Akademik Ante Stamać, neosporno za hrvatsku književnost veliko ime, i kao teoretičar, ali i kao pjesnik generacije “razlogovaca”, objavio je 2007. godine “Antologiju hrvatskog pjesništva od davnina do naših dana”. Autor je naveo da nije mogao pobjeći od ličnih preferenci pa se uočava njegova sklonost katoličkom duhovnom obzorju u izboru pjesnika, ali još uvijek nam ostaje nejasno, jer to nije objasnio, zašto je u period manirizma i baroka uvrstio Muhameda Hevaija Uskufija i pjesnika kojeg navodi kao Mehmed. Znamo, jer je znano.

Ljubavna pjesma Chirvat turkisi (Hrvatska pjesma) Mehmeda Erdeljca, nastala oko 1588. godine, najstariji je poznati alhamijado tekst, a alhamijado pjesnik Muhamed Hevaji Uskufi nije tek samo pisac ilahija nadahnut lirskim zanosom, riječ je o piscu vrijednog leksikografskog djela alhamijado književnosti – tursko-bosanskog rječnika „Potur-Šahidija“ 1631. godine, pisanog u stihovima, a koji spada među najstarije rječnike na južnoslavenskom prostoru. Dakle, potpuno je jasno da Stamać dobro zna šta priseže, polazišne tačke književnog i jezičnog identiteta bošnjačkog naroda.

Da bi pokazao kontinuitet prisvajanja, bez obrazloženja uvrštava u modernu Musu Ćazima Ćatića, a u drugu modernu Maka Dizdara. Ni riječi, dakle, o interkulturalnosti, o dvojnoj pripadnosti, o bilo čemu što bi objasnilo pojavu ovih pridošlica neobičnih imena u zbiru hrvatskih pjesnika. Što je najgore, Ante Stamać to nije ni morao uraditi. Ovaj se postupak podrazumijeva jer sljeduje ga od svojih prethodnika i kolega Slobodana Prosperova Novaka, Vlatka Pavletića, ali i Ive Frangeša.

Još dublje u prošlost mogli bismo dokazati da je historija bošnjačke kulture ustvari historija prisvajanja njenih istaknutih nosioca unutar hrvatske i srpske kulture, što je eskaliralo tokom tzv. NDH, kada su Bošnjaci u totalu enciklopedijski prisvojeni u Hrvate islamske vjere. Historija prisvajanja ide još dublje u prošlost, a nama je ipak svježije kada notorni srpski šovinist Matija Bećković ushićeno navodi Skendera Kulenovića kao „srpskog pesnika“ na obilježavanju osnivanja genocidne paradržave po imenu Republika srpska. Ima još gore od toga, na što nam je neki dan ukazao Milorad Dodik na obilježavanju stradanja Srba u akciji „Oluja“, kada je u Prijedoru uz bok Ace Vučića na velikom ekranu pokazana navodno prognana srpska majka. No, radilo se o bošnjačkoj izbjeglici iz Žepe, što su primijetili naši prognani dijasporci i hvala Bogu reagirali.

Ovaj uvod tek je temeljac kojim ćemo pokušati ukazati na svu komičnost, nerazumnost, zašto ne reći i poremećenost i ludilo, naše tzv. elite koja ovih dana polemizira i pokušava dokazati postojanje nekakve bosanske nacije. Hrvati i Srbi od 19. stoljeća prisvajaju bošnjačke kulturne prvake u svoj nacionalni korpus, a naša tzv. elita bi ih uvjeravala da su pripadnici neke bosanske nacije – Bosanci. I još gore od toga, ako biste njih pitali, Dodik i nije pogriješio kada je bošnjačku izbjeglicu predstavio kao srpsku žrtvu „Oluje“. Jer ako postoji nekakva bosanska nacija, nije bilo Genocida nad Bošnjacima, nije bilo etničkog čišćenja Bošnjaka. To su se neki „Srbi muhamedanske vere“ nešto malo pobunili, a odmah zatim su se Hrvati islamske vjeroispovijesti nešto nadigli, pa ih je bosanska nacija morala disciplinirati u nečemu što bi se onda moglo nazvati „građanski rat“.

Koliko glup moraš biti da otvoriš prostor ovakvim tumačenjima? Eto, moraš biti bošnjačka elita, koju je reisul-ulema Kavazović ispravno ocijenio „ublehaškom“, „onom od koje je naš narod bolji“, što je naravno jedna teška tragedija jer bi valjda elita trebala krčiti i rasvjetljavati puteve narodnim masama, a ne obratno. Ti „muslimani bosanskog naroda“, kako Bošnjake naziva arhiđakon bosanstva Rusmir Mahmutćehajić, ili ti „muslimani srpskog jezika“, kako samog sebe na srpskim propagandnim kanalima predstavlja Muharem Bazdulj, bazduljaju ili na skrenutu pamet ili na neku smišljenu propagandu u političke svrhe.

Šta su onda svoje vrijeme na bošnjaštvo tratili neki Isaković, Balić, Zulfikarpašić, Filipović, Rizvanbegović, Rizvić, Hadžijahić... i Duraković. Ne Esad, govorimo o Enesu Durakoviću. Orijentalist Esad Duraković je danas zagovornik bosanske nacije i trabunja o tome da neko planira osnovati neki „Bošnjakistan“. Taj čovjek je svojedobno tvrdio da Arapi planiraju naseljavati okolicu Sarajeva i krasti vazdušne banje Bosancima, što je prouzročilo neviđeni val arabofobije, turkofobije i na koncu islamofobije, a okoristio se i HDZ BiH, koji je konstruirao mudžahedinsku prijetnju. A šta drugo, navodno uvijek ima 100 hiljada mudžahedina spremno da ih izmisle ovi preko Save i Drine, da napadnu nevinu kršćansku raju, ali i da kradu vazdušne banje Bosancima koji prevode Kur'an Časni i Šeherezadu.

Ali ima i gore od toga. Vječni provincijalci u permanentnoj tranziciji identiteta, nacionalni i politički konvertiti, teško bismo ih mogli nazvati elitom, iako ih neki kao takve promoviraju. Jedan Nedžad Latić, naprimjer, danas tvrdi da su bosanski muslimani došli pameti pa su „Bosanci, nego šta“. Ide Latić u vazdušne banje. Transcendentalni meditant Suad Kurtćehajić je nedavno bošnjaštvo nazvao „barbarizmom“, a njegov kolega Latić bošnjaštvo vidi kao neku „uvoznu robu“. Da, baš to, jer, po Latićevom mišljenju, bošnjaštvo je uvezeno sumnjivim putem iz dijaspore i promoviraju ga sumnjivci nerođeni u Bosni.

Kolege su on i Kurtćehajić, jeste li znali za to možda, sjećate li se kako su obojica gugutali podno džubeta muftije Zukorlića i reisa Cerića kada su osnivali svjetske bošnjačke kongrese, bošnjačke akademije i bošnjačke nacionalne fondacije? Mi se itekako sjećamo. Nedžad Latić je svojedobno pod okriljem svih tih svjetskih organizacija sa sjedištem u Novom Pazaru uređivao časopis „Panbošnjak“. Bit će da mu je brat pjesnik panislamist, a on je panbošnjak. Bilo kuda, Latići svuda.

Naši kulturni, nacionalni i vjerski preporoditelji koji se, eto, nisu ostvarili pod bošnjačkim imenom pa će sada da preporađaju Bosance. Ne bi se začudili da sutra postanu panbogumili i panbosanci, da promoviraju Pan pivo, da unište Bosansku televiziju. Uopće se ne bismo začudili da nasljednik Ante Stamaća uvrsti Džemaludina Latića u hrvatske duhovne pjesnike, kao neku lirsku podvrstu, kao pejzažno-domoljubnu laticu cvijeća. Bosanac, pa šta? Hrvat, pa šta? Srbin, pa šta? Ljudi od plastelina poprimaju svaku formu, rade za onoga ko da više. Besramnici. A očito je na pazaru bošnjački identitet na prodaju. Nekome to treba jer Bošnjaci kradu vazdušne banje, treba da nestanu.

Neće ići. Bošnjak i musliman Erdeljac bi rekao: „Ovu pjesmu Mehmed zgudi, daj mi da se obveselim.“