Ultraliberalni ekonomista Javier Gerardo Milei u dvije je godine prošao put od provokativnog televizijskog showmana do predsjednika Argentine. Gotovo 13 miliona Argentinaca glasalo je ove nedjelje za ovog ekstravagantnog i ljutitog autsajdera koji je obećao da će razbiti političare, dolarizirati ekonomiju jer pezo "nije vrijedan ni izmeta" i koji planira rezati socijalne izdatke bez presedana.

Milei je postao predsjednik nakon što je moderirao svoj govor u izbornoj kampanji za drugi krug u kojem se natjecao protiv peronista Sergia Masse. Posljednjih nekoliko sedmica prerušio se u one profesionalne političare koje toliko mrzi kako bi osvojio glasove. Lav, kako su ga zvali, prestao je rikati. Ostao je smiren čak i kad su mu se suprotstavljali i odustajali od njegovih najkontroverznijih ideja, poput privatizacije zdravstva i obrazovanja te slobodnog nošenja oružja.

Njegova nedavna transformacija podsjeća na jednu od najpoznatijih rečenica koja se pripisuje bivšem predsjedniku Carlosu Menemu: "Da sam rekao šta ću učiniti, niko ne bi glasao za mene." Ali Milei je to rekao, a zatim povukao, kao što se dogodilo s njegovom podrškom prodaji organa, prodaji djece ili optužbama za izbornu prevaru. Njegove bezbrojne proturječnosti tjeraju Argentince da izaberu u koju će od dvije verzije vjerovati. Njegovo pravo lice počet će se otkrivati kada 10. decembra preuzme dužnost.

 

Milei je rođen u Buenos Airesu 22. listopada 1970. u kući srednje klase. On je sin Norberta, vozača autobusa koji je na kraju postao vlasnik prijevozničke firme i Alicie, domaćice. Milei je rekao da je odrastao uz batine, ponižavanje i verbalno zlostavljanje. “Tvoja sestra je takva zbog tebe, ako umre ti si kriv”, rekla mu je majka kad je njegova sestra Karina doživjela šok jer je vidjela kako ga majka mlati. “Sve one batine koje sam dobio kad sam bio dijete znače da se danas ničega ne bojim”, kazao je Milei u televizijskom intervjuu.

Milei je bolje od ikoga razumio umor argentinskog društva uzastopnim ekonomskim krizama i nedostatkom odgovora za milione ljudi. Onima koji teško rade ali ne mogu spojiti kraj s krajem, onima koji se zaključaju u svoje domove kad sunce zađe jer se boje izaći, onima koji utaje sve poreze što mogu jer sumnjaju u svoju sudbinu: umorni su jer njihova djeca ostaju bez nastave u državnoj školi i moraju mjesecima čekati na pregled kod specijaliste.

Ušao je u politiku uvjeren da ima misiju: “Zauvijek okončati inflaciju, zauvijek prekinuti nesigurnost, zauvijek okončati privilegije političara.” Ukratko, promijeniti Argentinu zauvijek, protjeravši peronizam. Obećao je da bi, ako ima vremena, za 35 godina Argentina mogla biti Sjedinjene Države; u 40, Irska. To je jednako deset predsjedničkih mandata, ali argentinski Ustav dopušta samo dva uzastopna mandata.

Predlaže ukidanje pobačaja koji je u Argentini legalan od 2020. godine. Pogrdno se izrazio prema istospolnom braku, koji je na snazi od 2010. godine. Negira rodni jaz koji je prema statistici 26 posto. Negira da su klimatske promjene uzrokovane čovjekom. Predlaže se privatizacija javnih poduzeća, pa čak i argentinskih prirodnih resursa, njezinih rijeka i mora. Argument je da, ako rijeke imaju vlasnike, više ih se neće zagađivati.

Mnogi ga definiraju kao usamljenog i nepovjerljivog. Najbliža mu je saradnica sestra Karina, koju zove Šefica jer je ona najveći autoritet njegove kampanje, a ne odvaja se od svoje“male četveronožne djece, svojih pasa Murraya, Miltona, Roberta i Lucasa, nazvane po ekonomistima kojima se divi. Oni su klonovi Conana, mastifa koji je uginuo 2017. godine a sa tim psom komunicira uz pomoć vidovnjaka. Barem tako tvrdi neautorizirani biograf Juan Luis Gonzalez.

Egzotičnoj porodici prije nekoliko mjeseci pridružila se njegova nova partnerica Fatima Flórez, poznata kao televizijska imitatorica bivše predsjednice Cristine Fernandez de Kirchner.  U školi je imao nadimak El Loco (Ludak), nadimak koji su koristili i njegovi nogometni suigrači u klubovima u kojima je igrao kao golman, Chacarita Juniors i San Lorenzo.

Bivše kolege iz razreda opisuju ga kao povučeno dijete, koje se nije previše voljelo družiti. Sličan opis daju i oni koji su dijelili ured u Corporacion America, poslovnom konglomeratu kojim predsjedava Eduardo Eurnekian, jedan od najbogatijih ljudi u Argentini. Poznat je njegov eksplozivni temperament zbog kojeg često upoada u nevolje. Novinari i televizijski panelisti, a u mnogim slučajevima i žene, također su na dugom popisu onih koji su bili žrtve njegovih izljeva bijesa.

Milei je osoba nepopustljivog karaktera i autoritarnih osobina, što je zabrinjavajuće za one koji pretendiraju da postanu predsjednici. On i njegova potpredsjednička kandidatkinja, Victoria Villarruel, poriču državni terorizam i minimiziraju zločine protiv čovječnosti koje je počinila diktatura – i koji su osuđeni u demokratiji – smatrajući ih “ekscesima”.

“Milei je duboko nedemokratska osoba. Osjeća se jako uzrujano kad mu protivrječe, ne voli da mu se kaže nešto drugačije od onoga što on misli, čak i ako je to na dobar način", tvrde argentinski analitičlari koji za svoje tvrdnje imaju mnogo dokaza.

Savez između Milei i Villarruela napravljen je iz interesa. Milei je privukao birače nezadovoljne ekonomskom politikom, a Villarruel je dodala one koji se identificiraju s ekstremno desničarskim vrijednostima, poput zagovornika pobačaja, protivnika teritorijalnih zahtjeva autohtonih zajednica i prava na seksualnu raznolikost. Villarruel mu je također pomogla u sklapanju saveza s globalnom krajnjom desnicom.

Milei je sanjao da postane fudbaler ali hiperinflacija u Argentini kasnih 1980-ih navela ga je da svoje kopačke zamijeni knjigama iz ekonomije. Diplomirao je ekonomiju na Univerzitetu u Belgranu, gdje je kasnije i predavao, te završilo postdiplomski studij na Institutu za ekonomski razvoj i Univerzitetu Torcuato di Tella. Kao liberal, protivi se bilo kakvoj intervenciji države na tržištu.

„Država je pedofil u vrtiću s djecom vezanom lancima i okupanom u vazelinu.“ Tako je definirao državu 2019. godine, kada još nije ušao u politiku. “Kada bih morao birati između države i mafije, izabrao bih mafiju, jer mafija ima kodekse, mafija se pridržava, mafija ne laže i, iznad svega, mafija se natječe”, rekao je godinu dana kasnije.  

Milei je rastao na margini, kao i mnogi populisti prije njega. Društvene mreže pomogle su mu da pridobije mlade tokom pandemije Covida-19, posebno one bijesne na Vladu koja im je zbog strogih karijera branila izlaske. Nepovjerenje prema njemu je rašireno među poslovnim ljudima, koji su sumnjičavi prema obećanoj dolarizaciji ekonomije bez dolara i boje se haosa koji bi ona mogla izazvati. Stotinjak uglednih ekonomista potpisalo je pismo kojim odbija ovu i druge ekonomske mjere kandidata, no njegov stav po tom pitanju ostaje nepromijenjen.

Svojim tinejdžerskim postpunk izgledom - neurednom kosom i kožnom jaknom Milei se na predizbornim skupovima pretvarao u mješavinu rock zvijezde i mesijanskog propovjednika. „To mu je najdraže, biti u središtu pažnje u bilo kojoj situaciji bez potrebe da se upušta u dijalog s prisutnima“, piše biograf González. U svom školskom dvorištu oponašao je plesove svog voljenog Micka Jaggera ne sluteći da će desetljećima kasnije hiljade ljudi pjevati s njim.

Ipak, Milei nije tipičan konzervativac. Jednako kao što se radikalno protivi pobačaju, zalaže se za homoseksualni brak jer je “to ugovor između privatnih strana” i, unatoč tome što se deklarira kao katolik, jedna od omiljenih meta mu je sunarodnjak papa Franjo. Optužio ga je da je “isusovac koji promoviše komunizam” i “čak da je “predstavnik zla na zemlji”. I zagovara deregulaciju gotovo svega, do te mjere da se čak u jednom intervjuu definirao kao “anarho-kapitalist” jer je “protiv države”.