Bošnjački nacionalizam, koji bi se mogao porediti s hrvatskim i srpskim nacionalizmom te većinom drugih evropskih nacionalizama, ne postoji. Hrvatski i srpski nacionalizam ostvario je svoje nacionalne ciljeve, potvrdio se ostvarivanjem nacionalne države, a zadnjih 30 godina razvijaju modele kako proširiti državnu fotelju u koju trpaju svoje nacionalne guzove. Srbi na srpski svet (Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija), a Hrvati puno skromnije sanjaju da ćope dio Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Bošnjaci ne žude čak ni za malom bošnjačkom Bosnom, a kamoli velikom bošnjačkom Bosnom koja bi se širila na sandžački dio Crne Gore i Srbije. Kada bi postojala ista imaginacija, prema istovjetnim hrvatsko-srpskim modelima, Bošnjaci bi mogli pretendirati i na dio Hrvatske, ako već ne na dio koji su držale Osmanlije do Splita, barem onaj dio koji pokriva prisustvo stećaka, odnosno dio koji je bio u sastavu Bosanskog kraljevstva u srednjem vijeku.

Međutim, iako se Bošnjacima pripisuje čak i pokušaj stvaranja islamske države pa se kroz razne vremenske intervale propagandno podmeće 100.000 mudžahedina na Drini (srpsko podmetanje) ili 10.000 mudžahedina na Savi (skromnije hrvatsko podmetanje), ne postoji i nikada nije postojala politička težnja da se ostvari ekskluzivna bošnjačka nacionalna država. 

Bošnjački nacionalizam, koji bi se mogao na bilo koji način porediti s onime što proizvodi onaj dominantno srpski, a zatim i hrvatski nacionalizam, dakle, izričito ne postoji. Ne može postojati jer krajnji cilj svakog nacionalizma, prema bilo kojoj politološkoj definiciji, jeste stvaranje ekskluzivne nacionalne države. Ako je ostvarena, nacionalizam šovinističkog tipa sanja njeno širenje. Bošnjaci ne sanjaju svoju nacionalnu državu, jer osjećaju i smatraju da je njihova domovina Bosna i Hercegovina te prihvataju da je dijele s druga dva naroda. Eto, kao primjer navedimo Kurde, koji nemaju svoju državu, ali je kurdski nacionalizam želi stvoriti, čas na teritoriju Turske, čas na prostorima Iraka ili Irana. Bošnjaci se ne mogu porediti ni s čime sličnim.

No, pojavila se težnja, uglavnom kod bošnjačkog lijevog centra, da se promovira i inaugurira nešto što bismo nazvali bosanskohercegovački nacionalizam. On bi se u ime građanske države borio protiv etnonacionalnih koncepata konstitutivnosti i u svojoj središnjici za cilj imao očuvanje Bosne i Hercegovine u postojećim granicama. Konkretno, izazvan je nametanjem promjena Izbornog zakona visokog predstavnika.

Nije šija nego vrat, nije Bošnjak nacionalista nego Bosanac nacionalista, nije bošnjački nacionalizam nego bosanskohercegovački nacionalizam. Iako bi prema stanju na terenu bosanskohercegovački bio vjerniji validnoj definiciji, kako god okrećemo, dolazimo na isto. I to ne zato što bismo mi Bošnjaci željeli da to bude isto, već zato što mi ne možemo utjecati na to kako se na nas gleda. Ponekad je to viđenje izvana dio prokletstva kršćansko-orijentalističkih predrasuda, a ponekad nam bogme i pomogne da se u zadnji čas osvijestimo i ne samoponištimo.

Za Hrvate i Srbe su bošnjački, bosanskohercegovački i bosanski u političkom i identitetarnom smislu sinonimi, za nas su to ogromne razlike. No, bez obzira na to što se unutar nas sve uprlo da vidi razliku pa se dijelimo do iznemoglosti, u Srba i Hrvata se bošnjačka zeleno-crvena opreka vidi posve crno-bijelo.

Srbima i Hrvatima je svejedno jesi li Bošnjak ili Bosanac, baš kao što je bilo svejedno u periodu od 1992. do 1995., jesi li Zlatko, Filip, Goran, Damir ili si Nermin, Nihad, Smajo, Edin. Bilo mu je bitno jesi li osunećen, bilo mu je isključivo bitno kako te on prepoznaje, a ne kako se ti osjećaš i koliko si se ti do tada asimilirao u koncepte utopijskog jugoslavenstva ili bosanstva. Ideš li u džamiju ili ne ideš, ti si za njih Turčin, ti si balija, ti si Alija, ti si nepoželjna drugost. Jedina ti je šansa da kao Emir Kusturica postaneš Nemanja, ali time si sveden na šprdnju koja na Dodikovim skupovima viče: “Deco, deco!”

Usramljen smo i neiživljen narod, zato je i moguće da se s nama manipulira do mjere u kojoj od stida okrećemo poglede jedni od drugih, a mrzimo se jer mrzimo vlastiti odraz u ogledalu. Bosanstvo u nacionalnom smislu, kako ga vidi dio tzv. fine gradske raje, nije sinonim za bošnjaštvo, ono je blisko jugoslavenstvu i put koji vodi u srpstvo. Kusturica je samo krajnja prevjerena tačka toga puta, opomena šta je krajnja slika bošnjačke propasti.

Negativni oblik nacionalizma se prepoznaje kao stid kada pripadnici našeg naroda rade nešto poput Kusturice, nešto čime sami sebe uneređuju, a mi ostajemo usramljeni i susranjeni. Između toga da se velikosrbima na Dodikovom skupu kao predgrupa pojavi Baja Mali Knindža ili neki klaun zabavljač ili Emir Kusturica, Srbima je svejedno – to je isti rang. Postajemo bošnjačka sramota koja je njima nacionalističko nadahnuće i osjećaj pobjede nad našim identitetom.

Kada god mi nismo znali šta smo, oni su itekako znali. Uvijek su znali. To što smo mi imali krize identiteta ne znači da su oni ikada imali krize s prepoznavanjem našeg identiteta. Bosanskohercegovački ili bošnjački, Bosanac ili Bošnjak, njima je svejedno, njima je isto. Zašto se onda Bošnjaci u svojoj bošnjačkoj stvarnosti toliko gube i toliko upinju da budu nešto drugo kada je u konačnici naspram drugih svejedno? Na koncu, svi završimo u istom logoru. Na koncu bismo svi mogli završiti u istom aparthejdu.

Bosanskohercegovački nacionalizam time se nadaje kao uzaludan posao, živi samo na prostoru gdje žive Bošnjaci koje ujedno identitetarno rastače i ne vidimo kakve bi pozitivne rezultate mogao polučiti osim da dodatno razjari Hrvate i Srbe te još više potakne njihove separatističke tendencije. S druge strane, bošnjački nacionalizam sam sebe niječe jer ne žudi za ekskluzivnom bošnjačkom državom. I šta ćemo sada? Treba li nam uopće definicija u iskazivanju patriotske potrebe da čuvamo državu i da sami sebe čuvamo kao samosvojan narod? Svedeni na golu borbu za opstanak naroda i države, definicije su suvišne, zar ne?