Kažu da nema gore osobnosti od cinkaroša. Niko ne voli da su takvi dio društva, a, eto, Bošnjaci stotinu godina žive upravo s takvim komšijama. I bez obzira na to što su vazda bili „sumnjiva lica“, Bošnjaci su svoje komšije pazili i mazili do mjere kada se iscrpljuje mašta u ljubaznosti, do mjere kada se postaje naivčina. Pride su razvili pokuđenu naviku da se međusobno cinkaju i prokazuju, počesto u potrebi da dokažu da nisu ono što jesu, da su nešto drugo od onoga što jesu – muslimani. Utrkivali su se u tome ko će bolje i preciznije ocinkariti jedan drugoga, a takva atmosfera vazda je godila mešetarima u susjedstvu.

Alija Izetbegović je to sjajno opisao, zagovarajući potrebu jedinstva i vraćanja snage, riječima:

„Onaj ko je slab nepravedan je ne samo prema sebi, nego i prema svojim susjedima, jer ih može staviti u iskušenje da ga napadnu.“ Protekla godina je taj nedostatak bošnjačke snage i jedinstva dovela do tragikomičnog apsurda – gledali smo kako američki ambasador postaje neka vrsta kumira kojem se ide na poklonstvo, u nadi da će se ušićariti koji zagovor viška. U nedostatku argumenata vadila se ponajviše teza o navodnom bošnjačko-muslimanskom radikalizmu, tragikomično zaokruženo na 40. godišnjicu „Sarajevskog procesa“ kada su komunisti sudili grupu „Mladih muslimana“.

Štaviše, nije samo ljevica posve neopravdano cinkarila SDA tzv. međunarodnoj zajednici, nego su i neki SDA-ovci (Šemsudin Mehmedović) jahali na tezi da postoji stanoviti radikalni uzročnik (ko drugi nego glavom i bradom predsjednik SDA) koji navodno smanjuje koalicioni kapacitet vlastitoj stranci i, eto, povrh toga, gura Bošnjake samo na Istok, a nama je sudbina isključivo Zapad. Nije dugo prošlo da upravo sam Šemsudin Mehmedović osudi to što je srpska politika Zapadu cinkarila Bošnjake kao teroriste.

Naime, predstavnici entiteta Republika srpska u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine uputili su pismo američkom Senatu i Kongresu u kojem su naveli da je BiH „već dugo utočište radikalnih islamista“. Pismo iste sadržine upućeno je i zastupnicima u Evropskom parlamentu. Naravno, da je suvislo i oštro reagirala čelna bošnjačka stranka, ali reagirao je i njen član na izlaznim vratima Šemsudin Mehmedović, ovaj put u odijelu bošnjačkog zaštitnika koji vidi rusko-srpsku prijetnju i pokušaj palestinizacije Bošnjaka. Ubit će nas nekonzistentnost! Ubit će nas razni Mehmedovići, razni cinkaroši, razni suncokreti koji zbog dnevnopolitičkog šićara izvode samodestruktivni cirkus.

Jer, činjenice su sljedeće. Sada je već jasno da je riječ o pokušaju srpske politike da se dodvori onoj zapadnoj, i to potencirajući izlizane teze o „džihadističko-mudžahedinskoj“ prijetnji od koje oni tobože brane zapadne vrijednosti, a ako ta bošnjačka prijetnja pređe Savu – jao si ga uljuđenom Zapadu. Koriste trenutak kada Izrael uz blagoslov Amerike uživo vrši genocid u Gazi i etničko čišćenje na Zapadnoj obali. Iza tog pokušaja srpske denuncijacije ustvari stoji i dalje prisutna genocidna namjera. Naime, velikosrbima se vrlo sviđa šta radi Izrael u Gazi. I oni bi malo. I tata bi, sine! I da ih niko za to ne kazni, da se poslije ne zamaraju u Hagu, da ne moraju vršiti kompleksne propagandne akcije u kojima rehabilitiraju svoja genocidna djela.

No, dok je pismo u kojem stoji da postoje neke prijeteće džihadističke ćelije putovalo u zapadne institucije, radili su bageri u Novom Goraždu. Nekompletni posmrtni ostaci najmanje šest osoba ekshumirani su iz masovne grobnice koja je otkrivena na lokalitetu Donje Sopotnice u općini Novo Goražde, tačnije u dvorištu pravoslavne crkve Svetog Georgija. Posmrtni ostaci pronađeni su na dubini od oko 40 centimetara te je utvrđeno da se u ovom slučaju radi o sekundarnoj masovnoj grobnici. Dakle, dok Dodik i ekipa pričaju o bošnjačkom terorizmu, u dvorištu pravoslavne crkve nalaze se kosti žrtava genocida. Zapravo je riječ o arheološkom iskopavanju u kojem je Institut za nestale osobe pronašao temelje genocidne tvorevine koja je osnovana 9. januara 1992. Posebno šokantno je mjesto, dakle crkveno tlo, a ne treba zaboraviti da su nedavno u fontani brčanskog doktora srpske nacionalnosti također nađene kosti žrtava genocida. Malo se igrale delije. Žongliraju kostima ubijenih civila i pričaju o bošnjačkom radikalizmu.

Da bi čitava ova priča dobila na dodatnoj drami, barem kada je riječ o cinkarenju i tragikomičnosti, Milorad Dodik je u jednoj polemici s ministrom vanjskih poslova Elmedinom Konakovićem, s kojim je do jučer izmjenjivao nježnosti te se sveudilj grlio i hvalio, napisao: „Pametni su oni što kažu: Кad Konaković zaigra za BiH, tada BiH najviše izgubi. Nije davno bilo kada mi je predlagao da 'k'o fol' uđemo u konflikt kako bi ojačao 'kod svojih'. Jadno, neostvarivo, mislim ovo 'kod svojih'.“ Konaković mu je ubrzo odgovorio i označio Dodika „tetkom“ koja se samo svađa, ovaj njemu odgovorio da „ne može ništa uraditi niti krenuti u dan, a da Murphy ne kaže to se tako radi ili ne radi“ i tako u beskraj.

Koliko je Konaković ovime profitirao „kod svojih“, a koliko Dodik „kod svojih“, ostaje nejasno. Posebno jer Dodik ima vrlo visok stepen podrške „kod svojih“, a Konaković ima prezir kod velikog broja „svojih“ nakon što je na vlast došao igrankama i nelegitimnim nametanjem. Kako god bilo, ne vidimo kraja cinkarenjima u kojima Bošnjaci nose etikete prijetnji. Jedino da Konaković doista eskalira u „prijetnju“, ali onako iskreno da postane neki „džihadist“, u visinu, u trice i kučine da naraste u punoljetnog borca Armije RBiH. Da ga se stvarno boje. Da mu se ne smiju kao jednom ambasadorskom klaunu.