Sedmični list “Stav” u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.
Priredio: Šaban GADŽO
''Mesnevija'', treći svezak, bejtovi: 3494-3534/III (drugi dio)
KAKO JE BILAL, R. A., S RADOŠĆU DOČEKAO SMRT
Ovdje nam je sad govor o prvom muezzinu, hz. Bilalu, radijallahu anhu. Primio je islam na samom početku Pejgamberove misije, neki kažu da je među sedam prvih ashaba koji su primili islam. On je porijeklom iz Habeša, tamne puti. Znamo svi o njemu, i mala djeca znaju dobro za Bilala, i koliko je bio počašćen od strane Poslanika, s. a. v. s., da bude prvi muezzin, da bude onaj kome su dati ključevi Bejtul-mala, državne riznice; da bude od onih radi koga Allah Uzvišeni upozorava Poslanika, jer jedne prilike kurejševićki uglednici (mušrici),kažu Poslaniku, s. a. v. s., mi ćemo ti prići, razgovarati s tobom, poslušati to što ti govoriš, ali ukloni ove ljude. Ukloni u prvom redu Bilala, Ammara, Suhejba, Mikdada. I dolaze dva ajeti-kerima u kojima se Poslaniku, s. a. v. s., kaže: Nipošto ne skidaj pogleda s tih koji dan i noć traže Allahovo zadovoljstvo, nipošto! (v. El-Kehf, 28) Eto, takav je kao osoba bio hz. Bilal, r. a. Jedne prilike je Poslanik u svom viđenju (ru'ja) vidio Bilala u Džennetu (čuo je klepet njegovih nanula), pa ga je pitao šta to radiš o, Bilale? Čuo sam zvuk tvoje obuće u Džennetu! – Ništa, ja Resulallah, osim što, kad ezan proučim, klanjam dva rekjata; i kad god abdest izgubim, ja ga odmah uzmem, i opet klanjam dva rekjata, odgovara Bilal, r. a. Sad bi mi mogli reći da ovo nije nešto veliko, jer smo očekivali nekakva posebna odricanja, ali ovdje je izraženo ono što se zove istikamet (ustrajnost) – uvijek je to radio! A to je ono što nam hadis kaže: – Allah voli i ono malo djelo, ali na čemu ti ustrajavaš! Dakle, čuo je Poslanik klepet njegovih nanula u Džennetu! Kad je Poslanik, s. a. v. s., preselio, on nije mogao od tuge da ostane u Medini, pa je tražio od hz. Ebu Bekra Es-Siddika, r. a., dozvolu da ide sa islamskom vojskom prema Šamu. Hz. Ebu Bekru je bilo žao, volio bi da ga ostavi, pa mu kaže: – Ja bih, da ti ostaneš ovdje. A on mu kaže: – Ako si me oslobodio (jer ga je on i otkupio, to svi znate dobro, od Umejje koji ga je tako žestoko mučio) radi sebe, dobro, ostaću, ali ako si me oslobodio radi Allaha, pusti me, dozvoli mi da idem. Pošto je svakako hz. Ebu Bekr to uradio radi Gospodara Jedinog, dozvolio mu je da krene s islamskom vojskom, i došao je u Siriju, tu je živio... Nikada više nije ezana proučio do trenutka kad je usnio Poslanika, s. a. v. s., koji mu kaže: – Pa šta je to Bilale, otkad te nema meni? Onda se on odmah zaputio iz Šama (Damaska), došao u Medinu, zijaretio Poslanika, s. a. v. s., i dok je sjedio tako i bio zaokupljen zikrom i fikrom, samo je osjetio ruke koje su se spustile njemu na rame. Kad se okrenuo vidio je hz. Hasana i hz. Huseina. Oni su tražili od njega da prouči ezan. On je rekao: – Ne mogu vas odbiti. I kad je zaučio ezan na sabah, ljudi su iz kuća trčali prema džamiji, držeći se rukama za srca. Imali su osjećaj da će im srca iskočit iz prsa, jer su pomislili da se Poslanik, s. a. v. s., vratio. To je bio jedan ezan, koji je proučio, a drugi, kad je hz. Omer, u vrijeme njegova hilafeta, došao da primi ključeve Bejtul-Makdisa, u Jerusalemu, tad je posjetio i Damask, vidio je Bilala i zatražio da prouči ezan. I on je proučio, za volju halifi, hz. Omeru, r. a. Preselio je 20-e god. po Hidžri u Damasku. Zna se za njegov mezar, mnogi ste imali priliku i da ga posjetite, na velikom mezarju Babus-Sagir u Damasku. Skromno jedno turbe, a lijepo. Eto vidimo, on nam je najbolji primjer za ono što nam se u ajeti-kerimu kaže: O ljudi, mi vas stvaramo od muškarca i žene i dijelimo vas na plemena i rodove da se upoznajete. Kod Allaha je najplemenitiji onaj koji Ga se najviše boji. (El-Hudžurat, 13)
Vidite kolika je njegova čast koju je uživao u islamu, a za mušrike bio je rob tamnopute kože, kao niži sloj ljudi!!!
Kad je Bilal, od slabosti, postao poput Hilala,
smrtna boja je prekrila njegovo lice.
Hilal je Mlađak (mladi Mjesec), a smrtna boja je sjena smrti koja se nad njim nadvila.
Njegova supruga, videći ga, reče: „Oh, žalosti!“
A Bilal joj odvrati: „Ne, ne! Reci: O, radosti!“
(Tako kaže, jer on sada ide da se sastane sa voljenim Poslanikom, s. a. v. s., i njegovim drugovima, ashabima.)
„Dosad, u žalosti sam bio od života.
Šta ti znaš o tome, kakav je to život – smrt,
i šta je to smrt?“
Hoće da kaže, to je pravi mir, rahatluk, pa to su vrata kroz koja ja ulazim svome Stvoritelju, put vječne sreće!
Izgovarajući te riječi, lice mu je govorilo na
drugi način: na njemu se vidjela ljepota cvijeća –
narcisa, ruže i lale.
Ono što je govorio, nije to bila prazna priča, to se već vidjelo na njegovoj vanjštini, kao da mu je na licu cvijeće cvjetalo! (To se može vidjeti na licu mumina, kad odlaze sa ovoga svijeta.)
Ozarenost njegova lica i njegove oči pune blistanja,
svjedočili su u prilog njegova govora.
Svako crno srce, vidjelo je i njega crna!
Zašto je crna zjenica u oku čovjeka?
Ovo je malo zakučit bejt. Svako crno srce, vidjelo je i njega crna! Dakle, svi oni duhovni slijepci, gledajući njegovu vanjštinu, njegovu boju, njegovu tamnoputost, vidjeli su ga crnim, jer nemaju oka da vide koji je izvor svjetlosti u njemu skoncentrisan. Oni su u tom stanju poput Iblisa, koji gledajući u Adema, vidi zemlju, tamnu zemlju, pa kaže: – Ja sam bolji od njega! Gdje ja, koji sam od vatre, da mu se poklonim?! Nema oka da vidi šta se krije iza ove vanjštine! U drugom polustihu kaže: Zašto je crna zjenica u oku čovjeka? Hoće da nam kaže hz. Mevlana da nije svako crnilo negativno. Evo crna je zjenica u oku, a iza toga je (kroz nju prodire) nur, svjetlo pomoću kojeg čovjek gleda. Ili, „Voda života“ („Abu-hajat“) nalazi se u tminama zemlje! A velike misli i mudrosti, ispisane su crnim slovima! Crnilo tinte ispoljava svjetlo mudrosti, koje nose slova napisana tom tintom. Prema tome, nije svako crnilo loše, ali čovjek džahil, duhovni slijepac crna srca, ne može to da vidi, ono drugo pravo lice, koje se krije ispod ovog crnog lica (Bilala)!
Čovjek koji ne vidi, on je crna lica!
Čovjek koji vidi, on je ogledalo Mjeseca!
Onaj koji ne vidi stvari onakve kakve jesu, to je duhovni slijepac, makar bio kao kreč bijel, on je – „crnac“, tj. crna obraza! Jer je ogrezao u gafletu i džehaletu, nepošten i bezobrazan, pa ga je Allah, dž. š., kaznio tom duhovnom sljepoćom.
U ovom kontekstu – čovjek koji vidi, to je hz. Bilal – ogledalo tog duhovnog Mjeseca! U njegovom oku se Mjesec odrazio, svjetlo Pejgamberovo, i gledajući njega, mogao si da doživiš susret sa Poslanikom. Gledajući takve Allahove robove u našem vaktu, imaš priliku da jedno lice Poslanikovo osjetiš u svojoj blizini!
Ko na ovom svijetu može vidjeti čovjeka koji se
krije ispod zjenice tvoga oka? To može samo
onaj čovjek koji je obdaren duhovnim vidom.
Čovjek obdaren duhovnim vidom, ima potpun uvid u stvari. Sjećate se onog ajeti-kerima: Ovo je moj put, ja pozivam Allahu, na osnovu jasnog uvida – ja, i oni koji me slijede... (Jusuf, 108)
I hadisi-šerif: Boj se, čuvaj se, prodornog pogleda mu'mina, jer on gleda sa Allahovim nurom (fe innehu janzuru bi nurillah)! To su ljudi „Ehli-basiret“, posjednici srčanog, duhovnog vida. E takav može imati bilo kakav ten (boju kože), od svih boja koje je Gospodar dao ljudima!
Kad, osim čovjeka prodornog oka, to niko ne vidi,
onda, osim on, ko može njegovu boju dosegnuti?
U prvom redu to je Božiji Poslanik. Jer, ko može boju Bilalovu dosegnuti, osim Poslanik, ovo prodorno oko Poslanikovo! Tako je on svakog ashaba vidio u njegovoj suštini, i kazao je to što je kazao o svojim drugovima, a što mi sad čitamo u životopisima njihovim, saznavajući tako za te njihove osobenosti i šta se sve krije u tim velikim Allahovim robovima.
Prema tome, osim njega, svi su imitatori,
u odnosu na svojstva velikog čovjeka,
koji ima duhovne oči.
(Osim čovjeka koji ima duhovne oči, svi drugi su mukallidi, slijepi oponašatelji!)
Ali kad se taklid (oponašanje) spominje, u početku to izgleda tako – moramo slijediti one koji su učitelji na ovoj duhovnoj stazi... Samo, ostati na tome, a ne naći Istinu, e onda je to šteta, onda čovjek umire kao slijepi oponašatelj!
Supruga Bilalova reče: „Pa, ovo je rastanak –
o, ti, lijepih svojstava!“ On odvrati: „Ne, ne –
ovo je sastanak, sastanak!“
Supruga nastavi: „Ove noći ti putuješ u tuđinu.
Od porodice i rodbine skriven ćeš biti.“
Bilal dočeka: „Ne, ne! Naprotiv, ove noći, moja
duša se vraća, iz tuđine u svoj zavičaj!“
Znamo za hadisi-šerif: Hubbul vatani minel iman! (Ljubav prema domovini je od imana!), pa kad nam je to Hadži Hafiz govorio, navodio je riječi Hadži Mujage, koji na dersu pita:– Je li ta domovina naše lijepo Sarajevo, je li to naša lijepa Bosna? – Nije – kaže Hadži Mujaga – ni Sarajevo, ni Bosna, nego je to Domovina duše! Ljubav prema toj domovini, to je od imana! Dakle, duša se vraća iz tuđine u svoj zavičaj. Kako je ono lijepo rečeno (jedni kažu da je to rekao hz. Alija, a drugi da su to riječi hz. Mevlaninog babe): Čovječe, kad si došao na ovaj svijet, ti si zaplakao, a svi oni oko tebe su se smijali. Ti nastoj, da svoj život tako provedeš da, kad dođe vakat da seliš sa ovoga svijeta, pa kad svi oko tebe budu plakali, da ti budeš nasmijan! Ovako, kao hz. Bilal! Da nam Allah dadne da budemo u tom halu!
Da se ovdje prisjetimo gazela hz. Mevlane, kako je on, prije nego što je preselio, ostavio poruku svojim učenicima i svima nama. Čuli ste svi za ovaj gazel u prepjevu našeg profesora, rahmetli Ešrefa-ef. Kovačevića:
Kad preselim, kad moj tabut,
svakom, da sam mrtav, zbori,
ne mislite da me tuga
za svijetom ovim mori!
Nek ne cvili zamnom niko,
nek ne kaže: „Šteta, šteta!“
Jer je šteta bit' šejtanov,
pa ić' tamo, gdje se gori!
Na dženazi mojoj nek se,
ne tuguje zbog rastanka!
Jer baš tada, dušom mojom,
sreća sastanka žubori!
Kad me u grob spuste, niko
nek ne kaže: „Sasvim nesta!“
Jer društvima dženetlija,
grob samo paravan tvori.
Kada vidiš da me spuste,
smatraj da me tada dižu.
Zar na nebu Sunce, Mjesec,
kada zađe manje gori?
Čovjek misli smrt je suton,
na tamnicu grob mu liči...
A u stvari, tu se radi
o rađanju novoj zori.
Koje sjeme ne proklija,
kad ga zemlja u se primi?
Pa kako u proživljenje
da mi dušu sumnja mori?
Iz bunara izvuče se
potopljena kofa puna.
Stog ne plače duh Jusufov,
dok se tijelo s jamom bori!
Kad zatvoriš jedan izlaz,
tad se drugi sam otvara.
Pa nek se zbog moje smrti,
ni riječ tuge ne prozbori!
Kad se obilježava preseljenje hz. Mevlane, 17. decembra, uvijek se prouči ovaj gazel. To je „Šebi-arus“ („Nevjestina noć“), kako je sam hz. Mevlana nazvao taj trenutak susreta sa svojim Stvoriteljem.
Ona upita: „Pa gdje ćemo opet tvoje lice vidjeti?“
Bilal odgovori: „U društvu Božijih odabranih robova.“
E to je ono što hz. Mevlana kaže na drugom jednom mjestu:
Nakon što preselim (nakon vefata mog) ne tražite me u zemlji!
Naši su mezari u prsima ljudi arifa, (istinskih poznavalaca Gospodara Uzvišenog)!
Kako je to lijepo naš Šaban prepjevao:
Ne traž'te nas po grobljima,
Već kod ljudi u srcima!
(Mi smo u srcima upućenih!)
I sad pazimo dobro na ovaj sljedeći bejt.
Nakon što je Bilal, na pitanje –gdje ćemo tvoje lice vidjeti, odgovorio –u društvu Božijih odabranih robova, hz. Mevlana kaže :
Krug Njegovih odabranih robova je tu, blizu tebe.
Vidjet ćeš ih, budeš li gore gledao, a ne dolje!
Vidjećeš ih budeš li imao uzvišena stremljenja, budeš li ova ptica koja je uprla pogled u nebo, a ne u ovaj materijalni svijet, ne dolje. Gore – to je duhovni svijet, društvo velikih ljudi; dolje – to je materijalni svijet, dunjalučki ljudi, materijalisti. Zapamtimo dobro ovaj bejt: Krug Njegovih odabranih robova je tu, blizu tebe. Vidjet ćeš ih (tvrdi hz. Mevlana!), budeš li gore gledao, a ne dolje!
U toj halci, od Gospodara svjetova
nur sja, poput dragog kamena u prstenu!
Da nas Allah počasti, da uđemo u tu halku! U njoj, od Gospodara svjetova nur sja, pa ćemo, ako Bog da, na takav način i mi poprimiti nešto od toga. Odnosno, šta će se desiti? Nur koji mi nosimo u sebi, a koji je pokriven, on će se probuditi u ovom dodiru sa ovakvim Božijim robovima, sa ovim izvorima.
Imamo još dva bejta:
Ona reče: „O, žalosti, srušena će biti i opustošena
ova kuća!“ On joj na to odgovori: „U mjesec
gledaj, ne gledaj u oblak!
Mjesec je ovdje duša, a oblak tijelo – tijelo je kao oblak koji zaklanja dušu. Ne gledaj u taj oblak, gledaj u dušu! Jer taj oblak, zaklanja ti ovu dimenziju, i zato je kodtebe ovakav hal.
I onda završava hz. Bilal:
On je ruši da bi je impozantnijom učinio.
Moje čeljadi je puno, a kuća tijesna.“
Gospodar ruši ovu kuću (naše tijelo) da bi je impozantnijom učinio...
U sljedećem dersu, ako Bog da, pojasnit će nam hz. Mevlana, šta je hz. Bilal sa ovim mislio.
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu a-lem bis-savab!
El-Fatiha!
Drugi dio 82. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je Hadži Hafiz Mehmed Karahodžić održao 16. 2. 2022.
