Zašto su se čudili pojedinci što se u političko-društvenom ozračju koje je kreirala “trojka” pojavljuje četnički film na Sarajevo Film Festivalu? Zašto, kada ih je na vlast doveo diplomata u čijoj državi ima više spomenika četničkom koljaču i ratnom zločincu Draži Mihailoviću nego u Republici srpskoj? Pisali smo o toj pojavi svojedobno u istraživačkom tekstu Stava “Američke straže đenerala Draže”. Zašto se čude pojedinci kada sporni film, na koncu, govori o američko-četničkom prijateljstvu, odnosno o događaju koji odnedavno slavi nova srpska mitomanija, o spašavanju američkih vojnika od četnika, a sve sa svrhom rehabilitacije četništva u Drugom svjetskom ratu.

Odnosno, nemoguće je relativizirati srpski fašizam i srpsku genocidnu politiku iz devedesetih, ako to ne uradite i u četrdesetim godinama 20. stoljeća. Uostalom, u oba perioda srpska vojska nosila je iste uniforme – one četničke. A i vratovi koje su sjekli devedesetih bili su ništa drugo nego potomci istih bošnjačko-muslimanskih vratova iz četrdesetih.

Zašto se čude pojedinci konformizmu i oportunizmu vodstva SFF-a koji u četničkoj propagandi vidi ništa drugo nego ispruženu ruku američkom prijatelju? I to onome koji je stiliziranim likom četničkog koljača Draže Mihailovića ukrasio svojedobno naslovnicu “Time” magazina, onome koji je Draži Mihailoviću dodijelio orden za zasluge 1948. godine, dvije godine nakon što je strijeljan od komunističkih vlasti kao presuđeni ratni zločinac, onome koji je snimio film “Chetniks – The fighting guerrillas”, onome koji je očito zamijenio ulogu partizana i četnika, čime je antifašističku borbu na našim prostorima sveo na “četničku borbu”. Zašto se čuditi kada je to posve prirodno stanje novih političkih suodnosa u kojima “trojka” prati sve što joj servira briselski novogovor (termin posuđujemo od Adnana Pejčinovića) i sve ono čime je po goloj stražnjici udari američki džihaaa...

VIŠE O TEMI: Američke straže đenerala Draže

Ipak, da se razumijemo, i Amerikanci su imali, baš kao i svi drugi, pravo na svoje greške. Mi to možemo razumski prihvatiti jer odrastali smo, među ostalim, i na američkoj kulturi, baš kao i na onoj evropskoj. Pojava četnika na njihovom repertoaru ne može nam uništiti pozitivne kulturološke utjecaje, ali to ne znači da ćemo mirno gledati kako nam se podmeće priča o četničko-američkoj ljubavi na SFF-u, i to posebno dok se Vučić i EU i SAD kunu u nove pravce vlastitih ljubavi, očigledno na štetu Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Ipak, zbunjuje sve ovo jer neko je rekao da se mi moramo okrenuti isključivo Americi i Zapadu. Koliko se sjećam, a dobro se sjećam, izrekao je to na nekom panelu jedan profesor sarajevskih političkih nauka. Ne znamo samo čemu se to Bošnjaci-muslimani okreću pet puta dnevno, kojem smjeru. Ovaj prikriveni kukavičluk u biti je ista ona dvojba koja je pred Bošnjake stavljana bezmalo stotinu godina, a oličena u vicu u kojem je taj neki naš Mujo pitan – “Jesi li Srbin ili Hrvat?” On odgovara – “Jesam!” Zapravo je ovime apostrofirana i sažeta, gotovo nevjerojatno, neka vrsta sokratovske misli na razini narodu prijemčive vickaste novinske karikature. Jesam, oznaka je tek onoga što nismo, a potvrda je samosvojnosti. Poredbe su nezahvalne, ali slično tome Bošnjaci nisu ni Zapad ni Istok. Oni jesu. Zapravo i jesu i nisu... Zavrzlama ukazuje da je riječ o umjetnoj podjeli kada se od Bošnjaka traži da se opredijele. Jedino ako ih se ne smatra kolonijom, a tada je moguć samo jedan pravac. Mora da je tako.

Srpski komesari i ideološki inžinjeri nemaju problem artikulirati svoje pravce. Nenad Kecmanović, nekadašnji dekan političkih nauka, i u Banjoj Luci i u Sarajevu, beogradski profesor, prijeratni rektor Sarajevskog univerziteta, predstavlja nedavno u intervjuu na “Srni” Dodika kao neokolonijalnog borca, zaziva podršku i naroda i intelektualne elite, brine nad liderom Srba kojega vidi kao neku vrstu starozavjetnog proroka koji srpsku nejač može izvaditi iz američko-njemačkog ropstva. I sve to Kecmanović radi bez obzira na to što je Dodiku ulazak u vlast omogućio isti taj američko-njemački prijatelj, kako na početku karijere, tako i sada, kada mu prijeti optužnica i politički sunovrat.

Radi to Kecmanović u vrijeme dok, posve je to sada jasno, otvoreno rečeno, postoji dogovor zapadnih sila sa Srbijom u vezi s njenim evropskim putem, ali u toj trgovini nešto se mora dati u zalog. Ono – Jesam. Na prodaju je, dakle, bitak, dakako onaj bošnjački, koji se vidi kao najmanji sadržilac neke prijetnje, iako mu se neprestano pripisuje prijetnja koja ima svoj izvor u predrasudama prema islamu i muslimanima.

Nije trebalo dugo čekati na provedbu Kecmanovićevih preporuka. U Banjoj Luci su se ubrzo pojavili bilbordi s Dodikovim likom i s porukom „Napad na predsjednika Republike Srpske je napad na svakog stanovnika“. Vladika Fotije aktivno se uključio u ovu režimsku kampanju te je u javnosti iznosio stajališta u kojima poistovjećuje Dodika i Republiku srpsku, te poziva narod na jedinstvo i odbranu.

Kecmanović nije bilo ko, dakle riječ je o ratobornom ideologu koji ima ulogu Dodikovog političkog savjetnika, koji je direktno zainteresiran za Bosnu i Hercegovinu, koji svoje ljepljive pipke ima duboko rasprostranjene diljem vrha srpske politike u Beogradu, i koji dobro poznaje Sarajevo. Prije rata od komunista je označen kao "britanski špijun". 

Zato se očito i usuđuje da otvoreno preporučuje i čak otkriva na javnom servisu kako će srpska politika provesti disoluciju Bosne i Hercegovine. Zna on dobro da mu njegove kolege s političkih nauka u Sarajevu neće odgovoriti, jer oni se trenutno bave teorijom bosanske nacije, oni trenutno promoviraju neke turske disidente s američkim adresama koji se zalažu za LGBT prava i reformu islama, oni jednostavno ne mogu funkcionira u dvije faze – i zapadnoj i istočnoj. A Srbi su na trofaznu struju. Kecmanović to definira riječima da je “neki novi dogovor nemoguć” i da je “jedina alternativa mirni razlaz”, a zatim nam veli i kako će to provesti, pazite sada – “s kraćim ili dužim intervalom krčkanja bosanskog lonca uz spoljno pridržavanje da ne zagori”.

Na koje to “spoljno” računa Kecmanović? Šta zna ovaj lisac u bosanskom kokošinjcu? Da nije nešto o američko-četničkom prijateljstvu? Možda to znaju ovi sa SFF-a? Teško, oni su tek imitatori koji hvataju trendove, baš kao i ovi naši vrli bošnjački Bosanci s političkih nauka u Sarajevu. Znate li ko zna? Ima onaj jedan momak u Bijeljini, onaj srpski mladić koji je zgrozio javnost i hodao bošnjačkim povratničkim naseljem te prijetio pištoljem, najavio krčkanje, crtao bošnjačku liniju sudbine koja završava u masovnim grobnicama.

Kecmanović će reći “mirni razlaz”. To je neki kodirani jezik koji nije potrebno ni prevoditi, znaju “Chetniks – The fighting guerrillas” kada je vrijeme da se spreme. Samo neka se spreme, nisu svi Bošnjaci s političkih nauka i sa SFF-a.