U vremenu od decembra 2014. pa do aprila 2022. godine pratio sam (jugo)nostalgične Facebook grupe vezane za moj grad Mostar i Bosnu i Hercegovinu u cjelini s ciljem da ustanovim nacionalnu strukturu članova tih grupa i politička mišljenja i ideje koje se u tim grupama formiraju.

Većina tih grupa ima po nekoliko desetina ili stotina članova, pa sam u razmatranje i analizu uzeo samo osam “mostarskih” grupa koje imaju više od hiljadu članova i još uvijek su aktivne. Od tih osam grupa, dvije se izdvajaju po svojoj popularnosti i svaka ima oko 13.000 članova, dok ostalih šest broje od 1.200 do 2.600 članova. Kao “kontrolni paket”, analizirao sam i pet grupa koje bi se mogle svesti pod bosanskohercegovačke ili regionalne. Tih osam “mostarskih” grupa ukupno su brojale 37.700 članova. Od tog broja, 26.900 su članovi s bošnjačkim imenima, što je više od dvije trećine, ili 71 posto. Treba napomenuti da je ukupan broj svih osoba manji za koju hiljadu jer su neki istovremeno članovi u više grupa.

Vjerovatno da bi spriječili politička prepucavanja, administratori tih (jugo)nostalgičnih grupa u uslovima korištenja navode da su posljednji rat i politika zabranjene teme, a neki čak zabranjuju spominjanje država koje su nastale raspadom Jugoslavije!? Međutim, svi postovi i komentari u tim grupama su politički, ali članovi jugoslavensku unitarističku politiku Saveza komunista negdje s kraja 1960-ih godina koja se tu glorifikuje ne shvataju tako. Za njih je ta ideologija postala neupitna religija, a sa svima koji drugačije misle oni se s velikim žarom obračunavaju i time pokazuju koliko njihov svjetonazor ne trpi drugačije mišljenje i konkurenciju. U tim grupama se do prije godinu dana čak nije smjelo spomenuti rušenje Starog mosta, ili čestitati Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer i to je bila politika koja je neke članove mogla uvrijediti!?

Temeljni postulat koji važi u tim grupama može se sažeti ovako:

“Svi smo sretno živjeli u najboljoj zemlji svijeta, ali onda dođoše tri nacionalizma pa zavadiše narod i izbi nesretni rat u kojem su sve tri strane jednako krive.”

Tužno je bilo čitati da takva mišljenja dijele Bošnjaci, članovi tih grupa, koje su srpski ili hrvatski agresori istjerali iz svojih kuća, pa ih poslali u progonstvo od Australije do Kanade. Oni ne sjede u nekom stančiću na vrhu Norveške u osami radi “djelovanja nacionalista”, nego zato što su im u kuću upali četnici i udarcima kundaka ih otjerali sa svojih ognjišta. Dobro su pri tome još i prošli! Trebalo bi temeljitije istražiti šta, pored razumljive nostalgije za svojom mladošću, žrtve zločina i etničkog čišćenja tjera da retroaktivno konstruišu vlastite historije uz obilje ideoloških maštanja, uspomena na Cvjetno korzo, kupanje u Neretvi, na robne kuće HIT i Razvitak, te drugim patetičnim fantazijama o izgubljenom raju na zemlji, a da pri tome ne žele spominjati razloge svog progonstva. Valjda time ne žele “opterećivati” nebošnjačke članove ovih grupa, šta li?

Simptomatično je, također, da se u tim grupama izbjegava pominjanje činjenice da se, naprimjer, Mostar nalazi u državi Bosni i Hercegovini. Mnogi članovi i ne kriju da oni imaju averziju prema tim “malim jadnim državicama” nastalim rasparčavanjem njihove “jedine domovine”. Upada u oči to da su stavovi rigidniji što su članovi stariji, to jest bili duže izloženi komunističkoj ideologiji. Možda bi čovjek u njihovu odbranu mogao reći da su oni cijeli život proveli u jednom sistemu i nisu znali za drugi, a zatečeni sirovošću agresije na Bosnu i Hercegovinu, njihove domove i na njih same, postali traumatizirani i politički dezorijentisani.

Nacionalnost administratora tih grupa ne odgovara sastavu članstva koje je dvije trećine bošnjačko. Prije koju godinu u toj najpopularnijoj grupi neko je stavio sliku ratnog razaranja Mostara, a administrator, kasniji dobitnik priznanja “Mimar mira” (!?), skinuo fotografiju s obrazloženjem da nije prošlo pedeset godina od rata kada će se tek znati malo bolje šta se desilo između 1992. i 1996. godine u Mostaru.

U postovima i komentarima po tim grupama vidljivo je da se članovi s bošnjačkim imenima teško oslobađaju nametnutog polustoljetnog samostida. Tako postovi članova s nebošnjačkim imenima pobuđuju daleko više interesovanja i pozitivnih komentara nego tekstovi onih s bošnjačkim. U tim grupama s više od 70 posto Bošnjaka citiraju se i prenose misli troje gurua mostarskih jugonostalgičara; Vesne Šunjić, Roka Markovine i Miše Marića. Kao što vidimo, niko od njih ne nosi bošnjačko ime. Možda u tome određenu ulogu ima i oikofobija, averzija prema sebi i svom domaćem okruženju? Tako su dugi niz godina najomraženiji građani naše zemlje po Facebook grupama u kojima su dvije trećine članova Bošnjaci bili Fadil Novalić, dr. Sebija i Bakir Izetbegović, dok su najomiljenije ličnosti Josip Broz, Rade Šerbedžija i Đorđe Balašević. Poslije sedmogodišnjeg praćenja i analize (jugo)nostalgičnih Facebook grupa, sa sigurnošću se može reći da su Bošnjaci po tim grupama konzumenti srpskog kulturnog bazena iz kojeg crpe inspiraciju i prihvataju većinu svjetonazora te kulture. Tako su najcitiraniji pisci Meša Selimović, Ivo Andrić, Duško Radović i Miroslav Mika Antić, dok su slike tekstova takozvanih „mudrih misli i izreka“ koje oni publikuju u stopostotnom procentu napisani ekavicom.

Na kraju ovog kratkog rezimea recimo da su (jugo)nostalgične Facebook grupe u kojima su dvije trećine članovi s bošnjačkim imenima u posljednjih 7-8 godina imale dvojaku ulogu – jednu negativnu i jednu pozitivnu.

Negativno je to da su – mnogi članovi vjerovatno ne htijući – bili na istoj strani s neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, a posebno su svojim anacionalnim propagiranjem da ideologiju bivše Jugoslavije pretvore u nekakvu jedinstvenu, ako ne jugoslavensku, a ono svakako bosanskohercegovačku kulturu naštetili i usporili daljnje političko stasavanje Bošnjaka, i bili neka vrsta anestezije u procesu onemogućavanja bržeg profilisanja bošnjačkog identiteta.

Pozitivno je da su (jugo)nostalgične grupe svojim višegodišnjim destruktivnim djelovanjem i prezentiranjem iluzornih ideja bez ikakvih naznaka kako ih ostvariti, te stalnim moralisanjem i razvlačenjem pameti i napadima na sve koji ne misle kao oni prouzrokovali buđenje Bošnjaka na društvenim mrežama. Rezultat tog otpora jeste da danas imamo desetine patriotskih probosanskih i probošnjačkih Facebook grupa s više hiljada sljedbenika koji, bez stida i zazora šta će im reći ovaj, ili onaj, otvoreno iznose svoje ideje i gledišta. Komično je da protivnici Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u neshvatanju tih promjena sve te samosvjesne osobe nazivaju nekakvim „botovima SDA“.