Džalalabad, Afganistan, maj 1992.
Prva 107-milimetarska raketa izvila se u luku preko ravne neplodne doline, obrasle grmljem i ispresijecane stijenama, do neprijateljskog položaja na visokom zaravnjenom vrhu brda, na udaljenosti od oko jednog kilometra od mjesta gdje smo se nalazili. Žestoka eksplozija koja je uslijedila nakon ispaljivanja rakete, proizvela je oblak crnog dima koji se dizao iznad nas i grmljavinu koja je pokazivala svima u dolini, oblika amfiteatra, naš istureni položaj. Opsjednuti grad Džalalabad nalazio se u ovom okruženju.

Raketa je pogodila položaj kojeg su držali komunisti. Prvo se izvio dugi oblak sivkasto-crnog dima. A zatim, nekoliko sekundi kasnije, uslijedila je glasna eksplozija čija se grmljavina odbijala od tamnih planina nad dolinom Džalalabada. Meni se činilo da je pravi trenutak da nađemo zaklon, ali naš vođa, časni hadžija Ajab i devetorica njegovih sljedbenika i dalje su ostali u uspravnom položaju u vidokrugu neprijatelja, ni najmanje zabrinuti što smo sada predstavljali odličnu metu za komunistički garnizon, koji se, upravo, prenuo iz sna.

Zanimljivo da neprijatelj nije uzvratio vatrom. Hadžija Ajab sugerirao je na sočnom paštunskom narječju da su komunistički psi isuviše uplašeni da bi se borili s mudžahedinima. Hadžija je bio sedamdesetdvogodišnjak, djedovska figura, malen, slabašan čovjek blagog osmjeha i čupkaste bijele brade koja se pri krajevima uvijala nagore. On je bio komandant mudžahedinskih odreda koji su se borili protiv afganistanskih komunista i Sovjeta u proteklih jedanaest godina; bio je i imam u svom malom selu koje se nalazilo petnaestak kilometara južno od našeg položaja. U toku duge borbe, drevni planinski ratnik dvaput je našao vremena da ode na hadž, u daleku Mekku. Otuda i njegov uvaženi naziv – hadžija i pravo da nosi veliki zeleni turban i predvodi svoje ljude u molitvi i borbi.

Hadžija Ajab naredio je da se ispali druga runda. Selim, mršavi osamnaestogodišnjak, koji je imenovan za vojnog tehničara u našem odredu, budući da je radio kratko vrijeme u jednoj garaži u Kabulu, petljao je nešto oko vodova na bateriji razlupanog crvenog automobila koju je priključio na kineski 107-milimetarski raketni lanser s više paljenja.

I druga raketa ispaljena je uz uobičajene dramatične pirotehničke efekte. Dok se izvijala prema neprijateljskom položaju, mudžahedini su jednoglasno povikali, “Allahu ekber” – Bog je velik – drevni muslimanski ratni poklič koji se prvi put čuo 622. n.e., kada su se Poslanik Muhammed i njegova mala grupa sljedbenika borili za vlastiti život u sukobu s daleko nadmoćnijim suparnicima.

Kad je druga raketa pogodila komunistički položaj i eksplodirala, stari hadžija je povikao, “El-hamdulillah!” – Hvala dragom Allahu! Revnosno smo mu se priključili mašući stisnutim pesnicama prema neprijatelju, uz povik “El-hamdulillah!” Učinilo mi se kao da je nestalo 1.300 godina. Zahvaljujući borbenoj alkemiji, magično smo vraćeni u vrijeme Poslanika, kada su sveti ratnici prizivali jednog istinskog Boga, poput opkoljenih sljedbenika Poslanika Muhammeda, kako bi oružju podarili snagu da slome idolopoklonike.

Ubrzo smo ispalili deset novih rundi, naizmjenično uzvikujući “Allahu ekber” kod paljenja i “El-hamdulillah” kod eksplozije raketa. Islamska baražna vatra konačno je dovela do ljutitog odgovora iz komunističkog garnizona. Otvorili su vatru na nas. Oblaci dima su se nadvijali nad našim položajima, ali nijedna granata nije ranila nikoga među nama. Tada su dva tenka T-55, ukopana na vrhu neprijateljskog položaja, otvorila baražnu paljbu. Izravna tenkovska zrna oštro su odjekivala. Obično smo imali priliku posmatrati topovske hice koji su u lijenom letu promicali nad našim položajima, ali to nije bio slučaj s izravnim tenkovskim zrnima, koja su promicala isuviše brzo i ujednačeno da bi se mogla spaziti. Njihove eksplozije dizale su u zrak veliku prljavštinu i oblake sivo-crnog dima, odašiljući uzavrele šrapnele sa stijena i oblutaka koji su se prostirali u našoj blizini.

Na moje veliko olakšanje, hadžija Ajab, konačno, je naredio svojim ljudima da čučnu i da se sklone u zaklon iza stijena. Čelična snježna oluja postajala je isuviše jaka i za njih. Pored te opasnosti, neprijateljske granate ispaljivane su i na naše položaje. Čučnuo sam i posmatrao učestalu eksploziju oko nas. Biti meta artiljerijske vatre jedno je od neprijatnijih i opasnijih životnih iskustava. Pokušao sam s kineskom tehnikom meditacije, koju sam nedavno naučio, da distanciram svoje unutarnje Ja od eksplozivne stvarnosti oko mene. Naglo sam prekinuo meditirati kad je komadić vrelog šrapnela prohujao pored mog desnog uha u rikošetu od ogromnog oblutka.

Nakon pola sata, koji mi se učinio poput tri dana, komunistička baražna paljba je utihnula. Selim i dvojica suhonjavih mudžahedina skočili su da ponovo napune kineski raketni lanser. Hadžija je stajao uspravno, osmatrajući neprijateljski položaj starim vodenastim očima, zamišljeno gladeći bradu na način islamskih mudraca. “Pali”, naredio je. Ponovo smo skočili na noge i jednoglasno uzviknuli, “Allahu ekber”, dok je gromoglasna raketna vatra letjela ka neprijateljskom utvrđenju.

Čula se snažna detonacija koja je, vjerovatno, odjeknula i u Kabulu na udaljenosti od 113 kilometara. Jedna raketa pogodila je bunker s municijom. Komunistički položaj bio je u gustom dimu iz čijeg se središta uzdizao svjetleći narančasti plamen ka nebu. Bilo nam je drago vidjeti taj prizor. Počeli smo se međusobno grliti i ljubiti, veselo se smijući uz poklič, “El-hamdulillah, el-hamdulillah”, sve dok nismo promukli. Komunisti nisu uzvratili vatru s njihovih položaja: svi borci iz komunističkog garnizona pobjegli su u skladište municije pri eksploziji granata.

U toku poslijepodneva nastavili smo ispaljivati projektile na komunistički položaj i na skladište oružja iza njega. Mora da je naša mala pobjeda pokrenula komandu afganistanske vojske u Džalalabadu, jer se negdje oko 4 sata poslije podne obrušila na nas koordiniranom paljbom iz dvije različite baterije, s veoma preciznim sovjetskim haubicama D30 od 122 mm. U isti tren smo ugledali i tri tenka T-54/55 i četiri oklopna vozila, tipa BTR, koja su se kretala u našem pravcu na udaljenosti od oko tri kilometra. Hadžijini ljudi nisu posjedovali antitenkovsko oružje. Već smo istrošili svu municiju iz posljednjeg sanduka kineskih raketa.

“Gospodine Erik”, Hadžija me je ljubazno upitao preko sina Džamala, koji je govorio malo engleski: “Da li biste željeli da ostanete i da se još borite s nama?” Nisam želio ispasti kukavica pred ovim neustrašivim ratnicima, ali te noći sam se morao vratiti u Peševar preko prevoja Kajber. Odatle sam, sutradan, trebao da se ukrcam u avion za Lahore da intervjuiram premijera Pakistana Navaza Šarifa.

“Molim vas objasnite Hadžiji da bi bilo bolje da sad krenemo kući, pošto me čeka dugi put večeras!” Sve je izgledalo nadrealistično poput situacije kada odbijete drugu šolju čaja koja vam je ponuđena. Dva 122 mm zrna upravo su eksplodirala s naše desne strane, prekrivajući nas prašinom.

Gotovo nevoljno, hadžija Ajab i njegov odred svetih ratnika spakovao je opremu stavivši raketni lanser u prtljažnik bijelog Toyota Land Cruisea – omiljenog vozila svih ratnika iz Trećeg svijeta. U njemu smo se i dovezli do bojišta. Akcija u Džalalabadu bila je nalik na opsadu u kojoj učestvuju ratnici vozari. Ratnici bi se digli rano ujutro, dovezli bi se ili došetali do linije fronta, borili se četiri do šest sati, a potom bi se vratili kućama da prenoće. Hadžijini ljudi bili su darovani džipovima, zahvaljujući milosti Allaha i velikodušnosti Saudijaca.

Ali njihov je slučaj bio izuzetak. Brojni, manje sretni mudžahedini u drugim dijelovima ratne zone bili su tako siromašni da nisu imali ni kaputa ni obuće. Imali su samo tanke vunene šalove na ciča zimi u afganistanskim planinama. Mudžahedini bi do bojišta dolazili bosonogi, probijajući se kroz duboki snijeg, ponekad po dva dana i dvije noći, noseći 40 kg na leđima – obično granate ili rakete. Zatim bi se pješke dovukli do kuće, izbjegavajući neizostavne kontranapade komunističke artiljerije ili opasniju topovsku paljbu s helikoptera tipa hind. Ti helikopteri pratili su mudžahedine u otvorenim afganistanskim dolinama u kojima je jedini zaklon bio sporadični oveći kamen ili tijesni klanac.

Odvezli smo se iz udubljenje u kojem smo sklonili džipove, a vjerovatno su u takvim udubljenjima u nekadašnjim ratovima bili sklonjeni mirni poniji. Nalazili smo se u vidokrugu komunističkih snaga, veoma razgoropađenih u ovom trenutku i spremnih da otvore žestoku vatru na nas. Naši vozači probijali su se u cik-cak liniji po teškom terenu dok su granate praskale pored džipova u punoj brzini. Izgubiti život zbog slomljenog vrata u truskajućem vozilu bilo je podjednako moguće kao i biti raskomadan od usijanih šrapnela. Afganistanskim ratnicima ovo je prkošenje bilo poput prpošnog veselja: smijali su se vedro, dok su se džipovi naginjali bočno ili su visili u zraku na dva točka, a istovremeno su se smrtonosni oblaci dima od ispaljenih zrna raspršivali oko nas, u obliku otvorenog cvijeta. I konačno, meni se učinilo kao vječnost, ali vjerovatno nije prošlo više od pet minuta, dospjeli smo do humke, ali tek nakon što smo izmakli direktnoj neprijateljskoj vatri.

Nakon dvadesetak minuta stigli smo do Hadžijinog sela, s blatnjavim pozidama na kojima su se vidjeli tragovi čestog neprijateljskog bombardiranja i granatiranja. Pozvao me je da ostanem s njima za vrijeme večernjih molitvi i na večeri, ali sam ga ubijedio da moram požuriti do Peševara. Pažljivo sam zagrlio svakog pripadnika mudžahedinskog odreda. Jedna ratnik po imenu Gul Kan, kršna momčina sa zastrašujućom crnom bradom, uzeo je obje moje ruke u svoje i na uobičajeni afganistanski način mi rekao: “Gospodine Erik, molim vas da nas ne zaboravite.” Trznuo sam se kao da mi je nož proparao srce, sam sebi sam izgledao kao prava kukavica, dezerter koji ostavlja ove divne borce i drugove po oružju u njihovom svetom ratu, a ja sam se, poput zadovoljenog voajera, vraćao u relativnu sigurnost Pakistana, a, potom, u svoj daleki dom.

(Eric S. Margolis, Rat na krovu svijeta, ArmisPrint, Sarajevo, 2005; naslovi upotrebljeni u ovim nastavcima preuzeti su iz knjige)