Često sam isticao kako je zloguka čaršija sedmičnom listu Stav, uz pripadajuće političke etikete, predviđala tri mjeseca izlaženja. Dogurali smo do 465 broja i devet godina izlaženja u kontinuitetu. Često sam isticao i svoje zaprepaštenje nakon uvida u sadržaj nekadašnjeg lista Ljiljan i spoznaje da gotovo identične teme muče i jednu i drugu redakciju, ali s razmakom od petnaest do dvadeset godina. Prestankom izlaženja Ljiljana nastala je i jedna ogromna medijska rupa, koju su potom ispunjavali razni amateri i medijski barbari. Bošnjački intelektualci šutjeli su jer nisu imali prostor koji su prepoznavali kao svoj, a medijska klika koja je zavladala umislila je da može prozivati i prepadati i nametati šta hoće i kome hoće. I to je potrajalo deset godina, do pojave Stava u martu 2015. godine.   

Da je nakon devete godine izlaženja u sedmičnom ritmu došlo do potrebe da promijenimo svoju medijsku pojavnost, odnosno da na razini forme, a ne suštine, uložimo u platforme koje su otvorenije javnosti, primijetio sam još 2022. godine. Naime, tada je prostrujala informacija da u pojedinim državama Evropske unije izdat nalog državnim arhivama da do 2026. godine oforme posebne odjele za pohranu dnevnih i sedmičnih novina, kao pripremu za formiranje muzeja novinske štampe.

Ova štura informacija s medijskih margina dovoljno govori o globalnim trendovima koji još nisu posve vidljivi, ali nije teško predvidjeti da će posebno pojavom šire primjene tehnologije umjetne inteligencije proces nestanka dnevnih i sedmičnih novina biti ubrzan. No, smatra se da će preživjeti specijalizirane tiskovine koje odudaraju svojom kvalitetom, i u tekstualnom i vizualnom domenu. Stoga, primijetili smo trendove i u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se sa sedmičnog ritma prelazi na mjesečni, što je opravdalo i naše zaključke. Naime, prvobitna ideja jeste bila da se reorganiziramo na dvosedmični list a da pojačamo našu internetsku stranicu te digitalne platforme i da pokrenemo podcast studija Stav. Ipak smo shvatili da je mjesečnik mjera, a da za njime postoji potreba. I ne samo to, ostajemo vjerni tisku, koji još donosi medijski prestiž i forma je koju ne bismo smjeli napustiti. Jer, prelaskom Stava na mjesečni ritam ne samo da nestaje jedini bh. sedmičnik s kioska već se nešto ozbiljno događa s jedinim bošnjačkim nacionalnim listom na svijetu. Dobro ste pročitali. Jedini. Naravno, ako ne ubrajamo periodičnjake koji su često ispod nivoa potrebnog da bismo nešto zvali časopisom, a svakako tu ne ubrajamo godišnjake.

Bošnjaci, dakle, uz sve drugo što nemaju, dok ih prozivaju da majoriziraju one koji sve imaju, nemaju svoj sistem časopisa. Posebno je to vidljivo ako govorimo o području kulture, napose književnosti i likovne umjetnosti, pa je bilo nužno da Stav popunjava te rupe. Vrlo brzo smo uvidjeli da je ta “rupa” ustvari i naše najveće bogatstvo koje naspram dnevnopolitičkih tema ostaje kao naš trajni doprinos. “Stav” će kao mjesečnik popunjavati dominantno te rupe, a u formi veb-portala davat će odgovore na političko-društvene aktualije, dok će i u formi podcasta i videoprodukcije pratiti svoju dosadašnju uredničku politiku. Uvjereni smo, bez obzira na trendove i sada već izreku da “svaka šuša danas ima podcast”, mi imamo šta za ponuditi i da će to naša javnost i naša ciljana publika prepoznati kao autentični sadržaj koji drugdje ne mogu naći.  

Lično, osjećam svojevrsnu dozu nostalgije i melanholije, jer napuštamo jednu eru i opraštamo se od forme na kojoj smo odrasli. Ipak, nove generacije odrasle su na podcastima. I to mi je neki dan objasnio naš mlađahni saradnik Edo Demirović, inače student politologije. Drugi mladić, imenom Ahmed, iz našeg novog produkcijskog tima, neki dan donio mi je logo podcasta Stava. Jedan mikrofon na koji je nataknut fes. “Sviđa li ti se”, upitao me. Sviđa se nama sve gdje god se crveni fes, sumnje nema. Zato su nam govorili zagovornici strukturalne dekonstrukcije s Filozofskog fakulteta u Sarajevu da smo etnofolklorni, romantizirani i mitologizirani duh. No, iz svega toga proizlazi jedno ohrabrenje da svijet mjerimo i kreiramo prema onima koji dolaze. Iz toga proizlazi i radost dok raspakiravamo kutije s kamerama i dok postavljamo bosanski ćilim u naš novookrečeni studio. Zahvalni smo upravi “Simurg Medije” da su prepoznali ovu našu inicijativu kao nužnu potrebu te da su je odobrili.  

Štaviše, lično, moje vidno polje orijentirano je na elektronske medije. Sadržaje koje primam više jednostavno ne umijem čitati iz tiskanih medija, odbojni su mi, jer moje vidno polje dresirano je na moj Android uređaj, na moj laptop. To ide do mjere u kojoj sam spoznao da imam problem kada ispunjavam administrativne formulare u nekoj općini (a barem u bh. ne fali formulara i procedura) te sam uvidio da moja ruka više ne komunicira s papirom kao nekada. Pišem sve više i sve više na kompjuterskoj tastaturi u protoku već gotovo 30 godina, naime, i dresiran sam mimo olovke i papira.  

Teoretičari medija već neko vrijeme tvrde da je i TV mrtav, samo to još nije obznanjeno. To se možda ponajbolje vidi po tome da je vrijeme kada su naši djedovi i nane gledali dnevnik u pola 8, kada se moralo šutjeti u kući, prošlo. U svemu tome mi ostajemo vjerni suštini, a formu smo dužni mijenjati u skladu s onom da smo „sinovi svoga vremena”.