“Čestitat ću ovaj 1. mart s 'bašum sagosum, Bosno i Hercegovino'”, rekao mi je izrevoltirano jedan poznanik, nakon još jednog ciklusa izdaje koji su proizveli trojkaši, ovaj put oličeno u posjeti Elmedina Konakovića Hrvatskoj, gdje je poručio da će Izborni zakon u FBiH rješavati službeni Zagreb s Vijećem ministara BiH. No, među svim komentarima koje slušam ovih dana, a koji se kreću iz očaja u još nešto gore što nazivamo ravnodušnost i prepuštanje, ovo “bašum sagosum, Bosno i Hercegovino” imam potrebu istaći. Revolt i inat su stanje živosti, bolji su od prepuštanja. Na koncu, nismo li zadnjih godina slušali i pisali o “specijalnom ratu” koji se vodi protiv Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, nismo li do u potankosti otkrivali razne subverzivne metode kojima se lomi duh, unižava ponos, dostojanstvo i nesumnjivo unižava viša moralna pozicija koju od Agresije i Genocida ima bošnjački narod. Psihološki pritisak koji se vrši, preko medija dakako, upravo ima za cilj da odustanemo, da sumnjamo i u sebe i u svoje suputnike, da se prepustimo, da jedni drugima izražavamo saučešće.

Neko će uskliknuti da je rješenje svebošnjački sabor. Drugi će reći: “Odlična ideja!” Mi ćemo se pitati jesu li Bošnjaci zaista narod u stalnom osnivanju. Treba li da se imitira Čovićev svehrvatski HNS, a pitanje je da li bi uopće moglo postići pluralnost glasova. Ako je Prvi bošnjački sabor kao najveću vrijednost donio jasno protivljenje podjeli Bosne i Hercegovine i vraćanje imena Bošnjak, u protoku od 30 godina trebalo bi se pitati jesu li i ti ciljevi ispunjeni. Oni su 1993. afirmirani, podjela je zaustavljena, ali Bosna i Hercegovina se kontinuirano dijeli, a Bošnjaci su u stalnom osnivanju. Ime Bošnjak se i dalje niječe, dok bošnjačke nacionalne institucije u nevladinim sektoru ne pokazuju živost i aktivnost im je u rangu pogrebnih društava. Potpuno suludo, kada ne šute, potpisuju njake protokole i proizvode ili kulturni amaterizam, od kojega nas ponekad hvata stid, ili se odjednom prispodobljuju u snobovskom salonu prepunom rituala bez ikakve svrhe. Glume da nešto rade da bi opravdali svoje mizerno postojanje.

Međutim, nije istina da bošnjački intelektualci šute. Ima pehlivana, ima onih koji grickaju mrvice koje im bacaju strani centri moći i njihovi bosanski psići iz trojke, ali nešto se mimo toga događa. Pojedinci se hrpimice javljaju po društvenim mrežama, emancipiraju se i odvažuju da govore za medije ono što jučer ne bi ni šaptali. Ipak, dojam šutnje stvara se zbog rascjepkanosti, zbog nedostatka glasa bošnjačkih institucija u nevladinom sektoru, a one imaju ulogu i moć kojom pojedinačni glas postaje zajednički krik. I zato se priziva svebošnjački sabor, jer pojedinci su usamljeni i nemoćni. Zajednica je moć. Politički gledano, podjela koju je izvela trojka je bila prevaga, atomizacija bošnjačkog političkog tijela kojom su otvorena vrata srpskoj i hrvatskoj politici da Bošnjake razvlašćuju.

Nasuprot tome nalaze se oni koji zagovaraju neki svebosanski sabor. Šta bi on riješio? Ko bi se njemu odazvao? Srbi i Hrvati sigurno ne. Uostalom, nije li državni parlament upravo s funkcijom svebosanskog sabora, nije li u demokratiji parlament ono što je zbir i izraz volje naroda? Naravno da jeste. Međutim, svebosanci (ili svemirci) vole da djeluju vaninstitucionalno jer jedino tako mogu priskrbiti relevantnost pa otuda i ta potreba da s neznalačkim idejama ističu svoju neproduktivnu pamet. Takvi će svaku bošnjačku inicijativu i okupljanje nazvati etnizacijom koja još više produbljuje podjele u društvu. Ne vide snagu u nacionalnom zajedništvu, ne shvataju da i to građansko, kao maksimalistički zahtjev, moguće je doseći jedino ako su Bošnjaci homogeni i čvrsti u svojoj konstitutivnosti, koliko god to kontradiktorno zvučalo. Samo sa snažnima se razgovara i uvažava ih se u ravnopravnom dijalogu. Pogledajmo samo Čovića šta je uspio proizvesti, manipulacijom dijela međunarodne zajednice našao se u poziciji političke snage i moći, a sve vrijeme kuka da je neravnopravan. U tom zakulisnom procesu krenuo je u potpuno razvlašćivanje i obezvređivanje Bošnjaka. Igra je to posve licemjerna, nepravedna, nedostojna uzora, ali predstavlja nešto na šta se mora naći odgovor.

Svebosanci su, dok su skidali gaće Srbima i Hrvatima, ujedno započeli da šire bauk o antizapadnim i anticivilizacijskim vrijednostima SDA. Inaugurirali su tu tezu kao legitimni narativ, a zatim su je počeli ponavljati njihovi trbuhozborci i epigoni u politici. Jedan Denis Zvizdić, naprimjer, izreći će da SDA gura državu u neke “azijske integracije” i da im je djelovanje “antibosansko”, da bi zatim kao neautentični Bošnjak iz svoje mentalne zaprške iscijedio da to nisu civilizacijske vrijednosti. Odnosno, ovaj političar smatra da je prostor od kuda je potekla sva civilizacija (i ona kršćanska) – antievropska i anticivilizacijska vrijednost. Nešto slično će ponavljati i Ćamil Duraković iz nezavisnih prevaranata, bez sumnje instruiran da u medije pošalje tekstualni predložak koji mu je stavljen na stol. I on će potrubiti da je na Istoku anticivilizacija i izreći da je “bošnjačka politika pocijepana između nacionalne (bosanske) i etničke (bošnjačke) i proevropske i proruske”. Šta je ovo? Vjerovatno ni sam Ćamil ne konta šta mu je neko napisao i kako se to ono bošnjačko može dijeliti na nacionalno i etničko. Posve je nejasno i šta je to prorusko u bošnjačkoj politici? Ne misli li možda na trojku i njihovu saradnju s Dodikom, Milanovićem, Čovićem, sve redom političkim kačušama. No, nas ne zanima intelektualni obzor Ćamila Durakovića, jer je izrijekom bezvrijedan, već tek želimo apostrofirati stanje koje nas je zadesilo. Između svebošnjaštva i svebosanstva pa na mala vrata u “Bašum sagosum, Bosno i Hercegovino”.

Imamo pravo na emocije i pesimizam, ali nemamo na defetizam. Nužno je prestati sa stalnim dijagnozama, bilo bi potrebno početi testirati lijek. Dijagnostičari sikter, ljekari naprijed. Pojedinci, organizirajte se, pristupite i vratite se zajednici Bošnjaka.