Zbirka poezije Pesme niz dolove objavljena je u Sarajevu 1930. godine. Pojava ove knjiga zabilježena je u brojnim listovima i časopisima. Historičar kulture Faruk Dizdarević zapaža da su sudovi “bili različiti i kontraverzni – od hvalospjeva do izvjesnog osporavanja”.

Dizdarević zapisuje u predgovoru posthumno objavljene knjige Lirika (2001) da je Josip Daganić zapisao “da se u Dobardžićevim pjesmama osjeća bliski dodir čovjeka s prirodom“, da “Vinaver ističe da on peva iskreno i toplo, s čistom neposrednošću čoveka koji oseća i pati“. A Eli Finci piše: “Očita srodnost između njegovih tvorevina i sevdalinke nije samo u vanjskoj formi, u pitanju književnog stila i izražavanja, nego se osetilo da u tim delima provejava isti onaj sumorni i melanholični duh koji je nosio i pronosio žal i sevdah naše narodne lirike i učinio je svojinom najširih slojeva Naroda.”

Ismet Rebronja o Dobardžićevoj poeziji piše: “Njegove pesme su pune tuge. To je setna lirika. Lirika koja se oslanja na narodni lirski iskaz osenčena je pastoralnom pikturom. Predmet Dobardžićeve lirike su ovde pastirice koje pletu pored zelenog druma, planine koje su se od beline povile, devojke koje se uz jele i breze svlače. Nekad pastirice uz goru i zoru pomoću čari komuniciraju s pastirima, ali ih kunu. Jedna pastirica će se još s proleća obratiti pastiru: '... ovce ti mleka ne dale/ livade senom izdale'. A to proleće 'nije ko lane bez rane'. Dobardžić najavi idilu, ali je učas prekine setnim stihom. Tako devojkama, koje su bose pošle da jagode beru, učas tuga dušu razdire, a mladići bi se pod grane skrili da skriju od sveta rane. Jeseni su bolne, leta brzo prolaze, snovi su sumorni i večeri nevesele. Ipak pojaviće se i nada kao u pesmi Žetelice: biće plodna leta, rodna jesen, njive zrele, žetelice vesele, a ati će rukovetima oteti zrna žuta koja će se ukazati ispod konjskih kopita. Tu su i svezani snopovi, dolovi, frule, kola niz drumove i pesme niz dolove, pesme koje najavljuju svadbe i udaje. To su stihovi pesnika Dobardžića, mladog pesnika koji nije ni stigao da svoju kosu razmahne i otkos proširi i pokosi svoju livadu.”

S obzirom na teme koje je u dijelu svoga pjesništva Dobardžić otvorio, one su relevantne ne samo za njegovo vrijeme i njegove neposredne nastavljače nego i za sveukupni razvoj sandžačkog pjesništva, kao i za naš savremeni trenutak.

Dobardžić je prvi u nas opjevao sandžačko stradalništvo, on je u neku ruku prvi pjesnik socijalnog, povijesnog i političkog krika, a povrh svega, i moralnog imperativa. Do punog je izražaja došao njegov istančani osjećaj i stav prema društvu, prema društvenim pojavama. U njegovim pjesmama izrazito socijalnog karaktera iskazuju se kolektivna osjećanja. Ona su inspirirana društvenim stanjem, teškim položajem, bijedom i društvenim nepravdama koje trpi narod prisiljen na iseljavanje.

Pjesnik se u ovom pjesmama približio poetici takozvane “nove stvarnosti”, koja je bila aktualna između 1920. i 1930. godine. To znači da je u svojoj poetici odbacio idealistički romantizam, ali i subjektivni ekspresionizam, pa je poput mnogih umjetnika tog pravca ogolio svoj izraz, izbacio bilo kakvo “kićenje” stiha i posve se posvetio realnom prikazu objektivne stvarnosti, koja je bila sve samo ne lijepa i romantična.

Dobardžićeve pjesme stvaraju izvanredno snažne efekte i pokazuju visoki etički i estetički ideal. Izazivajući vrlo snažna osjećanja, nagone čitaoca na razmišljanje i dovode ga do zaključaka i sudova o društvu i društvenom poretku u kojem obitava, Isto tako, budi i rodoljubiva osjećanja. Zbog dugogodišnjeg nacionalno-političkog i socijalnog položaja našeg naroda, ove su pjesme, devedeset dvije godine nakon nastanka, još uvijek aktualne.

 

Ilijaz Dobardžić (Bijelo Polje, 1909. – Sarajevo, 1945)

Potječe iz poznate bjelopoljske trgovačke porodice. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a Trgovačku školu u Sarajevu. Oženio se sa Zarifom, kćerkom Hadža Hadžiomerovića iz Berana, s kojom je dobio Ismeta i Sabinu. Njihova djeca, sa svojim porodicama, žive u Bijelom Polju.

Ilijas je od rane mladosti pisao pjesme koje su objavljivane u mnogim jugoslavenskim listovima i časopisima štampanim između dva svjetska rata. Godine 1930. objavio je u Sarajevu zbirku stihova Pesme niz dolove. Bavio se i proznim stvaralaštvom, a povremeno književnom i likovnom kritikom. Njegova je knjiga naišla na značajno zanimanje književne kritike tog doba. O njoj su pisali istaknuti jugoslavenski književni kritičari, pjesnici i prozaisti.

Prema saopćenju porodice, Ilijaz Dobrandžić prvih dana nakon oslobođenja Sarajeva (1945) nestaje pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima. Po kazivanju Ćamila Sijarića, priključio se partizanima i poginuo u sjevernoj Bosni prilikom nabavke namirnica za svoju jedinicu. Jedna ulica u Bijelom Polju nosi ime Ilijasa Dobardžića. Ismet Rebronja i Faruk Dizdarević 2001. godine priredili su posmrtno izdanje knjige “Lirika”.

 

Kad Sandžaklija putuje u svijet

Zaboraviti nikad neću taj Sandžak krvavi

što caruje u zabludama,

što nad njim se krik prolama.

 

Putujemo kao čergaši od sela do grada,

puni nam džepovi ispisanih pasoša, srce jada,

a život nam je strašan u skitanju!

 

Jutros sam zalio korita suzama,

poslednji put sam pomilovao nekadašnja pojila,

zavriskala je majka krikom što prolama

i mlekom što me je dojila,

molila je da poljubim i zemlju i travu.

 

Putujemo, tamo je Anadolija…

Zemlja puta daleka,

bolna me misao i strepnja tamo čeka,

da umrem željan

za rekom,

za rodom,

za plodom,

za zemljom što me,

krikom do neba

da ostanem zvala.

 

Zemljo, čeznemo za tobom

Idemo, idemo u ovaj svet

bolni, pognute glave,

nosimo rasklimatane ruke

kao savijene zastave nakon izgubljenog boja.

 

Svaka nam je raskrsnica naš tužni han,

i njiva nekad moja,

livada nekad tvoja,

tužan, neostvaren san.

O zemljo, o zemljo prokleta!

O zemljo, zemljo oteta!

 

Suze zavičaja

Sandžaklijama što sele u Tursku

 

Te ruke suhe i ispružene

što zavičaj bi poslednji put zagrliti htele,

te ruke staračke,

ruke detinje bele,

ruke nevestinske,

ruke bajraci našeg tela,

majstori životnih dela

jutros nam poslednji put pod jaglacem mašu.

 

Oči što su ih kroz život vodile

suncem i srećom puteve ozarile,

oči staračke, umorne,

oči sumorne,

oči nevestinske,

oči mladenačke,

što žagre kao zapaljene vatre,

oči što čeznu, što mole, što vole,

oči detinje male,

jutros su za zavičajem gorko zaplakale.

 

Pesme niz dolove

Za gorom, za gorom

ranom zorom

devojke kolo vile

u pesmi čežnje slile

devojke čile.

 

Za dan su kolo vile,

za noć su čežnje slile,

uz jele, uz bore, uz brezu.