Sedmični list “Stav” u dogovoru s Hadži Hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

PRIREDIO: Šaban Gadžo

 

 „Mesnevija“, treći svezak, bejtovi: 3055-3103/III (prvi dio)

 

Euzubilla, bismilla, elhamdulillah

Rabbi-šrahli sadri...

 

Vidjeli smo u prošlom dersu kako nam je hz. Mevlana pojasnio kako se dva mora: slatko i gorko dodiruju, a njihovi sadržaji se ne miješaju. Htio je s tim da nam pojasni dvije kategorije ljudi, koji halen (svojim stanjem) pripadaju jednoj ili drugoj strani. E sad, da bi nam to još bolje pojasnio zašto je to tako, započinje novo kazivanje:

 

PRIČA O JEDNOM EMIRU (PRINCU) I NJEGOVOM ROBU KOJI JE BIO PAŽLJIV PREMA NAMAZU I IMAO VELIKI UŽITAK U NJEMU I MUNADŽATIMA S HAKKOM

 

Imavši potrebu za banjom, emir u sehur

povika: „Hej, Sunkure, diži glavu!

Leđen, mahramu i glinu od Altune uzmi,

da idemo u banju, o, neophodni!“

(O, ti koji si mi desna ruka, uzmi to od robinje Altune pa da idemo u banju!)

Sunkur tog istog časa uze leđen i jednu finu

mahramu i krenu s njim ukorak ga prateći.

Jedan mesdžid bijaše na putu i poziv za

namaz jasno dođe u uho Sunkura.

Sunkur, koji je silno žudio za namazom, obrati mu se:

 „O, moj emire! O, ti koji si blag prema svojim potčinjenim!

Ti na ovoj dugačkoj klupi malo pričekaj

da ja farz obavim i proučim lem jekun.“

Sunkur je ovako vezan za namaz i ovu slast koju on nalazi u tom činu pa moli emira, pošto je čuo poziv ezana, da ga malo pričeka kako bi on farz obavio – i da proučim „lem jekun“. To je, znate, sura u 30. džuzu, jedna od onih kraćih sura, koja govori o ove dvije kategorije – sretnim i nesretnim ljudima. Onim koji se iz inata suprotstavljaju Istini, i to onda kad im je Istina došla i potpuno im jasno postalo da je to Istina, oni ipak ustrajavaju u svom inatu, jer je sudbinska stvar bila u pitanju – oni su u praiskonu upisani kao takvi (nesretnici) i sad ovdje, na dunjaluku, samo to potvrđuju. I druga kategorija ljudi koji istinski vjeruju Gospodara i rade dobra djela. To su oni sretni. I za jedne i za druge je u ovoj suri rečeno: za prvu kategoriju – to su najgora stvorenja (šerrul-berijjeh), a za ovu drugu kategoriju – to su najbolja stvorenja (hajrul-berijjeh). Ovim riječima, da proučim ovu suru, hoće nama, svakome od nas, da kaže: evo opet predmeta za razmišljanje, tj. razmislite o ove dvije kategorije. One se tako blisko susreću, imaju svakodnevno kontakte, na poslu ili u nekim drugim okolnostima, a u svojim prsima nose tako dva različita stanja – stanje pakla i stanje raja! (v. Sura el-Bejjina, 1-8)

Kad imam i ljudi, završivši

namaz i virdove, izađoše,

Sunkur tamo ostade do vremena doručka.

Emir je Sunkura neko vrijeme iščekivao.

(Sunkur ne izlazi iz džamije...)

Onda povika: „O, Sunkure, zašto ne izlaziš!?“

Sunkur odgovori: „Ne pušta me Onaj Koji sve zna!

Osaburi, eto me – o, svjetlosti (mojih očiju)!

Ja nisam nemaran. Ja čujem tvoj glas.“

(On se ovako, iz počasti, obraća emiru: o, ti svjetlosti mojih očiju! Nisam nemaran u pogledu tvog čekanja, znam svoju dužnost, ali, eto, samo malo osaburi.)

Sedam puta je osaburio, pa opet povikao,

dok ne klonu od njegova otezanja.

(Ne može emir da razumije ovakvo ponašanje roba prema svom gospodaru: sedam puta ga poziva, a on njemu svaki put isto govori – sačekaj još malo, osaburi.)

Njegov odgovor ovo je bio: „Ne pušta me još

da izađem, o, cijenjeni (gospodaru)!“

Emir reče na koncu: „U mesdžidu niko ne ostade!

Ko te zadržava tamo? Ko te posjeo?“

Sunkur odvrati: „Onaj Koji tebe zadržava vani

Taj isti zadržava mene unutra.

(Bog Uzvišeni mene zadržava unutra, a tebe vani, van mesdžida.)

Taj Koji ne dopušta tebi da ulaziš

ne dopušta meni da izlazim.

Onaj koji ti ne dopušta da na ovu stranu baciš korak

Taj je s ove strane zatvorio put i vezao mi noge.“

Prateći ovu priču, vidimo, ove dvije osobe su fizički veoma bliske; Sunkur je u hizmetu kod ove osobe, ali vidite kako dolazi do tog odvajanja. Poziv je stigao, poziv na namaz, Sunkur ga čuje, a i emir – da ga neko upita – vjerovatno bi rekao: čuo sam i ja. Čuo je, ali ovim vanjskim uhom, a to nije dohvatilo njegovu nutrinu i on ostaje s vana, van džamije, a Sunkur unutra; tako blisko fizički povezani, a toliko, suštinski, udaljeni jedan od drugog.

Na ovom mjestu da skrenemo pažnju na nešto što nam se može desiti: možda nam sada dođe takva misao pa da kažemo: Hvala Bogu, mi smo ušli u džamiju, mi čujemo poziv, odazivamo se Gospodaru – nismo s one druge strane... Jedno upozorenje: Da se pošteno zapitamo, koliko je kvalitetan taj naš boravak u džamiji? Vidite, poziv počinje s „Allahu ekber!“ (Allah je Velik, Najveći!), i mi se odazivamo na taj poziv da veličamo Gospodara. Šta se dešava kad mi izađemo iz džamije? Jesmo li prevareni a da ni svjesni toga nismo?! U kojem smislu? Ovaj boravak u džamiji trebao je da nam pomogne da mi promijenimo sebe, jer znate dobro za ajeti-kerim: Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod sebe (suštinski) ne promijeni! (er-Ra'd, 11) Tako isto neće ni naš, pojedinačno, hal promijeniti.

I mi se tu prevarimo, jer ovi vanjski i unutarnji neprijatelji nam priđu i mi napolje izađemo pod dojmom da smo od ovih koji su prešli ovaj prag ovamo i da smo mi muttekije, bogobojazni ljudi. Ali, ako je izostala ova promjena, šta onda?! Šta mi radimo kad izađemo napolje? Mijenjamo svijet, a ni na kraj pameti nam nije palo, niti mi imamo tu vagu da izvagamo koliko smo sebe promijenili! I zato je to unaprijed osuđeno na propast, taj potez koji ćeš ti uraditi, recimo, kao daija, kao pozivatelj nekog drugog. I sad ispadne da smo napravili ovakvu zamjenu: umjesto da sebe promijenimo, izašli smo napolje i uzeli ulogu Boga, neuzubillah! Sad se možete pitati, na osnovu čega to govorite? Pa pogledajte kako postupamo jedni prema drugima! Onda će, prema svojoj pripadnosti, džematu ili zvanju itd., uzeti za pravo – onaj koji je na ovakav način izašao iz džamije (iz namaza), ne promijenivši sebe – da mijenja druge, a nije ni svjestan da radi zulum i da ništa neće postići s tim! Pogledajte koliko daija ima koji pozivaju na Pravi put! Koliko smo puta bili svjedoci, da i u državama nekim, podigne se pokret pod zastavom La ilahe illallah Muhammeden Resulallah, a je li i jedan taj pokret pobijedio, jeste li vidjeli?! Šta je u pitanju? Pa ovo o čemu govorimo. Izađu napolje i onda hoće oni da boguju, da kažu drugom šta je pravi din, a rezultat toga na kraju – poraz! Kako? Eto tako – nemoguće je na takav način postići uspjeh! Allah, dž. š., u ajeti-kerimu, kaže: I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici (mumini)! (Ali Imran, 139)

Znači, ovdje je na ispitu iman! Ne dao Bog, nećemo reći da ga nema – ima, ali gotovo da ga nema, suštinski ga nema! Pa gledajmo, kad izađemo iz ove džamije, kako postupamo s onima koje ćemo sresti napolju!

Sad nam hz. Mevlana daje nekoliko nasihata:

Ribama more ne dopušta da izađu van.

Kopnenim stvorenjima more ne dopušta da uđu u njega.

Ribe su u vodi u svom ambijentu i one ne izlaze van na suho, kao što i ove kopnene životinje ne mogu da prekorače ovu granicu, da uđu u vodu, to nije njihovo stanište. I znate za onaj lijepi primjer. Mudrac je rekao: Pčeli je mjesto na ružinom pupoljku, a crvu u nečisti. Kad bi uzeli crva i stavili ga na ružin pupoljak, on bi umro od mirisa. Kad bi jedan od ove kategorije nesretnika mogao da bude stavljen u Džennet, on bi izgorio u Džennetu, jer to nikako nije njegov ambijent, ne može ga podnijeti. A vidjeli ste u prošlom dersu kako nam je govorio o tim unutarnjim stanjima „dženneta“ i „džehennema“ koje mi nosimo u sebi. I tako živi ljudi govore i upozoravaju nas. Sve se sad dešava – sve, u ovome trenutku, u tebi je to! I, ukoliko to danas otkriješ, sutra ćeš samo svjedočiti ono što si već znao.

Izvorište ribe jeste voda, a životinje zemlja.

Domišljanje i planiranje ovdje je uzaludan posao.

S nekim umovanjem da promijeniš ovo o čemu ti govorim, o nečemu što je sudbinski određeno, uzaludan je posao. (La tebdile li halkillah! – er-Rum, 30)

Sad ćete vidjeti kako će nam lijepo, taj jedan problem vrlo teško shvatljiv, a zove se sudbina, hz. Mevlana lijepo pojasniti.

Brava je jaka i čvrsta, otvoriti je može samo Bog.

Prema tome, teslim učini i budi zadovoljan.

Misli na sudbinu jer stranice su sasušene, a pera su podignuta. I to je imanski šart: sve što biva, biva s Božijom voljom i određenjem; sve je unaprijed određeno. Sad dolazi ova zbunjujuća stvar, pitanje: Pa trebamo li onda išta raditi? To su i ashabi pitali Poslanika, s. a. v. s., pa on kaže: treba da se trude jer svakom je olakšano ono za šta je stvoren. A to za šta je stvoren, sve je to u Allahovom znanju, i On nikome zulum ne čini. Vidite šta nam sad hz. Mevlana polahko pojašnjava – kako da se mi ponašamo u odnosu na ovo što je nama pokriveno – da li je čovjek od sretnika ili nesretnika, jer u hadisu se kaže: Ko je sretan, sretan je u majčinoj utrobi; ko je nesretan, nesretan je u majčinoj utrobi! Je li to Gospodar nekome nametnuo nesreću?! Neuzubillah! Nije, nego je u Njegovom znanju to oduvijek bilo, šta ćemo svi mi izabrati, kako će se to odviti, na kraju će svako znati. Kad je stvar ovakva, kaže nam hz. Mevlana, onda – teslim učini, budi zadovoljan s Njegovom odredbom, budi musliman – pokori se dušom i tijelom Gospodaru! Budi zadovoljan s Njegovom odredbom, šta to podrazumijeva? Ako postupiš tako, ti si se oslonio na Allaha, na Gospodara svoga, a Allah je iznad sudbine, iznad svega toga! Pa zar će Gospodar Veličanstveni tebi nekakvu neugodnost prirediti?! I sad, kad si se oslonio na Njega, ubijeđen si da s te strane dolazi samo ono što je najbolje po tebe i eto, polahko ti se onda rješava ova stvar. Ali vidite, na prvom mjestu je teslimijet – pokori se potpuno! Brava je jaka i čvrsta, otvoriti je može samo Bog. Takva su vrata sudbine-predodređenja – predaj se i pokori Allahovoj volji s onim što je tebi Allah, dž. š., odredio i propisao!

 

Ako zerre, jedna za drugom, njeni ključevi postaju,

ova brava se ne otvara osim putem Kibrijaa.

Zamislimo da svi atomi univerzuma postanu ključevi za tu bravu koja se zove sudbina, kad bi dakle svaki taj atom bio ključ, oni je ne mogu otvoriti. Ona se otvara samo putem Kibrijaa (Gordog), dž. š.

 Evo nekoliko ajeta koji nam govore o tome, esteizubillah:

Milost koju Allah podari ljudima niko ne može uskratiti, a ono što On uskrati niko ne može, poslije Njega, dati; On je silan i mudar (Fatir, 2).

U Njega su ključevi nebesa i Zemlje! A oni koji u Allahove dokaze ne vjeruju, oni će biti izgubljeni! (ez-Zumer, 63)

U Njega su ključevi nebesa i Zemlje, On daje obilje kome hoće, a i uskraćuje; On, uistinu, zna sve (eš-Šura, 12).

Nedavno sam završio prevod trećeg sveska i u pretposljednjem bejtu kaže hz. Mevlana da se Gospodar obraća svojim robovima, pa kaže: Robe Moj, bio ti na vrhu stabla (znači, toliko uzdignut gore) ili bio na dnu jame – Mene gledaj, Meni se usmjeri! Jer Ja sam ključ Puta! Dakle, sudbina je pokorna Gospodaru; Allah je iznad toga. Zato, izaberimo ovaj put! A sad će nam to lijepo pojasniti: put truda, tj. da damo sve od sebe na ovom putu.

Kad zaboraviš svoje planiranje,

nalaziš tu podmlađenu sreću, putem svoga pira.

Zapamtimo dobro ovaj bejt: Kad zaboraviš svoje planiranje, kad odbaciš tu svoju pamet, ograničenu pamet u koju ti toliko nadu polažeš, nalaziš tu podmlađenu sreću, putem svoga pira, putem istinskih učitelja, muršidi-kjamila. Drži se, kako nam je prošli put rekao, za njegov skut! E onda ćeš zadobiti krila i poletjeti u visine! Vidite, ovamo je spomenuo teslim, a taj teslim Gospodaru manifestira se kroz pokornost piru, istinskom Allahovom robu. Ako odbaciš od sebe svoju ludu pamet, koju si do sad begenisao, i pođeš za stopama svoga pira i učitelja – poletjet ćeš u visine kao na krilima.

Kad ti svoj ego zaboraviš, onda će se On tebe sjetiti.

Kad postaneš Njegov rob, onda ćeš tek biti slobodan!

Vidite postupak odgoja: valja prvo zaboraviti svoj ego, tog našeg faraona, a onda će se On tebe sjetiti. Šta je posljedica toga? Ti postaješ Njegov rob, a onda si potpuno slobodan, jer robuješ Jedinom, Koji druga nema, i onda si tek oslobođen od robovanja materiji, ljudima i bilo čemu drugom.

U kratkom ajeti-kerimu se kaže, esteizubillah: Ibadet čini Gospodaru svom sve dok ti ne dođe smrt! (el-Hidžr, 99)

Ovdje je, u ajetu, za smrt upotrijebljena riječ jekin, sigurno saznanje, sigurno ubjeđenje, jer ni u šta čovjek nije sigurniji kao u smrt. S ovim ajetom se hoće da kaže: nema prestanka s ibadetom; budi u tome na istikametu do kraja, čitav svoj život! A pjesnik Nehifi ovako nam lijepo kaže: Ako želiš susret i sastanak s Hakkom Uzvišenim, kao što u tome uživaju muttekije (oni istinski bogobojazni robovi, oni istinski svjesni Gospodara svog, oni koji uživaju u ibadetu, kao što uživa u tome i ovaj Sunkur), onda budi iskren u svom ibadetu! (Nemoj tu pridruživati Gospodaru nikoga!) A Allah najbolje zna Istinu! (On najbolje zna šta ti je u prsima, i tebi i meni!)

Prvi dio 72. dersa iz trećeg sveska „Mesnevije“, koji je hadži hafiz Mehmed Karahodžić održao 24. 11. 2021. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.