Bio je 27. juli 1993. godine. Tih dana vodila se najžešća bitka za odbranu brda Žuč, strateški važne kote, na kojoj je tih julskih dana živote položilo 89 pripadnika Prve slavne motorizovane brigade Prvog korpusa Armije RBiH. U odsudnoj odbrani položaja na legendarnom brdu Žuč 27. jula 1993. godine herojskom smrću poginuo je nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”, komandant Prve mehanizovane brigade Prvog korpusa Armije RBiH Enver Šehović.
“Pogledao sam prema mjestu gdje je stajao komandant s dvogledom. Nije ga bilo. Sve oko mene je bilo mrtvo. Na platou ispred komande Zahira Panjete ležali su Zahir i njegov brat Cera. Poginuo je i vozač Alije Ismeta Zlatko Kalamujić. Mirsad Bekrić ostao je bez noge. Enver Velić iz Specijalne jedinice MUP-a teško je ranjen…”, opisivao je taj dan Mehemed Cero, komandant bataljona, nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
Ratno priznanje “Zlatni ljiljan” Enver Šehović dobio je 1992. godine, za ratne podvige ostvarene u prvoj godini suprotstavljanja Agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Za herojski doprinos slobodi u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djelovanjima i pri tome ostvarene rezultate, Ukazom Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine od 14. aprila 1994. godine posmrtno je odlikovan Ordenom heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata. U čin brigadira Armije RBiH posthumno je proizveden 1996. godine. Jedna od sarajevskih ulica nosi ime po heroju oslobodilačkog rata Enveru Šehoviću.
“Stječe se dojam da naši heroji padaju u zaborav, ali ti ljudi svakako nisu vodili borbu zbog neke afirmacije, već zbog želje da ovaj grad ostane slobodan”, kazao je jednom prilikom borac Hidajet Šerić, a Ivan Bernadić, komandant protivoklopne artiljerije, dodao: “Ljudi moraju znati koliko je krvi palo za ovu Bosnu i sjećati se svojih heroja, poginulih boraca i da to vječito ostane upamćeno.”
Enver Šehović, sin Zahira i Aiše, rodio se 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u Foči. Iako je kao dječak sanjao da studira matematiku, životni put odveo ga je u Jugoslavensku narodnu armiju. Kao petnaestogodišnjak dolazi u Sarajevo, gdje se upisuje u 31. klasu Srednje vojne škole kopnene vojske u sarajevskoj Kasarni “Maršal Tito”. Nakon završetka Vojne akademije u Beogradu vraća se u Kasarnu “Maršal Tito”, gdje će od 1988. godine raditi kao mladi poručnik na obuci novih generacija pitomaca JNA u Centru za obuku.
Uoči agresije, u vrijeme antiratnih protesta ispred Parlamenta, Enver Šehović postrojio je muzičku četu iz Kasarne “Maršal Tito” s idejom da se pridruži okupljenom narodu. Naravno, viši oficiri iz kasarne to nisu dozvolili, napisao je ratni reporter Šefko Hodžić.
Kakva je situacija bila u Kasarni “Maršal Tito” uoči Agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šehovićev stariji kolega iz Centra za obuku JNA Alija Ismet kaže: “Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam, koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti kasarnu.”
OPERACIJA “GROM”
Nakon napada srpskih specijalaca lojalnih Radovanu Karadžiću na školu MUP-a Republike Bosne i Hercegovine na Vracama i otvaranja snajperske vatre na građane ispred Skupštine Republike Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 6. aprila, uslijedili su prvi pješadijski napadi JNA i srpskih paravojnih snaga na Sarajevo.
Enver Šehović nekoliko dana poslije napušta Kasarnu “Maršal Tito” i priključuje se Teritorijalnoj odbrani Bosne i Hercegovine. Imao je 25 godina.
“Javio se u Regionalni štab, odakle su ga poslali u Općinski štab Teritorijalne odbrane Novo Sarajevo. Iz prvog razgovora s Enverom vidio sam da se radi o izuzetno mladom čovjeku, punom patriotizma i odlučnosti da se bori za odbranu svoje domovine. Za razliku od mnogih oficira, koji su tada birali funkcije koje će preuzeti i izbjegavali borbene jedinice, Enver Šehović odmah je prihvatio da bude na dužnosti komandanta Velešićkog odreda”, kazao je Salko Idriz, komandant OŠTO Novo Sarajevo.
Jedan od prvih zadataka Envera Šehovića bila je blokada svoje dojučerašnje Kasarne “Maršal Tito”, iz koje su njegove bivše kolege pucale po građanima Sarajeva. Iz Kasarne “Maršal Tito” od aprila do juna 1992. svakodnevno se pucalo iz vatrenog i topničkog naoružanja po sarajevskim naseljima Marijin Dvor, Pofalići, Velešići, kao i po drugim dijelovima grada, od čijih je posljedica ubijeno i ranjeno više civila te oštećeno mnoštvo civilnih objekata. Dok su se jedinice Teritorijalne odbrane popunjavale i formirale u krajnje konfuznoj političkoj i medijskoj situaciji, Sarajevo se gušilo u sve čvršćoj opsadi. Agresor je planirao da napadom iz smjera Grbavice i Pofalića i pokretanjem oklopnih snaga JNA iz Kasarne “Maršal Tito” presiječe grad linijom Vogošća – Žuč – Pofalići – Kasarna “Maršal Tito” – Grbavica.
Snage Teritorijalne odbrane uz podršku policije i samoorganiziranih građana kreću u ranu zoru 16. maja 1992. godine u jednu od najvažnijih operativno-taktičkih bitaka za odbranu Sarajeva poznatu kao “Pofalićka bitka” (kodni naziv “Grom”). Iako još slabo organizirani i oskudno naoružani pješadijskim oružjem, uspijevaju osloboditi širi prostor Pofalića i potpuno poraziti okupatorske snage i njihove domaće pomagače. Snage JNA 5. juna 1992. godine, nakon dugih pregovora, napuštaju i Kasarnu “Maršal Tito”.
“Kada smo oslobodili Kasarnu ‘Maršal Tito’, Enver Šehović pozvao me je da idemo sakupljati knjige po kasarni. Dok su ih drugi šutali nogama, mi smo kupili stručnu literaturu, on iz taktike, ja iz sanitetske taktike. Sjećam se da mi je rekao: ‘Doktore, ovo će nama trebati’”, ispričao je dr. Safet Bičo, načelnik saniteta i nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
Početkom juna 1992. godine, u prvoj operaciji deblokade grada “Ljeto 92”, snage općinskih štabova Novo Sarajevo i Vogošća 8. juna 1992. oslobađaju kotu Orlić – najdominantniju kotu na platou Žuči.
Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. godine obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović komandovao je 13, a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti. Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992. godine, slijedit će decembarski niz velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo.
Kada je već iskusni ratni reporter Šefko Hodžić krajem 1992. godine krenuo kao novinar Radija Bosne i Hercegovine da provede noć s borcima Prve mehanizovane brigade na Žuči, prije polaska komandant Enver Šehović mu je rekao: “Želim Vas informirati da idete među najhrabrije borce grada Sarajeva, borce Velešića i Pofalića, naselja odakle su potekli ti borci koji su dobrim dijelom spasili grad Sarajevo, pa i Republiku i razbili četničku koncepciju i doktrinu – presijecanje Sarajeva napola. Linija – koliko opasna, vidjet ćete i sami. A uvjerit ćete se da je jedna od najvrućih, najoštrijih i najžešćih linija kada je u pitanju odbrana grada Sarajeva.”
Iako su pripadnici Prve motorizovane brigade pod komandom Envera Šehovića vodili uspješne akcije i na drugim dijelovima sarajevskog ratišta, plato Žuči postao je simbol uspjeha bosanske armije. Na brdu Žuč Armija RBiH zarobila je i prvi tenk na sarajevskom ratištu. Ovo brdo, za koje većina Sarajlija nije nikada čula do izbijanja rata, bilo je i simbol stradanja i najtežih borbi koje su se gotovo svakodnevno na njemu vodile.
Žuč je bila ključna tačka odbrane grada. Znali su to svi borci koji su s visova ovog brda svakodnevno gledali Sarajevo. Kao i uvijek u vrijeme neprijateljskih ofanziva na ovo brdo, na položaje Armije RBiH, padalo je od 2.500 do 3.000 granata dnevno.
“U toku djelovanja njihove artiljerije tranšeje od 2,5 metra dubine zaticali smo potpuno zatrpane kao da ih nismo ni iskopali. Obnavljali smo ih svakih pet-šest dana, zavisno od intenziteta granatiranja. Sve je bilo poravnato”, pričao je Mehemed Cero.
“Kota 850 i cijela Žuč bila je u dimu. Pakao. Zemlja je podrhtavala. Ne postoji mjesto gdje granata nije pala. Svaka tranšeja i rov bili su zatrpani neprijateljskim granatama. I upravo iz tih tranšeja i rovova ustajali su naši borci. Neko ranjen, neko bez municije. Ustajali su i pravili bedem da onemoguće neprijatelja da osvoji naše položaje”, kaže Salko Hajdarević, komandant bataljona i nosilac ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
“‘Ne znamo šta se dešava; balije izviru iz zemlje’, komentarisali su neprijateljski vojnici preko svojih sredstava veze. Bili su to vanzemaljci iznad Sarajeva”, opisuje Avdo Huseinović, borac i dokumentarist.
Usred velike ofanzive Vojske RS-a 30. jula 1993. godine, probijanjem tunela Dobrinja – Butmir, ispod aerodromske piste, dolazi do svojevrsne deblokade grada. Kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja odbrani Igmana i Bjelašnice.
Prva slavna – 111. viteška brigada, čiji je prvi komandant bio brigadir Enver Šehović, postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade, koje su oslobađale i odbranile Žuč, bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” u Armiji BiH. Pripadnici 111. viteške brigade, njih 71, odlikovano je ovim ratnim priznanjem. Na brdu Žuč poginula su 624 pripadnika Prve slavne – 111. viteške brigade.
“Kuriozitet je da ni u jednom prijašnjem ratu nijedna vojska koja je držala prostor Žuči nikada ga nije izgubila. Prvi put u historiji naša bosanska vojska uspjela je zauzeti ovaj prostor i držala ga je do kraja rata”, kaže Cero.
MI NISMO HTJELI OVAJ RAT
Objašnjavajući uspjehe svoje i Zajkine brigade na Žuči, komandant Šehović izjavio je 1993. godine novinaru TVBiH Vladi Biliću: “Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak.”
Ofanziva VRS-a na unutrašnji i vanjski dio opsadnog obruča oko Sarajeva intenzivirana je od proljeća 1993. godine, kada dolazi do promjene početnog rasporeda vojnih snaga u Bosni i Hercegovini. Tada su jedinice HVO-a i Hrvatske vojske poduzele napad na Armiju RBiH u svim krajevima osim u rejonu Tešnja, Tuzle, Bihaća, Sarajeva i Posavine. To je dovelo do zatvaranja svih logističkih kanala koji su vodili prema slobodnim teritorijama, čime je Armija RBiH dovedena u izuzetno težak položaj, i to na početku strategijske ofanzive koju su srpske snage poduzele s ciljem proširenja posavskog koridora, zauzimanja enklava u Podrinju i presijecanja i zauzimanja Sarajeva.
Opsežna ofanziva srpskih snaga pokrenuta je odmah po zakazivanju nastavka pregovora o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine najavljenih nakon neuspjeha Vance-Owenova plana u proljeće 1993. godine. U Ženevi su se obavljale pripreme za održavanje sjednice o Bosni i Hercegovini planirane od 27. do 30. jula 1993. godine na kojoj bi se uz direktno posredovanje međunarodne zajednice razgovaralo o novom prijedlogu teritorijalnog razgraničenja kao paket-plan za podjelu na tri republike, dok bi Sarajevo imalo poseban status pod upravom UN-a, a Mostar pod upravom EU. Plan prihvata SDS, a HDZ izjavljuje da će prihvatiti ako ga prihvate druge dvije strane.
Odmah po zakazivanju konferencije u Ženevi, VRS početkom juna 1993. godine poduzima jaku ofanzivu na Sarajevo i na vanjskom i na unutrašnjem opsadnom obruču. Oružane formacije VRS-a započele su ofanzivu većih razmjera na vanjski dio opsadnog obruča u širem rejonu Trnova, Bjelašnice i Igmana. Istovremeno s ofanzivom na vanjskom dijelu opsadnog obruča vojska bosanskih Srba pokreće ofanzivu na njegovom unutrašnjem dijelu. Napad je silovit na plato Žuči, čime se vezuju odbrambene snage u gradu. Snage agresora ofanzivu izvode pravcem Perivoj – Vis – selo Smiljevići radi zaposjedanja dominantnih položaja sa sjeverozapadne strane Sarajeva. Srpska ofanziva prema Sarajevu na glavnom pravcu Trnovo – Igman – Sarajevo i na pomoćnom pravcu Vogošća – Žuč – Sarajevo vođena je planski i silovito, praćena žestokim granatiranjem položaja branitelja i samog grada. Uspjeh VRS-a na bilo kojem tom pravcu bio bi katastrofalan za Sarajevo, a mogućnost odbrane grada upitna.
Osnovni cilj tih ofanzivnih djelovanja srpskih snaga bio je izvršiti što jači pritisak na bosanskohercegovačku delegaciju na pregovorima kako bi se pod prijetnjom sile pristalo na ponuđeni plan, odnosno u uvjetima bezizlazne situacije za stanovništvo Sarajeva prisililo na vojnu kapitulaciju. Agresorske snage ispalile su 22. jula 1993. godine najviše granata na grad – 3.777, a sutradan, 23. jula otpočinju ofanzivu na plato Žuči pravcem Vis – Golo brdo – kota 850. Odbranu u rejonu Golog brda izvodile su jedinice 1. čete Prvog bataljona 1. motorizovane brigade, jedinica “Laste”, Specijalna jedinica MUP-a, jedinica MUP-a Novi Grad, a na koti 850 odbranu izvodi jedinica 1. brdske brigade. U toku 24. jula agresorske snage nisu izvodile pješadijske napade, ali je vršeno artiljerijsko djelovanje po cijeloj širini i dubini odbrambenog rasporeda. Pješadijskih napada i pokreta agresorskih snaga nije bilo ni 26. jula. U takvoj povoljnoj borbenoj situaciji Komanda 1. mehanizovane brigade planira i priprema izvođenje kontranapadnih djelovanja s ciljem potiskivanja snaga agresora s uklinjenih pozicija iz odbrambenog rasporeda branilaca.
Plan kontranapada sačinjen je u poslijepodnevnim satima, a borbena djelovanja je trebalo realizirati u predvečerje, s prvim sumrakom tog 26. jula 1993. godine. Operativci 1. korpusa predložili su da se u izvođenju kontranapada upotrijebi i tenk. U planirano vrijeme otpočela su prepadna djelovanja i odvijala su se predviđenom dinamikom sve dok tenk nije zaglavio u tranšeji. Tada dolazi do obrta u borbenoj situaciji, uklinjene neprijateljske snage zaustavljaju prepadnu akciju. Najveće gubitke u ljudstvu imala je Specijalna jedinica MUP-a. U noći 26/27. jula pokušano je izvlačenje tenka, ali se u tome nije uspjelo.
Tokom 27. jula agresorske snage vrše jake artiljerijske napade od ranih jutarnjih sati po cjelokupnoj širini i dubini odbrambenih položaja, a zatim koncentriranom artiljerijskom vatrom na uskom dijelu odbrambene linije vrše pripremu pješadijskog napada. Prvo su artiljerijski napadi bili usmjereni na odbrambene položaje u rejonu Golog brda na platou Žuči, a zatim se usredsređeni artiljerijski udar prenosi na kotu 850. Dok traje artiljerijski udar po koti 850, na pravcu Golog brda se izvodi pješadijski napad i obratno. Iako su artiljerijski i pješadijski napadi agresora bili siloviti, svi su na svim pravcima uspješno odbijani. Uzmicanja branilaca i pomicanja odbrambenih položaja nije bilo. Enver Šehović poginuo je na isturenom komandnom mjestu 1. mehanizovane brigade, komandujući odbranom Golog brda. Život je tada položio i Zahir Panjeta, komandant bataljona u 1. slavnoj motorizovanoj brigadi, i njegov brat Esad, kojeg su zvali Cero. Enver Šehović poginuo je u 26, Zahir Panjeta u 33, Esad Panjeta u 25. godini života. Zajedno s njima poginuo je i borac Zlatko Kalamujić.
General Rasim Delić, koji je bio na čelu Armije Republike Bosne i Hercegovine od sredine 1993. do kraja decembra 1995. godine, u svojoj knjizi Ličnosti koje su obilježile odbranu Bosne i Hercegovine 1992-1995. o Enveru Šehoviću je napisao: “Šehović i Zajko postali su sinonim odbrane Sarajeva i borbe za Bosnu i Hercegovinu. Postali su tandem koji je zajedno rađao uspjeh za uspjehom na vrućem sarajevskom bojištu. Njih dvojica, Enver i Safet, sa svojim su saborcima branili sjeverni prilaz Sarajeva s pravca Vogošće i Rajlovca. Agresorske snage su od prvih dana rata ređali napade s ciljem da se ovlada Humom i kompletnim Žuči no Šehini i Zajkini borci nisu prepuštali ni stopu slobodne teritorije neprijatelju. I sam sam se nadahnjivao u tim teškim trenucima za BiH uspjesima Šehovića i Zajke. Bilo mi je drago vidjeti na TV Šehovića i Zajku kako zajedno obilježavaju neku od važnijih pobjeda nad neprijateljem. Šehović je uvijek bio vedar i nasmijan. Bio je mlad, ali očigledno i komandant koji je brzo sazrijevao. Posebno sam bio oduševljen kada su Šehović i Zajko sa svojim jedinicama u jesen 1992. godine oslobodile plato Žuči i time definitivno otjerali neprijatelja s tog dominantnog objekta. Bilo je to u trenutku kada su agresorske snage bile veoma blizu ostvarenju cilju da se preko Stupa spoje sa snagama u Nedžarićima i time definitivno odsjeku dio Sarajeva te Hrasnicu, Butmir i Sokolović Koloniju. Time je uspjeh Šehovića i Zajke bio još značajniji. I o Šehoviću sam mnogo slušao u narednim mjesecima. Taj herojski tandem je postao sinonim uspješne odbrane Sarajeva. No i Šehovića sam upoznao tek nakon prijema dužnosti komandanta Glavnog štaba u junu 1993. U sklopu obilaska jedinica 1. k. u Sarajevu s komandantom korpusa Mustafom Hajrulahovićem Talijanom obišao sam i komandu brigade, na čijem je čelu bio Enver Šehović. Rad u komandi brigade se odvijao u uslovima dobre vojne organizacije, ali neusiljeno. Vidjelo se da je Šehović istinski autoritet, ali i čovjek koji zna nametnuti odgovornu, ali ležernu i prijatnu atmosferu. Kroz referisanje Šehovića je dominirao oprez, realnost, ali i optimizam. Takva atmosfera je vladala i u komandi brigade. Bio sam veoma zadovoljan entuzijazmom i optimizmom Envera i njegovih saradnika. Nažalost, samo nekoliko dana kasnije poginuo je i Enver Šehović. Bio je to šok za sve nas u Armiji RBiH. Otišao je u legendu još jedan heroj Odbrambenog rata.”
Enver Šehović ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu pored svog prijatelja i saborca heroja Safeta Zajke. Iza njega su ostale supruga Zineta i kćerka Dalila.
U znak sjećanja na Envera Šehovića, heroja oslobodilačkog rata, u okviru manifestacije “Odbrana Bosne i Hercegovine – Igman 2022”, Fond Memorijala Kantona Sarajevo 27. jula 2022. godine upriličio je virtualnu izložbu i okrugli sto posvećen Enveru Šehoviću. Tom prilikom prikazan je i kratki film sačinjen od arhivskih videozapisa o ovom heroju.
