Do sada je neviđeno, potpuni je presedan, ali ipak govori o jednoj nevjerovatnoj energiziranosti i sposobnosti, koja, da je drugačije iskorištena, mogla je donijeti mnogostrukog hajra i za bošnjački narod i za Bosnu i Hercegovinu. Naime, među Bošnjacima se pojavila politička pojava koja je demonstrirala, vjerovali ili ne, sveopću izdaju.
Kroz historiju smo svjedočili one koji su naginjali čas na hrvatsku, čas na srpsku stranu, u devetnaestostoljetnom preporodnom dobu to je bilo pitanje romantičarskih zabluda, što se naravno ne može reći za one Bošnjake koji su devedesetih godina svoju izdaju potvrđivali ratujući za srpsku ili hrvatsku stranu. Novost je bila u pojavi ratnog zločinca Fikreta Abdića, koji je uspio izdati i Srbima i Hrvatima. Neki će čak reći da se „nama nikada više ne smije ponoviti Fikret Abdić“. Varaju se jer se Fikret još uvijek događa, načelnik je Velike Kladuše. Nije nikuda otišao. Kako god bilo, smatralo se da nakon Fikreta Abdića izdaja više ne može multiplicirati.
U to nas je razuvjerio predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković, zaključno sa svojim nastupom na HRT-u, gdje je izbjegao imenovati presuđenog agresora (RH) na Bosnu i Hercegovinu, pravdajući to nekakvom diplomatijom i pravnim formulacijama. Elmedin Konaković, iako još uvijek nije poveo oružanu borbu protiv vlastitog naroda, uspio je što niko do sada nije uspio. Postao je sveopći izdajnik. Izdao je Hrvatima (HDZ-u) do te mjere da mu Čovićevi pisari pišu saopćenja za javnost i programske akte na hrvatskom jeziku, izdao je Srbima do te mjere da s Miloradom Dodikom izmjenjuje košarkaške rodbinske nježnosti, a samo dvije godine ranije uspio je izdati Bošnjake u Velikoj Kladuši, isporučivši vlast Fikretu Abdiću, te na koncu je postao ambasadorska pudlica koja provodi američke (i britanske i...) agende na štetu bošnjačkog naroda. Odnosno, sveopći izdajnik Elmedin Konaković izdao je Bošnjake Hrvatima, Srbima, Fikretu Abdiću i dijelu međunarodne zajednice. Ovakva vrsta ekvidistance u izdaji nikome nije do sada uspjela.
Naravno, Konakovićeva izdaja nikada ne bi mogla biti realizirana da nije bilo vezivnog tkiva u liku i djelu američkog ambasadora u Bosni i Hercegovini Michaela Murphyja. S time da je riječ o izvođaču radova na terenu, a matrica je kreirana na puno većem nivou te u svojoj tvrdoj jezgri ima isključivo jedan izvor – islamofobiju iracionalnog imaginarija. Naivni su oni koji misle da bi se trojka, u osnovi „invalidna politika“, kako ju je nazvao Dodik ispravno, ali zlobno procjenjujući, mogla okupiti i zadržati svoju homogenost da nije bilo Američke ambasade (i one britanske). Sada je posve jasno da je cilj ono što smo najavljivali u Stavu godinama unatrag, zaključno sa srbijanskom inicijativom „Otvoreni Balkan“ – stvaranje srpsko-hrvatskog, ali i albanskog hegemona na štetu bošnjačkog, crnogorskog i makedonskog naroda.
Svakoga koji se tome suprotstavlja misli se trajno skloniti ili označiti društvenom nepogodom. Sama činjenica da Američka ambasada svaku kritiku uvođenja aparthejda nad bošnjačkim narodom pokušava predstaviti kao „govor mržnje“ pokazuje da tu nije riječ o principima, ponajmanje onima koji se tiču slobode medija, već da je u pitanju najobičniji imperijalizam. Ambasadu ne zanimaju mediji već narativ. Oni ne brane slobode već svoje političke klijente. Stvarni cilj jeste ušutkati one medije koji se usuđuju kritikovati krajnje štetni politički kurs Zapada u Bosni i Hercegovini, a naročito stavljati u fokus lokalne subverzivne aktere koji na terenu sprovode, legitimizuju te podržavaju takvu politiku.
Šta se dešava sa Sjedinjenim Američkim Državama? Zašto se država koja je do jučer bila globalni svjetionik ljudskih prava i naročito medijskih sloboda sve očitije pretvara u neku vrstu prekookeanske Rusije, i to baš po pitanju prava i sloboda? Kako je i kada tačno pradomovina slobodne štampe počela praktikovati krajnje licemjerna dvostruka mjerila te selektivno tumačiti pravo na slobodnu riječ? Problem je što su Bošnjaci upoznali Ameriku u trenutku vrhunca njene moći, u specifičnom historijskom periodu unilateralizma dok su SAD bile jedina svjetska sila i globalni promotor liberalizma.
Nije se ništa zaista znalo o Americi iz hladnog rata, onoj Americi iz šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, Americi koja sprovodi prevrate, atentate, nasilne promjene režima, podržava pučeve i diktatore te im pomaže u represiji „nepoćudnih društvenih“ elemenata, što redovno uključuje medije i novinare. A čini se da je upravo ta Amerika ona današnja koja u Bosni i Hercegovini sprovodi imperijalističke političke eksperimente dekonstituiranja najbrojnijeg bosanskohercegovačkog naroda i pri tome pokušava da utiša svaki glas autentične kritike koji se protivi obespravljivanju vlastite zajednice. To je Amerika koja Bosnu i Hercegovinu tretira kao okupirani Irak, u kojem se vlada dekretom neke Privremene koalicione uprave (CPA) u formu ovdašnje ambasade, Amerika koja je spremna pogaziti svoje principe i vrijednosti te sasvim otvoreno prakticirati dvostruke standarde i mjerila po kojima samo simpatizeri njene politike, koordinirani kroz NVO sektor koji obilato sponzoriraju, imaju pravo na slobodu riječi dok je za druge rezervisana cenzura i samocenzura.
Saopćenja i izjave koje dolaze iz ambasade nisu ništa drugo već pritisak na slobodne koji odbijaju da se samocenzuriraju. Pokušaj da se svaka kritika demonizira, a zatim i kriminalizira jeste neka vrsta nasilja kako bi se legitimizirale ne samo sporne aparthejdske odluke već i nenarodni ambasadorski režim i njegovi trabanti. No prije svega to je velika sramota američke administracije koja je sebi dozvolila da u izuzetno prijateljski naklonjenoj državi i društvu do kraja sroza i uništi svoj imidž prakticiranjem najbrutalnijeg imperijalizma i kolonijalizma.
Mete su izabrane, postoje formalne i neformalne „crne liste“, a potom se montira krivica. Naivno je zazivati i apelirati na pravdu od najgore vrste dunjalučara, novovijekih inkvizitora, bezdušnih kapitalista koji su do sada uništili na tucete naroda i država. Od takvih pravda neće doći. A zašto ne reći da je za muslimane od takvih tražiti pravdu ni više ni manje nego grijeh? No, isto tako umjerenost i slijeđenje srednjeg puta nas navodi da nije uputno konfrontirati se mimo opravdanih razloga. Bošnjacima je, prije svega, bitno da vrate povjerenje u same sebe, da pronađu onu mjeru državotvorne i nacionalne snage koja će se oduprijeti, ne zazivajući ničiju nesreću. U ime sveopćeg dobra, a ne sveopće izdaje.
