Handrmolja. Handrmolja. Sve je to handrmolja. Tako je govorio moj otac.

Kasnije sam čuo taj izraz mnogo puta. Značio je samo potrošenost i odbačenost. Bezvezariju. A šupa je bila uz našu veliku staru kuću. I ličila je izvana na manju kuću, od cigala s krovom. Taj je prostor, uz osnovnu ogrjevnu namjenu, bio sve puniji odbačenih stvari, stvari koje su nam, na ovaj ili onaj način, godinama dobro služile.

I sad su te stvari živjele. Bile su zaboravljena uspomena u polumraku stare šupe. Najednom osjetih nježnost prema njima. Mnoštvo je stvari bilo u tom prostoru.Osim drva i ćumura koji su pred zimu ispunili gotovo sve, bilo je i mnogo odbačenih ili zaboravljenih stvari iz svakodnevnog života. Ta šupa me je uvijek iznenađivala.

Jedanput sam u njoj vidio veliku demirliju iz kuće. Izgledala je uobičajeno. Jedino nije bilo stalka.

Onda sam se sjetio da su sinoć bili gosti u kući i da je bila neka svađa. Maglovito mi je to vrijeme još uvijek, ali znam da se uvijek govorilo o oslobađanju od prošlosti i uvođenju modernosti u sve, tako valjda i u kućno posluživanje. U pitanju je, naravno, samo nagađanje, ali očigledno je otac bio jako ljut kad je predivna demirlija s čarobnim kujundžijskim ukrasima završila ovdje.

A onda je nestala i iz šupe. Niko ništa nije govorio, ali očigledno je bilo da je ukradena. Toliko bakra bilo je dragocjenost i za otpad, a pogotovo za putujuće majstore bakra koji su u njemu znali načiniti čuda. Često sam tu cijepao drva.

Vidio me je tu jedan od dječaka iz ulice. Vidio je i demirliju, a znao je njezinu vrijednost o kojoj sam maločas govorio. Katanac na šupi nije bilo teško otvoriti. Uglavnom, kad sam ušao da nacijepam nekoliko naramaka drva, demirlije više nije bilo. Minulo je mnogo godina prije nego što sam saznao šta se zaista dogodilo i bilo mi je drago što sam saznao da onog dječaka nisam uzalud sumnjičio.

Tako se demirlija preobrazila u ukradeni džeparac. Nikad više nisam mogao pogledati po šupi a da je ne vidim i u njenim šarama uzaludno pokušavam pročitati poruku koju je kujundžija po zadatku ili po svom nahođenju upisao. I danas, kad je se sjetim, osjetim neku potmulu, duboku žalost.

Ostale odbačene stvari niko nije dirao. Veliki ibrik, naprimjer, čija je glava bila polomljena, a to nikad nije popravljeno. I podosta drugih predmeta od kojih je svaki imao svoju priču bilo da je služio u kući ili je bio samo dječija igračka.

Kadgod se sjetim tih dana, pomislim na sve što sam unutra vidio. Andy Warhol bio bi impresioniran. A Vladimir Dodig Trokut, koji je vidio u tim stvarima što niko dotad nije vidio i načinio svoj Anti-muzej, prijatelj mog prijatelja, imao bi još jednu večernju temu i vjerujem da bi osvježio svoja sjećanja. Sam se tad nisam dobro osjećao. Niti sam o tom govorio. Da jesam, vjerujem da bi me nazvali Dronjak Handrmoljak.

Ipak, ništa mi nije smetalo.                                                                                                                                   

Kad sam cijepao, osjećao sam se dobro. Ponekad sam razmišljao o nevjerovatnim stvarima koje s tim poslom naizgled nisu imale nikakve veze.

Tako sam analizirao i jedan dramski fragment koji se nikad nije u potpunosti uobličio u dovršen tekst.

O, jadna klado, sa koliko snage letio je zamah prema tvojoj glavi (dobro pamtim taj stih, jer je moja školska bilježnica bila ispunjena sličnim zapisima ili fragmentima nekih dramskih prizora).

Jedanput ju je uzeo učenik koji je sjedio sa mnom u klupi i listao, zanimala ga je, a zanimala ga je i gluma. Kad sam se vratio s odmora i vidio ga s mojom bilježnicom u ruci, on je svečano ustao i u maniru velikog trageda pročitao i interpretirao taj monolog slučajnog cjepara. Nikad to ne mogu zaboraviti.

Pročitao je zaista sjajno i vjerovao sam da će jednog dana biti glumac. Osim toga, družio se s jednom djevojkom čija je majka bila glumica i odlazak u teatar mu je bio kao posjeta djevojčinoj porodici.

Dok ovo pišem, dolaze mi pred oči svi naši susreti poslije škole. Nije ih bilo mnogo, ali svi su po nečem pamtljivi.

U olovnim godinama kad smo mjerili tegobe unutarnjeg izgnanstva sretoh ga na putu pokraj Vrbasa blizu bolnice u barakama. Vodio je čupavog crnog psa.

Pozdravili smo se gestama, ali nisam mogao da ga ne upitam pomalo šaldžijski:

– Koje marke ti je taj pratilac?

– Ne smijem ti reći... – reče on poluozbiljno, a onda se približi mom uhu, dok smo se mimoilazili i prošapta – hrvatski ovčar.

– Lijep je – doviknuh za njim.

– Znam – čuo sam odgovor.

Nekoliko godina kasnije vidjeh ga blizu Gumenjaka, kako su mještani grada u kojem sam tad živio nazivali autobusno čvorište.

Spremao se za put u Ameriku. Dogovarali smo se za ponovni susret, ali nije bilo tako zapisano.

Dugo nisam ništa čuo, a onda, od zajedničkog prijatelja koji je također bio u Americi, saznah da je izgorio u baraci u kojoj je bio smješten. Sam. I to je bilo sve.

Siguran sam da mu duša nije izgorjela.