Sedmični list “Stav” u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu.

Priredio: Šaban GADŽO

 

Povezat ćemo posljednja dva bejta iz prošlog s večerašnjim dersom. U njima nam hz. Mevlana kaže:

U vaktu mihneta ti si govorio: Allah, Allah!

Kad je mihnet minuo, ti govoriš: Gdje je put?

(U vaktu mihneta (tegobe, nevolje, iskušenja) ti se vraćaš Gospodaru, dozivaš Ga i zikir činiš, kad to mine, ti zaboravljaš Gospodara i pitaš gdje je put.

To je tako, jer ko god Hakka bez ikakve sumnje

poznaje biva trajno na tome.

(Tj. taj Ga stalno zikir čini, ma kakva situacija bila.)

 Onda nam kaže hz. Mevlana:

A taj koji je pameću i sumnjom zastrt,

đah je pokriven, a đah razderanog okovratnika.

/Riječ je o onima koji se sad sjete, sad zaborave: tegoba ih vrati Gospodaru, pa nam ovako slikovito kaže: đah je pokriven (potpuno odvojen, odsječen od Gospodara), đah razderanog okovratnika (kad dođe nekakav udarac, onda se kod njega jedna pukotina/otvor pokaže, kao na pocijepanom okovratniku, pa on kroz taj otvor nešto kao da vidi. Ali, koliko čovjek može da vidi kroz neku takvu pukotinu? U veličini te pukotine njemu se daje uvid u ono šta se krije tamo (vani); i može čovjek tu dobro da se poklizne pa da zaključi – pa ovo je sve to. Odatle dolazi naš problem, kada mi (po)mislimo da Istina može u naš fildžan stati. I onda se borimo, žestoko se borimo da odbranimo taj naš stav ili, da kažemo, za ovaj jedan naš prodor kroz ovu jednu pukotinu koja se ukazala. Ovaj ćemo bejt vezati za jedan bejt iz prošlog dersa. Sjećate li se kad nam opisuje one Allahove istinske robove – Božije poslanike i evlije pa kaže: Oni su se prošli toga znanja (onog zahiren znanja) koje je čovjek nagomilao kroz školovanje, u ambijentu u kom je rastao itd. Svašta se nakalemilo, ali to znanje ga ne vodi na onu drugu stranu. Pošto su oni (Allahovi prijatelji) u direktnom kontaktu s Istinom, oni su davno okrenuli leđa takvom jednom znanju, koje sputava na putu Allahova zadovoljstva. U prvom polustihu, kaže: (...) koji je pameću i sumnjom zastrt: uprkos svom tom nagomilanom znanju, inteligenciji i elokvenciji, on je pun sumnji i to on osjeća u svojim prsima. Šta nam to ne da pa da shvatimo da ova naša djelomična pamet (aql-i džuz) ima neizostavnu potrebu za cjelovitom pameću (aql-i kull)? Recimo da su to: društveni ugled (položaj, čast, bogatstvo itd.) – to nešto što nas je dovelo u nekakvu poziciju i gdje se mi osjećamo ugodno i zadovoljno; nefs ne može da okabuli da pokaže poniznost i da se spusti na tu kapiju. Imali smo prošli put onu priču o ilmi-ledunni znanju, tom darovanom znanju od Allaha Uzvišenog, a Hidra kao nosioca tog znanja, i u svakom vremenu one istinske Allahove robove kao nosioce tog znanja.

Šta mu to ne da? Da jedan primjer navedemo. Hazreti Mevlana je naveo u jednom dijelu Mesnevije jednu kratku priču, ali vrlo značajnu. Jedan vladar je imao izuzetno interesiranje za šah koji je volio da igra. Kad god je imao pored sebe nekog od svojih službenika (vezira-ministra), on bi s njima igrao šah i redovno ih pobjeđivao. Desilo se jednog dana da nije imao nikoga od svojih s kojim bi odigrao partiju šaha (svi su bili na nekom zadatku), a njemu se posebno igralo. Ostao mu je na dvoru samo onaj “šaljivdžija” (dvorska luda) što ga zabavlja i razveseljava svojim šalama i doskočicama i car mu kaže: “Hajde da odigramo jednu ppartiju” “Može”, kaže mu ovaj, “ali pod jednim uvjetom.” “Koji je to uvjet?”, pita car. “Ako te pobijedim, da se ne ljutiš.” Car se nasmije i kaže: “Pa gdje ćeš me ti pobijediti, znaš da me niko nije pobijedio!?” “Razmisli malo o ovome: Niko nije smio da te pobijedi! I ti sad imaš dojam da si najbolji šahista, jer si sve pobijedio!”, kaže mu “šaljivdžija”. Nije bilo nikako pravo vladaru što mu je tako rekao i pristane da odigra s njim partiju: “(...) da ti pokažem da sam najbolji!” Međutim, ova dvorska luda ga veoma brzo matira. Sad car kipti od bijesa, zgrabi figure i počne ga gađati. Ovaj se sklanja, eskivira udarce i govori mu: “Jesam li ti kazao – nemoj se ljutiti! Evo sad si prvi put imao priliku da vidiš kako se šah igra!” Vladar se malo smiri i kaže mu: “Ma pobijedio si me samo zato što sam ja bio zamišljen, misli su mi odlutale na neki državni problem, hajde da ponovo odigramo partiju.” Ovaj mu kaže: “Nema govora! Šta ako te opet pobijedim, šta ćeš mi tek tad uraditi!?” “Hajde”, kaže mu car, “neću te ružiti.” Zaigraju partiju i ovaj ga opet pobijedi. Car kipi od bijesa, a ovaj to gleda iza nekog zaklona – sakrio se i navukao na sebe sedam jorgana! To je nasmijalo vladara pa ga pita: “Zašto si se, bolan, tako sakrio?” “Kako neću”, kaže mu ovaj, “kad pomislim da si me nakon prvog poraza gađao figurama, šta će tek biti sada, kad sam te drugi put pobijedio?!” Car mu kaže: “Neću to raditi, izađi odatle.” Luda mu odgovara: “Prije nego što izađem ispod ovih jorgana koji su mi kao zaštita, nešto ću ti kazati. Ja sam jedan osrednji igrač šaha, moglo me je i neko dijete pobijediti, a to samo govori koliko si ti slab igrač! Ti si još slabiji od mene! Ali, ti ne dozvoljavaš da ljudi bez straha mogu igrati s tobom i da te pobijede. A to bi bilo dobro za (po) tebe jer bi onda naučio kako se igra šah.”

To je jedan primjer zašto ova djelomična pamet ne može da okabuli da ima nešto bolje od nje; čovjek u vlasti svog nefsa, ega, ne dozvoljava (pogotovo kad je ugledan, pa još na položaju, vladar itd.) da mu se nešto prigovori, on ne prima savjet. Zato, blago li se vladarima koji primaju savjete od svojih vezira, ali koji imaju potpunu slobodu da im kažu sve kako jeste. Međutim, većina ljudi voli one koji će im aplaudirati i reći – kako ste pametni, kako ste divan potez napravili, takvo nešto nema na dunjaluku! I on tako ostaje u svom džehlu. Sad ovo prenesimo i na naše živote. Svi smo negdje u nekoj prilici da smo protureni u neku vrstu pročelja. I sad dođe nekakav “šaljivdžija” onako, “osrednji” čovjek i onda nam održi lekciju. Onaj vladar je uzeo iz ovoga pouku, pa da i nama Allah omogući da i mi za sebe na pravi način uzmemo pouku. I onda, da žudimo da se susretnemo s Hidrom svoga vremena, koji je cjelovita pamet. A kad se to desi, onda šuti i teslimijet pokaži, dok ti on sve to ne objasni. Ljudi zanijeme kad vide Istinu! Kad vide šta se iza perde krije.

Djelomična pamet đah je pobjedonosna, đah izvrnuta.

Cjelovita pamet je sigurna od životne nedaće.

/Kad je pokrivena potpuno, tad je poražena, a kad pukne onaj procijep nizom raznih udaraca ili dertova, onda bude pobjedonosna. Ali Cjelovita pamet je sigurna od životne nedaće – traži tu pamet da od nje dobiješ taj kvalitet. Ovdje je završio bejt s dijelom ajeti-kerima rejbil menūn, a to je 30. ajet u suri Et-Tur: Oni (mušrici) govore (za Pejgambera): On je nekakav pjesnik! Sačekajmo da vidimo šta će s njim biti! (Kakva će ga nevolja ili smrt zadesiti.) Ovako djeluje ta djelomična (nepotpuna, parcijalna) pamet. Preko puta njih stoji ta cjelovita (potpuna, sintetička) pamet, a oni nagađaju je li on sihribaz, je li on vrač? Šta da kažu za njega? I odlučili su da kažu za Poslanika – on je pjesnik! Oni su u sumnji i sad čekaju da vrijeme prođe, da vrijeme pokaže da su oni upravu. A njima se u drugom ajetu (Et-Tur, 31) kaže: Čekajte i ja ću s vama čekati, tj. zajedno ćemo čekati pa ćemo vidjeti na kraju koga će snaći nesreća./

Pamet i vještinu prodaj, a zapanjenost kupi!

Idi zilletu, a ne Buhari, o, sinak!

/Svoju djelomičnu pamet prodaj, a kupi hajret, zanos, i divljenje Allahovoj moći. Utočište traži u poniznosti (u zilletu), a ne u religijskim raskošnim zgradama Buhare (u prenesenom značenju – centra ilmi-zahira – onog znanja koje se zaustavlja na vanjštini, u horizontali, koje ne prodire u dubinu). A da ne bi pao na ovome ispitu, da se ne bi pokliznuo, onda zavapi Gospodaru, pa će u tvoj život ući Hidr tvog vremena i pomoći ti da, inšallah, ovo sve o čemu se govori oživiš kod sebe. Prvu stvar koju je hz. Hidr pokazao Musau, alejhis-selamu – probio je lađu. Allahu alemu, ovo nije tumač, nego vam samo govorim na što me je asocirao ovaj ajeti-kerim: probij tu lađu, dozvoli Hidru svoga vremena da napravi štetu na tvojoj lađi nefsa, koja uživa da se u svjetlu Faraona pokazuje, jer nefs je takav, on je naš faraon. Kako se on obraća svom narodu? “O, narode, pa zar meni ne pripada vlast u ovome Misiru? Vidite li ove rijeke koje pokraj mene teku! Pa jesam li ja bolji, ili ovaj maloumnik (kako, neuzubillah, govori za Musaa, alejhis-selama) koji je jedva razumljiv kad govori! Gdje su mu zlatne narukvice, što mu to nije dato, zašto s njim nisu meleki poslani? Vidite li vi to?!” Ovo je pozicija nefsa u nama i on želi ovakvu sliku da izgradi. Ma napravi na njoj, na toj lađi nefsa, neki vid oštećenja tako da je niko ne želi! Kako? Idi u zillet, idi u poniznost! I Allahovi robovi su do son-nefesa bdjeli nad ovim momentima koji mogu, ne dao Bog, prevariti čovjeka.

Da navedemo jednu predaju iz posljednjih časova velikog sufijskog pjesnika, šejha Feriduddin Attara: “Kada su Mongoli (Hulagu) razorili Nišabur, Attar je bio već oronuo starac i pao je u ruke jednom Mongolu kao rob. Mongol ga je potjerao pred sobom. Usput ga je prepoznao jedan učenik i ponudio jednu sumu srebra kao otkup za Attara. Attar se okrenuo Mongolu i rekao da to nije njegova cijena. Mongol je odbio ponudu učenika iz Nišabura i nastavio put dalje. Onda su ga prepoznala dvojica prijatelja i ponudili otkup u zlatu. Opet je Attar rekao Mongolu da i to nije njegova cijena. Mongol je odbio ponudu i krenuli su dalje, da bi susreli jednog seljaka koji je išao sa svojim magarcem. I on je poznavao Attara i za otkup je ponudio torbu slame. Tada je Attar rekao da toliko i vrijedi i da ga proda seljaku. Mongol se naljutio, jer je već propustio srebro i zlato, kada je mogao dobiti veću cijenu. Zgrabio je sablju i odmah odsjekao Attaru glavu. Attar se sagnuo, uzeo sa zemlje svoju glavu i stavio na vrat. Zatim je, idući pred zapanjenim Mongolom, počeo pjevati poemu Bisernamu, Poemu o bezglavom i sve dok je nije završio nije stao. A kada je dovršio poemu stao je i pao na zemlju…” (v. B. Džaka, Historija perzijske književnosti, 1997, str. 302-303.) Pogledajte ovo – do posljednjeg trenutka on je u zilletu, da ne bi, ne dao Bog, čovjek se uzdigao u onome što ovaj naš faraon hoće, tj. da se istakne i pokaže velikim. Pogledajte ovu poniznost Attarovu, a kakav je samo to velikan bio!

Da vam ispričam jedan svoj hal, uz ovaj primjer bušenja lađe, možda vam može koristiti. Mi ovdje vidimo da hz. Hidr nije odmah na pučini probio lađu, jer bi onda bila potopljena. Ova lađa je morala biti probijena (malo oštećena) uz samu obalu kako bi se moglo pristupiti njenoj popravci. A evo mog slučaja: Možda u nekih prvih pet-šest mjeseci da se to desilo kada sam počeo dolaziti kod Hadži Hafiza. Vidim na snu, on me povede i dovede do mora. Pusto je, vidi se samo more i pusta plaža. Kaže mi: “Sad ćemo zaroniti!” I tu se završava san. Ja se probudio, drago mi; vidim u ovome lijep nagovještaj. Sad ja sebi tumačim to – elhamdulillah, izgleda da sam blizu bisera! (Jer kaže, zaronit ćemo!) Dolazim na sijelo kod Hadži Hafiza, svi smo bili prisutni. Kažem mu: “Hadži Hafize, ispričao bih Vam jedan san.” Kaže: “Bujrum!” Sad ja kazujem taj san, a kod mene je ovakav jedan zaključak – divno je ovo, blizu sam! Niko od njih, od mojih ahbaba – mislim ja – ne zna za ovo moje razmišljanje u sebi. A Hadži Hafiz kad je čuo taj san, ovako mi odgovara: “Da nije malo rano?” Ja znam šta mi je odgovorio, nisam ovo nikada pričao ahbabima, a on mi odgovara tako. Allah mu je dao uvid u moj hal. Dakle, ima i ova poruka u ovome bušenju lađe: Mlad čovjek, pun elana, volio bi brzo izletjeti na pučinu – tamo, a onda, milošću Allahovom, preko ovakvih robova budemo zaustavljeni. I onda on napravi tu malu rupu, to prividno oštećenje, kao što je ovdje meni rečeno, da nije malo rano? Te su riječi probušile tu lađu, a značile su: polahko! I onda te sačuva; a mogao bi tako izaći na to more i biti kô od šale potopljen, kao što možemo to da vidimo u svakodnevnom životu. Ta jedna gorljivost koju proizvede trenutačni hal, izvede čovjeka na taj put sa željom da što prije dođe do cilja. A nespreman je, a usamljen je, a umišljen je...

Hadisi-šerif: Allahumme zidni tehajjuren – Allahu moj, povećaj moju zanesenost prema Tebi!/

Zašto u ovaj govor uronismo,

pa od hikaje hikaja postasmo?

/Pričajući priče, mi (ja) smo priča postali! Ovaj bejt, s narednim koji će doći, kao da hoće da nam kaže: Nemoj uzimati da je ovo prazna priča, ovo što slušaš i što ti govorim. Ovo ima itekakvu snagu za tebe! Džunejd je upitan: “Kakva je korist od ovih hikaja i predaja?” Odgovorio je: “Njihove riječi su jedna od vojski Milostivog. Posredstvom njih, snaži srce posrnulog murida, nalazeći pomoć u njima.”/

Ja sam nepostojanje i priča postao u jecanju,

da bi promjenu izazvao u sadžidima!

Ova riječ sadžidin uzeta je iz sure Eš-Šu'ara', ajeti 217-220: I pouzdaj se u Silnoga i Milostivoga, koji te vidi kada ustaneš da s ostalima molitvu obaviš (koji vidi tvoje pregibanje, među onima koji sedždu čine) jer On, doista, sve čuje i sve zna.

Ovim bejtom nam hz. Mevlana kaže: Pričajući vam ove priče, mene nestaje; ja tonem i gubim se u zanosu, u jecanju i plaču, obraćajući se Allahu, dželle šanuhu, da bih našao mira i utjehe među onima koji zikir čine i na sedždu padaju.

Da navedemo još jedan ajeti-kerim: A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.(Hud, 120)

Ovo nije priča pred čovjekom djelatnikom.

Ovo je opis hala i prisustva Jari Gara.

Jari Gar je drug iz pećine, to je na perzijskom jeziku hz. Ebu Bekr Es-Sidik (r. a.), koji je u vrijeme Hidžre bio s Poslanikom u pećini brda Sevr. Bejtom Ovo nije priča pred čovjekom djelatnikom hoće da nam kaže: Ova priča (o Musau i Faraonu) i ne treba pametnim, učenim i iskusnim ljudima! Oni su prošli kroz sito i rešeto. Ali dobro će doći onima koji traže pravog puta, a još su neiskusni, nezreli i ne poznaju ove sakrivene stvari. Međutim, kaže hz. Mevlana, ja svoje stanje otkrivam (i sebe upoznajem) u prisustvu dragog druga. Tek moj prisni drug otkriva mi kakav sam ja, kakva je moja duša. Upućuje nas na hadisi-šerif: El mu’minu mir-a-tu-l-mu’mini – Dva mu’mina, dva druga, ogledalo su jedan drugome.

To “izmišljotine drevnih naroda’’ što neposlušni

upotrebljavaju za riječi Kur’ana spada u tragove licemjerstva.

Ima nekoliko ajeti-kerima koji o sličnoj stvari govore, esteizubillah: Kada im se riječi Naše kazuju, govore: “Već smo čuli! Da hoćemo, i mi bismo tako nešto rekli; to su samo izmišljotine naroda drevnih.” (El-Enfal, 31) (...) koji je, kada su mu ajeti Naši kazivani, govorio: “Izmišljotine naroda drevnih!” (El-Mutaffifin, 13) Vidite kako se gore izrazio – ja priča postadoh, hoće da nam kaže – pazite na ova kur'anska kazivanja o Božijim poslanicima, kroz šta su sve oni prolazili. Ajeti-kerim nam kaže: A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.(Hud, 120) Poslušajmo šta nam kaže ajeti-kerim: ovo ti sve kazujemo da osnažimo tvoje srce. Da se sad uz ovaj ajeti-kerim prisjetimo jednog hadisi-šerifa. Vabis ibn M'abed (r. a.) došao je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i prije nego što je išta počeo da govori, Poslanik mu ovako veli: “Došao si da pitaš o dobročinstvu i grijehu.” “Jesam, ya Resulallah, upravo sam došao da te to upitam.” E, šta mu kaže Poslanik (s. a. w. s.)? “Upitaj svoje srce i svoju dušu. Dobro djelo je ono u čemu duša nalazi mir i spokoj i u čemu se srce smiruje. Grijeh je ono što ti buni i uznemiruje dušu i što unosi nemir u prsa, makar ti ljudi i drukčije rekli i govorili.” Dakle, istefti qalbek – pitaj svoje srce. E sad, možemo pomisliti – mogu i ja pitati svoje srce i po svom nekakvom halu donijeti zaključak. Ne! Nemojmo ovo promatrati bez ovoga ajeti-kerima: (...) da osnažimo tvoje srce. Ako si na ovakav način prišao, u prvom redu kur'anskim kazivanjima, onda i hadisu Poslanika (s. a. w. s.), onda ti takvo srce možeš pitati. Evo, dok i mi slušamo kazivanja hz. Mevlane, šta će biti posljedica? Naša posrnulost će biti eliminirana, naše srce će biti osnaženo, a onda, čut ćeš glas iz svoje nutrine, i tada poslušaj taj glas; ne traži nikakvog muftiju da ti fetvu kaže, makar ti drukčije kazivali. Vidite šta znači – biiznillah, napraviti prostor (načinom života koji to povlači za sobom) da se oslobodi ovaj glas u nama.

 

Prvi dio 28. dersa iz trećeg sveska “Mesnevije”, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 18. 11. 2020. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.