da nije imala ni blizu utjecaj kakav su imale Riblja čorba, Bijelo dugme, Lepa Brena, praktično svi izvođači koji su kroz svoje pjesme implicitno, sofisticirano, nekada i estetski kvalitetno promovirali identične ideje kao spomenuta grupa koja je to pjesmom “Jugosloveni” uradila eksplicitno, bez imalo pardona, brutalno jasno.
Pjesma “Jugosloveni” deskribirala je suštinu jugoslovenstva, predočila nam je njegove glavne ankere. Pa, da vidimo ko su Jugosloveni, kakvi su, šta je to što ih čini drugačijim od ostalih naroda.
Jugosloveni su ljudi koji smisao života vide u opijanju (“Ko to voli da popije, ko ne može bez rakije”), a središte njihovog socijalnog života nisu bogomolje, teatri, umjetničke galerije, pa ni sportski tereni, nego kafane (“Ko ne može bez kafane, ko je u njoj čim osvane”). Njihov kapacitet za mirno rješavanje problema i sporova, na nivou je bliskom životinjama (“Ko u krvi puno psuje... / ko je živac kad se dira / ko se brzo iznervira”), a kultura ishrane poistovjetila se s onom imanentnom većinskom narodu u bivšoj Jugoslaviji, odnosno srpskom narodu (“Ko ne može bez pasulja / i bez ljute šljivovice / bez kupusa kiseloga / belog luka, slaninice”).
Jugoslaveni su promiskuitetan narod, pri čemu je muški šovinizam i mizoginija njihova bitna odrednica (“Ko to ženu svoju ne da / a tuđe bi sve od reda”), a nemar i nedisciplina glavna odrednica poslovnog života (“Ko u radno vreme stane / skoči malo do kafane”).
Ovakvo tumačenje stihova pjesme “Jugosloveni” moglo bi se okvalificirati kao nepotrebna i zlonamjerna ironija antijugosloven(stv)a, da nije posljednje strofe pjesme u kojoj se očituje sva zlokobnost jugoslovenske kulture življenja: “Ko je krvlju stek’o sve / četere's osme rek’o ne / politiku svoju tera / bez Rusa i Amera”
LAKŠE JE I UGODNIJE NAPIT’ SE I ZAPJEVAT’
Apelom na hrabrost i suverenost Jugoslovena (koji su svoj životni stil formirali neovisno o, u to vrijeme, dominantnim svjetskim silama, američkoj i ruskoj; što je povijesna neistina, uzgred rečeno), prethodno opisane i za pojedinca i za zajednicu destruktivne osobine transponirane su u vrhunska moralna načela.
Naime, otpor dominantnom geopolitičkom sistemu (koji su u vrijeme nastanka pjesme kreirali “Rusi i Ameri”) samo je logična posljedica otpora sistemu kao takvom. U prethodnim stihovima Jugoslaven je opisan kao biće slobodno od “nameta” bez kojih nijedno društvo ne može biti civilizirano: izbjegavanje alkoholiziranja, poštivanje bračnog partnera, ozbiljnost u poslovanju, discipliniranost i umjerenost, te razvijanje dijaloga, a izbjegavanje psovanja i fizičkog nasilja.
Jugosloven je antisistemsko, apsolutno slobodno biće, a taj rusoovski san o čovjeku kao apsolutno slobodnom biću duboko je pohranjen u emocionalnom registru svakog čovjeka, neovisno o kulturi kojoj pripada. Razliku pravi samo odnos prema tom vječnom zovu za apsolutnom slobodom u nama. Civilizirana društva, društva mira i stabilnosti, prihvatila su da je apsolutna sloboda moguća samo u transcendentnom svijetu, u okrilju Božanskom, manje civilizirana odbijaju Božiji Plan prema kojem ovaj svijet ne može biti apsolutno pravedan, dok god Stvoritelj ne pošalje Mesiju da ga izgradi apsolutno pravednim. U konačnici, ni pojedinci ni zajednice ne mogu “bez”…, upućeni su jedni na druge, jer suština svijeta i jeste u odnosima.
Pjesma “Jugosloveni”, nimalo ne sumnjamo, iako eksplicitnih dokaza za to nemamo, nastala je u onom centru moći u kojem je kreiran plan za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima. Njena funkcija je bila omiliti “kulturu” na čijem se formiranju decenijama radilo, svjesno, ideoloških (komunističkih i jugosocijalističkih) ciljeva radi, podsjetiti na njenu “ljepotu” i bezbrižnost, na njenu neobaveznost / slobodu, kako bi svaki glas koji je u to vrijeme upozoravao da se srpske kame oštre na vrijeme bio prekinut i atribuiran kao destruktivan, nazadan... Jer, ljepše je “skočit malo do kafane” nego spremati se za oružanu odbranu. Lakše je i ugodnije napit’ se i zapjevat’, nego se suočavati sa životnom opasnošću.
Jugoslovenska masovna kultura nije bila antizapadna samo zato što je bila antikapitalistička, nego zato što je bila anticivilizacijska. Reducirala je kompleksnost ljudske prirode na njene animalne nagone, time otupila oštricu razuma. Zato i ne treba čuditi što smo u Sarajevu postupili nerazumno u aprilu 1992. godine kad smo Brozovim slikama i bez oružja krenuli na srpske snajpere. Ali i danas, kao i prije tri-četiri decenije, glasovi razuma nastoje se eutanazirati. Nekim drugim pjesmama i “pjesmama”. S tim nam se valja suočiti i boriti se za opstanak zemlje i identiteta. I naša snaga će biti obrnuto proporcionalna snazi Jugoslovena u nama... Ne istrčavajmo sa negacijom njegova postojanja – u nama.
Jugosloveni
Ko to voli da popije
ko ne može bez rakije
Jugosloveni, Jugosloveni
Ko ne može bez kafane
ko je u njoj čim osvane
Jugosloveni
Ko u krvi puno psuje
švalera se i lumpuje
ko je živac kad se dira
ko se brzo iznervira
Jugosloveni, Jugosloveni
Ko ne može bez pasulja
i bez ljute šljivovice
bez kupusa kiseloga
belog luka, slaninice
Jugosloveni, Jugosloveni
Ko to ženu svoju ne da
a tuđe bi sve od reda
ko u radno vreme stane
skoči malo do kafane
Jugosloveni, Jugosloveni
Ko je krvlju steko sve
četere's osme reko ne
politiku svoju tera
bez Rusa i Amera
Jugosloveni, Jugosloveni
