Ako ste posljednjih mjeseci bili u Hrvatskoj, mogli ste ostati zatečeni brojem stranih pridošlica koje Zagrepčani s čuđenjem komentiraju s “kak je crn”. Nepalci, Indijci, Filipinci, Bangladežani... dolaze u Hrvatsku da popune ogromne demografske praznine i služe kao radna snaga u, prije svega, građevinskoj industriji i turizmu. Pretpostavlja se da će do kraja 2023. godine Hrvatsku naseliti 180.000 hiljada novopridošlica. U Međimurju već sada čine pet posto stanovništva. Odnosno, do sada jedino crno živo biće koje su donedavno kajkavci iz međimurskog i zagorskog kraja mogli vidjeti bio je crni pas (ili mačka), koji je ušao u narodne bajalice a posebno je populariziran u glasovitom filmu Ante Babaje po noveli Slavka Kolara Breza.

“Lepi pucek, crni cucek, jedna pura, dva pandura, vsakom dojde smrtna vura”, poznati je pjevni refren koji je vezan uz lik kojega u filmu tumači Bata Živojinović i naglašava njegovu zakašnjelu fantazmagoričnu katarzu. Pa dobro, mogli bismo primijetiti, ako je jedan Bata mogao glumiti kajkavca, “zakaj to ne bi mogel” i u teatru koji zovemo stvarni život neki “Nepalec i Bengalec, a morti i kakav muslimanec”.

“Tak su črni, kak sam vrag, svud ih ima. Neki dan sam išel u Tuhelj na bazen, i moš si mislit, vidim usred Klanjca, ej, ono likovi črni s brčinama do poda i turbanima. Kažu mi to su oni sikhi, kaj ti ja znam već koji su.  Imaš ove, kaj se mole Šivi i Krišni i kaj ti ja znam, a imaš i ove kaj su mujići kak i ovi iz Bosne. Al’ nisu kak iz Bosne, nekaj tu ne štima, ak’ me razmeš, mislim da mi ne zameriš, stari, kužim ja da si ti, kaj ti ja znam, videl sam na teveu, ono Bošnjak, džamija ovo i ono, il’ kaj već. Al’ ti si isti kak i ja, ono, mislim, jebate, znam te ono od kad smo klinci bili, ma, sad sam se sav u vuzl zapletel, buš mi oprostil ak’ te nekaj vređam. Kaj ti želim reć, ovi su črni, stari, al baš črni, i ja ne znam kud bu sve ovo išlo. Najbolje da i ja nekud zbegam. U Bengal, kaj buš, nemaš više kud, ono, kužiš me stari, kaj ne”, filozofija je predgrađa mojeg školskog druga Ivana s kojim sam proveo osam godina u istom razredu u jednom zagrebačkom naselju.

Ne tako davno u Bosni i Hercegovini Arapi su kupovali kuće ili čak čitava vikend naselja za odmor. Ne da bi radili, već da bi se odmarali i trošili novac u zelenim predjelima lijepe Bosne. Digla se frka, stvorila se ujdurma, nadigli se bosanski HDZ-ovci, a ispred njih prvi Dragan Čović koji je tvrdio da Bakir Izetbegović ima namjeru planski naseliti 60.000 muslimana u Bosnu i time promijeniti demografsku sliku države u korist tzv. muhamedanaca (u Hrvatskoj se pežorativno za muslimana kaže “mujić” ili “mundžos” kao izvedenica od mudžahedin).  Posljedično su takvi komentari i atavistički iracionalni strahovi od navodne muslimanske najezde proizveli nezapamćen val arabofobije, turkofobije i na koncu opće islamofobije u Bosni i Hercegovini.

Međutim, ono čega se bojao Čović, otvorenih ruku s potpisom premijera Vlade RH odobrava premijer Andrej Plenković. Predviđa se da će u skorije vrijeme Hrvatsku naseliti 100.000 radnika muslimana iz Azije, što izaziva i problem Islamskoj zajednici u Hrvatskoj koja jeste internacionalnog ustroja, ali šta ćeš, kaj ne, kad ovi “muslimaneci” iz Bangladeša žele svoj džemat i svojeg imama. Neće Bošnjaka ili Albanca, ni čut, a kamoli da im zauči ezan pa makar bio i mekama hafiza Aziza Alilija.

Pa sjećamo se i perioda Domovinskog rata kada su oslobađanjem teritorija tzv. SAO Krajine na Baniju i Kordun čudnovatom reintegracijom tuđmanovskih apetita u kuće izbjeglih hrvatskih Srba naseljeni bosanski Hrvati. Domorodci Hrvati bili su toliko iziritirani tim bosanskim pojavama da smo po Hrvatskoj mogli čitati domišljati grafit: “Vratite nam naše Srbe!” Iz tih seoba naroda u ratovima devedesetih mogli smo naučiti da ljudi nisu bliski samo po vjerskim i nacionalnim kodovima, da ima nešto i u kulturološkim i zavičajnim bliskostima koje nas vežu.

Ipak, Hrvatska se nalazi u novom problemu, narastajućeg rasizma. Ovi “črni mujići” očito su veći problem od onih bijelih “muhamedanaca” iz Bosne na koje se nedavno negodovalo da “zagađuju” hrvatsku obalu i prema kojima se razvijao čitav set predrasuda baziran na vicevima o Muji i Hasi.

Ima još nešto. Žene. Već se priča po Agramu kako “su ovi črni pohotni i hvataju naše djevojke” (puceke). Navodno ne koštaju puno, a povazdan rade, ne piju pive i ne uzgajuju stomačine, ne navijaju za Dinamo i Hajduk, ne zalaze u birtije, što je hrvatskim ženama očito isplativije ljubavno ulaganje.

Vrli novi svijet u dolasku. Htjeli ste Europsku uniju, samo gledajte. Oplođuje Lijepu našu. No kako bosanski Hrvati hrpimice odlaze iz Bosne i Hercegovine, što dalje to bolje od Čovićeve majorizacije vlastitog naroda, tako bi mogli ovi “črni” da se preliju i u Hercegovinu. Na koncu Čović bi trebao da se ugleda na racionalnog Plenkovića, jer ipak je Dragan nositelj europskog puta Bosne i Hercegovine.

Imate nekog Antu iz Čapljine, sagradio četverokatnicu, a jedan sin mu u Austriji, drugi u Irskoj, a kćer se udala u Njemačku. Nema žive duše. Zato ima Bangladežana da na svaki kat čapljinskog Ante nasele po dvadeset “muhamedanaca”. A ima i onaj kur’anski ajet “Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni”, a ima i onaj “Ako glave okrenete (od vjere), On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao vi neće biti.”

“Vsakom dojde smrtna vura”, dakle ne samo insanima, već i narodima, pa možda nije politički korektno reći, ali s obzirom da se svijet mijenja nevjerojatnom brzinom, možda ne bi bilo loše Hrvatima malo da uzmu pouke iz Kur’ana Časnog. To vrijedi i za Bošnjake i druge narode, bez sumnje.

Na koncu, uopće se ne bismo začudili da u nekom budućem vremenu bosanski Hrvati očajnički zatraže izmjene Ustava Bosne i Hercegovine, samo s jednom tačkom: “Vratite nam naše Bošnjake!”