Dan je bio neobično topao i sparan. Već nakon nekoliko pređenih kilometara osjećao sam da su mi noge otežale i da mi je cijelo tijelo malaksalo.

Majevica se uzdizala visoko gore ispred nas. Svako malo neko među nama hvatao se čuturice s vodom. Mahinalno sam se oslonio na Mustafu, koji je put prelazio čvrstim korakom i pognute glave, tih i zamišljen, što nije bilo njegovo uobičajeno ponašanje u ovakvim situacijama. Do sada je, svaki put kad bismo marširali, hodao razigranijim i nervoznijim korakom neprekidno nastojeći pričom odagnati zabrinutost. Sada je hodao odsutan i turoban, činilo se kao da ga muči neka teška sumnja, koje se nije htio osloboditi, vodeći računa o tome kako bi njegove primjedbe izrečene naglas mogle i mene uznemiriti, a on bi ostao jednako neutješan kakav je bio i prije nego bi odao tajne svojih misli. Volio je ponekad filozofirati i od jednostavnih stvari napraviti komplikacije, ali baš takvog smo ga voljeli, a i kao najstarijeg među nama.

Negdje na pola puta iz smjera naše ciljne tačke počela je odzvanjati grmljavina topovskih plotuna, a na horizontu su se jasno mogli vidjeti oblaci dima i odbljesci vatre koja je gorjela u šumi u koju smo se bili zaputili. Niko od nas nije zastajao.

Na lijevoj strani uočili smo još jednu grupu vojnika koja se paralelno s nama brzo uspinjala prema liniji razgraničenja. Nikome nije bilo jasno je li taj metež u daljini prouzročen topovskim udarima naše artiljerije ili su neprijatelji snažnom paljbom već počeli tući naše pristigle brigade.

Na dva kilometra od šume jasno se vidjelo da gori suho šipražje, a bjelkast dim dizao se visoko u nebo zaklanjajući vidik na proplanak uz koji je bilo planirano da se naša četa i momci iz druge Tuzlanske brigade uspnu do šume, gdje je, kako su govorili obavještajni podaci, bila stacionirana neprijateljska lahka pješadijska brigada. Od dima i tutnjave topovske paljbe nije se moglo zaključiti šta se dešava i ko puca.

Dok smo se usporeni i pognuti primicali nevidljivom cilju, zbunjeni i nesigurni u to šta trebamo raditi, cijelu kolonu osu mitraljeska paljba od koje se dugačka kolona začas osu, a vojska pogubi na sve strane.

Mustafa, ja i još dvojica vojnika skočismo u nekakav jarak zarastao u paprati i počesmo puziti kroz dim prema obodu šume nadajući se kako će nam krošnje stabala pružiti sigurnost, koje na otvorenoj čistini nikako nije bilo. Još dok smo se kretali prema prvim stablima, topovska granata koja nam je pala nekoliko metara iza leđa potpuno raskomada zadnjeg čovjeka u liniji. Nije bilo vremena da se zaustavljamo, pa nas trojica nastavismo put puzajući brže i grozničavije – prvi Mustafa, koji nam je probijao put kroz visoku travu bajonetom, a za njim drug čije sam dahtanje čuo kao da mi je njegova glava prislonjena na samo uho i ja. Za nama je išao ostatak grupe od dvadeset pet vojnika.

Na samom izlazu na proplanak zasula nas je salva metaka. Četnici su bili probili liniju na dva rova i spustili se na livadu preko potoka. Osuli smo po njima iz pješadijskog naoružanja, a momci lijevo od nas ispalili su dvije zolje.

Ponovo je proključalo u šumarku i mi se pucajući prebacismo do potoka. Dva momka počeše vikati da se vratimo. Pucnjava je i dalje odjekivala, ali smo sada vidjeli da četnika nema mnogo. Momak koji je dotrčao s naše lijeve strane sav zadihan baci se u kanal pored nas. “Ne pucajte, ljudi, dolje preko potoka ima civila”, vikao je. “Kakvi civili”, viknu neko. “Civili, eno četnici ih poslali odozgo prema cesti pa su onda napali na ovaj dio linije ovdje”, nastavio je momak.

Ponovo se pucnjava ogradila livadom. Odjeknuše i detonacije ručnih granata. “Idemo naprijed”, viknuše Cigo i Meša. Rafali Ciginog mitraljeza kosili su sve pred sobom. Dvojica agresorskih vojnika pogođeni rafalom padoše na zemlju i ondje nepomično ostadoše ležati.

Četnici su, povlačeći se prema šumici, pucali prema nama. Nisu se ni pokušali vratiti da izvuku svoje pogođene vojnike. Sada je pucnjava gotovo utihnula i mi polahko izađosmo do naših rovova. Dva pogođena četnika nepomično su ležala na putiću, a dolje lijevo bila su još dva tijela.

U našoj tranšeji dva borca bila su mrtva, a treći se teško ranjen uspio prebaciti do gustog žbunja preko potoka i tu ostati neotkriven. Ubrzo su mu naši ukazali pomoć i previli mu rame i ruku.

Bilo mi je nevjerovatno kako smo tako brzo uspjeli razbiti ovu grupu četnika, vratiti dva rova i sami špic linije. Ali ono što sam ugledao nakon nekoliko minuta zbunilo me i zaprepastilo.

Na samome dnu makadamske ceste pojavila se gomila staraca, žena i djece. Kretali su se polahko, obavijeni nekakvom sablasnom tišinom, a kada su, iznureni, stigli do raskrsnice koju smo okružili, jedan naš oficir iskrade se iz žbunja i zaustavi pred kolonom. Nisam čuo šta im je govorio, ali nakon nekoliko minuta razgovora sa ženom i starcem koji su bili na čelu kolone ljudi koji su stajali iza njih počeše tiho jecati. Taj se jecaj u trenu pretvori u zastrašujuće bučan plač, grupni urlik ljudi koji su do tada susprezali osjećanja, jer ih je do susreta s nama i najslabašniji zvuk mogao koštati života. Vojnici su ulazili u tranšeje i zauzimali položaje kada se oficir i još jedan od njegovih pomoćnika okrenu prema nama i znakom ruke naredi nam da napustimo svoje položaje i izađemo na cestu.

Do tog dana nikada nisam osjetio da moje prisustvo kod druge osobe može izazvati toliku radost. Žene su nas grlile, starci ljubili, a djeca skakutala oko nas pokušavajući pomilovati kundake naših pušaka. Kretali smo se kroz masu ne znajući šta da radimo i pitajući se kuda je taj svijet krenuo. Riječ zbjeg čuo sam tek kasnije, mnogo kasnije kada sam shvatio kakav je ovaj prljavi rat, ali tog dana sam samo gledao u ta izmučena i uplakana lica ne znajući šta da mislim i kako da se ponašam.

Hodao sam držeći pušku čvrsto u rukama, spreman zapucati čak i na nevidljivi znak opasnosti. Ti ljudi – žene, djeca i starci – bili su iz Janje i Bijeljine. Po njihovom kazivanju, kada smo ih pratili dolje do ceste, četnici su im gore na putu oteli novac i zlato i poslali ih niz livadu prema našoj liniji. Kada su bili na pola puta, četnici su zapucali, a jedan njihov dio, koji se ranije uvukao u šumu, poveo je napad na našu liniju. Drugi dio četnika, koristeći narod kao štit, krenuo je niz livadu prema našim rovovima. Samo Allahovom milošću uspjeli su da dođu do šume, a onda i do ceste a da niko nije ni poginuo niti bio ranjen.

Ja sam već odavno bio svjestan koga imamo za protivnike, ali od toga dana ih nikako nisam mogao okarakterizirati kao ljudska bića.

Nakon što smo izveli zbjeg na cestu, ušli su u dva kamiona i odvezli se na sigurno. Gledao sam kroz prašinu za njima i pitao se šta će biti s onima koji se nisu izvukli, koji su ostali u četničkim rukama.