Može bošnjačkoj akademskoj, intelektualnoj, kulturnoj, političkoj i ko zna kakvoj sve više grupi biti ukazivano na pogubnost njihovih poteza, poput onog o usiljenom inauguriranju građanstva, bosanstva i rastakanju bošnjaštva, ali dok ih neko izvan bošnjačkog korpusa “ne otrese” izgleda da pameti ne dolaze, a pitanje je da li se i nakon toga kako treba uhavizaju. Jednostavnije kazano, dok im, bosanski Hrvati ili bosanski Srbi u koje “Bosanci” polažu bezgranične nade kad govore o “građanskom konceptu i bosanstvu” ne “lupe tač”, oni se ne umiju uhavizati, a i nakon toga pitanje je koliko brzo dolaze tobe.
Zapravo, to nas ne treba ni čuditi znamo li koliko smo puta i zašto gledali na tuđi hatur, koliko smo se obazirali na to šta o nama misle tuđinci, stranci, pa čak i komšije nebošnjaci, ne cijeneći tako sami sebe, gazeći vlastitu čast, ponos i dostojanstvo. Znali smo čak doći i do one crvene linije kad smo među Bošnjacima tražili ljude kojima bi zakačili epitet zlotvora u zločinaca, samo i isključivo iz potrebe da se pokažemo kao fini, da nam susjedi, čiji su sistemi i politike zločinačke i zlotvorske, ne bi zamjerili. Nije nam strano ni proganjanje najboljih sinova Bosne, mrcvarenje i procesuiranje naših lavova samo da bi se dodvorili i dokazali strancima, umilili susjedima nadajući se da nas ti predatori više neće proganjati ili da će nam biti ljepše pod njihovim skutama.
Na zna hudi Bošnjak, da pokazivanjem takve slabosti samo još više priziva predatore i paralizira funkcije samoopstanka i samoodbrane koje su neophodne da bi u ovom surovom, materijalističkom i bezosjećajnom svijetu Bošnjaci opstali.
Jasno nam je da nekim Bošnjacima intelektualcima teško dolazi u glavu, jasno nam je da je nekim Bošnjacima teško biti svjestan vlastite kolektivne posebnosti, vlastitih kvaliteta i svih benefita nacije, razumijemo da im je teško ponijeti breme odgovornosti, teško je nakon decenija mrcvarenja i nametnutog sistema obrazovanja, odrođavanja od bošnjaštva shvatiti i razumjeti da je danas Bošnjak nacija, s punim kapacitetom političke odgovornosti, s državom za koju se izborilo i rijeke krvi prolilo. Zapravo, tim Bošnjacima-prevrtanerima još nije jasno zašto se uopće ginulo, čemu toliki šehidi, oni još traže krivce među sobom, mazohistički se umiljavajući susjedima ili strancima, u nadi da će im oni pomoći na tom putu samodestrukcije.
Teško je Bošnjaku shvatiti da je Bošnjak postao politički faktor, a kamo li da djeluje u punom kapacitetu politički savjesnog i odgovornog političkog subjekta. Decenijama su Bošnjaci lomljeni, odrođavani, mentalno anestezirani, a ako bi šta i progovorili, u prilog vlastite nacionalne posebnosti, bili su svirepo likvidirani. Te posljedice i recidivi prošlog sistema ostavili su duboke ožiljke vidljive i dan-danas.
U takvim okolnostima, unutar bošnjačkog duha usađivan je strah, osjećaj bespomoćnosti, srpsko-hrvatske dominacije, vlastite degradacije, stagnacije, samoprijekora, autodestruktivnosti, ozlojađenosti i sl. Takav je osjećaj decenijama, polahko ali sigurno, obuzimao bošnjački duh među svim društvenim slojevima. Međutim, najpogubnije je kad taj duh snishodljivosti, samodestrukcije i izgubljenosti obuzme bošnjačke intelektualce, akademske i kulturne aktiviste, koji su pozvani da skidaju koprenu s očiju bošnjačkog naroda nedovoljno upoznatog o genezi izgradnje i oblikovanje vlastitog nacionalnog identiteta.
U tom slučaju, bošnjačkim intelektualcima, koji srljaju u “bosanstvo”, jer bošnjaštvo ne shvataju u njegovoj praktičnoj dimenziji, koprenu s očiju očigledno trebaju skinuti srpsko-hrvatski subjekti, koji su im, paradoksalno, tu koprenu, u ne tako davnoj prošlosti, i navukli na oči. Eh, sad se pitamo je li ta koprena skinuta nakon što su “Bosancima” – intelektualcima, njihovi imaginarni oslonci u pronošenju “bosanstva”, a pod oblandom građanskog koncepta, rekli veliko NE? Da li je taj šamar urodio plodom ili se “Bosanci” i dalje drže svojih zabluda?
Još 2022. godine u javnost je plasirana ideja o saboru građana Bosne i Hercegovine, a koji bi podrazumijevao inauguriranje građanskog koncepta u Bosni i Hercegovini, odnosno perfidnog plasiranja ideje “Bosanstva”. Apologete tog koncepta su, zarad bespotrebnog, sumanutog i autodestruktivnog bošnjačkog dokazivanja “tuđinima” i pokazivanja “širine” spremni da, ničim izazvani, povlače poteze promoviranja građansko-bosanskog koncepta, cijenu kojeg bi u konačnici platili Bošnjaci i samo Bošnjaci. U tom smislu, “bosanstvo” bi u Bosni i Hercegovini polučilo samo jedan rezultat, a to je lobotomija Bošnjaka i destrukcija bošnjačkog političkog bića. Ništa mimo navedenog nije moguće očekivati, što iole pismen čovjek može zaključiti iz historije naše zemlje.
Vratimo se na ideju o “bosanstvu”, naručenu ili izmišljenu, nebitno je, jednako je pogubna.
U Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine je, s ciljem realizacije ideje građanskog koncepta uređenja Bosne i Hercegovine, 2022. godine formiran inicijativni odbor s ciljem da se organizira sabor građana Bosne i Hercegovine u domovini i dijaspori, a koji bi okupljao kritičan nivo inteligencije, intelektualaca, umjetnika, biznismena, s ciljem da iznesu svoje stavove o državnosti Bosne i Hercegovine. Zanimljivo, zar ne!? Bošnjaci među akademicima odmah su potrčali s iznošenjem stavova da bez Bosne i Hercegovine nema Bošnjaka, te da bi ovo bi bila Gaza ako bi se Bošnjaci nešto posebno pitali. Suludo, zar ne!? Ispade da su Bošnjaci nesposobni da ponesu terete očuvanja državnosti i nezavisnosti ove zemlje. Po toj sumanutoj logici valja se vjerovatno prvo odreći bošnjaštva, tako pokazati dobru volju, pa onda zvanični Beograd i Zagreb, preko njihovih satelitskih partija u Bosni i Hercegovini, moliti za milost i prihvatanje “bosanstva”?! Ovakvi stavovi i ne čude kad znamo da dolaze od ljudi obrazovanih u sistemu stigme, prokazivanja, straha i terora.
Vratimo se na ANU BiH i akademcima (pretežno pogubljenim Bošnjacima) koji su odlučili da navedenu priču o “građanstvu i bosanstvu” iznesu pred građanska društva i to: Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, Hrvatsko narodno vijeće, Srpsko građansko vijeće, La Benevolencija i Forum parlamentaraca. I površnom čitaoci odmah se nameće pitanje šta o ovome misle srpska društva iz entiteta RS ili hrvatska iz imaginarne HRHB, ima li njih gdje uključenih u ovu priču o “bosanstvu”?
Jasno nam je da su članovi SGV-a za Srbe u entitetu RS izdajnici, što je gotovo identično, ali u nešto blažoj formi i na hrvatskoj strani. I tamam kad se očekivalo da barem okupljeni subjekti oko “bosanstva” zajednički proslave početak realizacije ideje rastakanja bošnjaštva, stigli su papiri od HNV-a u kojim je stajalo da oni ne pristaju na uguravanje bosanskohercegovačkog identiteta, što će reći “bosanstva” – o čemu godinama trubimo našim Bošnjacima. Navedeni stav HNV-a Bošnjaci su ocijenili kao negiranje državnosti, jer, kako ti akademici tvrde, “mi moramo biti nacija, moramo biti ‘bosanci’, mi smo jedini koji nemamo naciju u značenju državnosti” (sic!), kao i niz drugih antibošnjačkih formulacija. Osim toga, bosanski Hrvati su osvještavajući Bošnjake i skidajući im koprenu sa očiju, jasno poručili i to da ne pristaju na kritiku djelovanja “visokog predstavnika” Christiana Schmidta jer to smatraju politički antizapadnim svrstavanjem. Znači, HNV je “(i)spalilo” sabor i uništio tu ideju koja je u nikad formiranom saboru bila, kako kažu “nazor Bošnjaci” jako lijepo zamišljena. Da nije žalosno i tužno, bilo bi smiješno!
Eh, tako su oči Bošnjacima otvorili bosanski Hrvati, koji su vrlo korektno i otvoreno iznijeli svoje viđenje uspostave određenog sabora građana, odnosno inauguriranja ideje “bosanstva”. Da su u HNV-u bili zlobniji, dalekovidniji i nešto mudriji, mogli su ući i u tu priču o “bosanstvu” te pomoći bošnjačkim intelektualcima da sami sebe unište, da sami svoju naciju pogaze i sebe politički poraze.
Jasno je svim razumnim ljudima da u ovako uređenoj zemlji bez prekompozicije ustavnog uređenja i jasno povučenih linija prema Srbiji i Hrvatskoj, kad je riječ o (ne)miješanju u političko stanje u Bosni i Hercegovini, nema građanskog koncepta, nema mijenjanja tribalističkog i etničkog sistema koji su nametnuli stranci, iako su mogli, da su htjeli, urediti državu na građanskom principu. Međutim, to je zahtijevalo da nosioce fašizma pošalju na smetljište historije, što nisu uradili. Zato su Bošnjaci izborili nacionalni status koji im barem djelomično i u ovako nakaradnom sistemu daje poluge upravljanja političkim procesima u zemlji, a što očigledno ne razumiju zbunjeni, lahkovjerni, snishodljivi i neprincipijelni “Bosanci”.
Ako bi Srbi i Hrvati imali za cilj da, što prije, politički dokusure Bošnjake to vrlo lahko mogu učiniti podržavajući kojekakve sabore građana, ideje o “Bosancima” i slično, ako to već zakulisno i ne rade. Akademici, kulturnjaci i intelektualci, probudite se, vrijeme je, ili nam koprenu s očiju, po ko zna koji put, dosta pogubnijim metodama, moraju skidati “tuđini” i stranci?
