„Trojka“ je uspostavom nove vlasti na državnom i federalnom nivou obećala novu politiku kompromisa s Dodikom i Čovićem te rad kao svoju glavnu premisu. Rad na putu prema Evropi, rad u borbi za radna mjesta, rad u borbi protiv korupcije… Na koncu se ispostavilo da ni HDZ ni SNSD ne žele rad. Oni žele politički rat i ekskluzivne političke povlastice. Oni žele političko obezvređivanje i silovanje bošnjačkog naroda. Takvima se ne hrli u zagrljaj, jer očito je – bit ćete silovani. Nermin Nikšić je to objasnio riječima “prevareni smo”.

Pa zar neko misli da treba presuđenom kriminalcu i podržavatelju najgoreg zločina (genocida) prepuštati na povjerenje svoju imovinu? Pa zar neko misli da presuđenom serijskom silovatelju treba da na povjerenje prepusti čuvanje svoje sestre ili kćeri? Naravno da ćete ostati bez kuće, naravno da će vam kćeri i sestre biti zlostavljane. A šta je tek s državom?

U onom trenutku, kada njeno upravljanje prepustite krimogenim negatorima genocida, nastaje zulum neviđenih razmjera, a na vlastitu sudbinu više niste kadri utjecati. Zapravo jedan od problema “trojke” jeste to da čak i kada bi bilo posve istinito da “žele raditi”, oni to ne znaju. A ne znaju pritom ni politički ratovati. Ne znaju gotovo ništa, a vodili bi državu i predstavljali Bošnjake. Pogledajte samo Našu stranku, tu recikliranu gomilu gradskih snobova i šminkera koji su, među ostalim, obećavali neke zelene politike, neku ekologiju. Sarajevo je prljavije nego ikada, što je rezultat tih baštinika urbanih prenemaganja, plod njihovog ontološkog neradništva. Rezultat je i taj da je Predrag Kojović priznao da su pogriješili birajući Dodika kao partnera (zaboravio je ponoviti svoje priznanje da su to učinili na nagovor američkog ambasadora, ali to bi značilo da je on kriv, a to ne može nikako biti) pa se kao oni nešto povlače iz odlučivanja dok se Dodik valjda malo ne očovječi. I u toj Kojovićevoj izjavi ne naziremo nikakvu odlučnost, već tek jednu rezignaciju neostvarenog pjesnika, lošeg novinara i ton melanholičnog luzera koji ne zna pjevati blues. Kojović očito nije energičan poput svojeg ideologa i stranačkog osnivača Tarika Haverića, koji nepresušnu strast nalazi u svojoj organskoj mržnji prema islamu i Bošnjacima.

Ništa bolji nije ni prononsirani maloljetni borac Armije RBiH koji je postao punoljetni politički spletkar te je kao takav valjda mislio da će se s Dodikom i Čovićem igrati žmire po sarajevskim sokacima. “Trojka” ipak ima i svojeg “gaziju”, inače dokumentiranog barskog kavgadžiju kao ministra odbrane, koji je na Dodikovo psovanje genocida njemu opsovao majku i na tome su mu neki aplaudirali. Mimo toga što Dodikova majka ne treba da bude dio Helezove jezičine, posebno ne u smislu njegove seksualne aspiracije, problem je u tome da se delegacija “trojke” na sastanku u Konjicu jednostavno ukopala u mjestu, u foteljama koje ih ugodno draškaju. Nisu se digli i napustili sastanak, osim Kemala Ademovića, koji je jedini pokazao mrvu nacionalnog dostojanstva, digao se i na vrata... Čovjek bi mu čak i čestitao da ovaj proslavljeni komandant u odbrani Bosne i Hercegovine od Agresije ima recentni politički kapital za koji bi se mogli uhvatiti, ovako je njegova gesta tek naznaka nade da možda nekada neko iz te “trojke” pokaže da ima kičmu.

Teško da će to biti moguće jer politička stvarnost i geopolitička realnost kao da se odvija mimo Bošnjaka i posve mimo njihove volje te se čini da predvođeni “trojkom” nemaju snage za odgovor mimo onoga što proizvodi međunarodna zajednica. Leđa “trojki” pridržavaju Schmidt i Murphy, a oni su odlučili da najozbiljnije udare u tzv. bosanski tronožac, odnosno u njegovu bošnjačku nogu. I tu su se ozbiljno preračunali. I to nije prvi put da rade slične greške. Historijski najveća je bila kada su popuštali Hitleru, što je na koncu dovelo do najvećeg pokolja u historiji.

Milorad Dodik je u tom smislu mali igrač, ali Amerikanci su se i oko njega preračunali pa su sada možda shvatili da njegovo prelaženje granica ipak ima neke granice i da onako kako su ga doveli na vlast mogu ga i odvesti s nje. Međutim, sve je to u domeni nagađanja i magle, baš kao što je maglovita Murphyjeva kritika Dragana Čovića, rekli bismo više u nekoj PR-evskoj strategiji da ne udaraju samo po bošnjačkoj nozi bosanskog tronošca. U perspektivi, i Dragan Čović bi mogao biti smijenjen, ne bi mu bilo prvi put, jer desilo mu se to 2000-ih zbog malverzacija oko privatizacije, može ponovo, posebno ako će kauboji doista lasom hvatati korumpiranu političku vrhušku. Imaju čime uhvatiti i Čovića i Dodika, a potonjeg očito neće sankcionirati jer je opsovao genocid.

Baš suprotno od toga, Schmidt će nakon sastanka s reisom Kavazovićem uputiti frtalj priopćenja u kojemu će skandalozno naglasiti “važnost uzdržanosti i poštovanja u javnim obraćanjima, pogotovo kada se govori o strahotama 1990-ih”. Kao prvo, strahota se naziva genocidom, i kao drugo nauka o genocidu nas uči da je “žrtva genocida uvijek u pravu”, a to bi Schmidt kao Nijemac trebao znati s obzirom na to da je njegova zemlja daleko otputovala kada je riječ o katarzi nakon učinjenog Holokausta. Ili Schmidt misli da muslimanske žrtve ne zaslužuju takvu vrstu pijeteta? Vjerojatno ne, jer da je doista tako, zasigurno Dodikovo psovanje Genocida nad Bošnjacima, i to iz pozicije negatora i predstavnika naroda koji ga je učinio, sigurno ne bi prošlo bez ozbiljnije sankcije.

Kako god bilo, Amerikanci bi uskoro trebali shvatiti, poučeni Ukrajinom, da se s baćuškama ne možeš igrati jer kada oni krenu neće stati dok ne dođu do Berlina. Ista je logika srpske politike. Međutim, dok Amerikanci dođu pameti, na bosanskom tronošcu jedino se udara po bošnjačkoj nogari. U svemu tome predsjednika SDA niko nije smjenjivao i bez obzira na to što Radončićev medij to godinama konstruira, nemaju ga čime uhvatiti što se tiče korupcije. Demokratski je prepustio vlast iako ga je zamijenila ideološka kupusara popunjena raznim polusvijetom koji je donedavno od fine gradske raje iz ljevičarskih stranaka bio predmetom zgražanja i sprdnje. Danas im je taj polusvijet onaj kojim održavaju klimavu većinu, pa ne znamo šta je gore – koalicija u kojoj popuštaju velikosrpskim i velikohrvatskim aspiracijama ili partnerstvo s likovima koji kao da su izašli spotova Bube Corellija.