Opće je poznato da Srbi podržavaju rusku agresiju na Ukrajinu, rat u kojem Rusija uništava ukrajinske gradove i sela, ubija nedužne civile... Ali ono što malo ko zna jeste da u Ukrajini ginu i etnički Srbi, i to kao civili, Ukrajinci – i njihova se imovina uništava, i njihova sela i gradovi nestaju s lica zemlje. Naime, hiljade Srba u 18. stoljeću naselilo je prostor današnje Ukrajine, koja je u to vrijeme bila dio Ruskog Carstva, poznata pod imenom Malorusija. U tom periodu osnovane su dvije naseljeničke kolonije sastavljene isključivo od srpskih emigranata – Nova Srbija i Slavenosrbija – na prostorima na kojima se danas u Ukrajini vode žestoke borbe ili su već pali pod rusku kontrolu. Nova Srbija osnovana je na širem području današnjih gradova Mikolaiv i Herson, na lijevoj obali rijeke Dnjepar, dok je Slavenosrbija bila na desnoj strani rijeke Donjec, u današnjoj regiji Lugansk, samoproglašenoj republici.  

Srpsko-ukrajinsko društvo iz Novog Sada finansiralo je 2001. godine novo izdanje knjige srpskog historičara Mite Kostića Nova Srbija i Slavenosrbija, u kojoj Kostić detaljno opisuje srpsku emigraciju u Rusiju. Naime, poslije Karlovačkog mira (1699) veliki broj Srba ostao je u pograničnim dijelovima Svetog Rimskog Carstva (države koja je obuhvatala današnju Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, Češku, te dijelove Njemačke, a sjedište joj je bilo u Beču) na prostoru današnje Hrvatske, Mađarske i Vojvodine, dok je najveći broj Srba nastavio živjeti u Osmanskom Carstvu, odnosno na prostoru današnje Srbije. Kada su od strane katoličkog sveštenstva počela vjerska, a od lokalnih mađarskih vlasti i politička progonstva, mnogi su tražili izlaz iz novonastale situacije. Već se tada među razočaranim Srbima javlja misao o seobi natrag u Osmansko Carstvo. Početkom 1702. godine, po zvaničnim izvještajima, približno hiljadu srpskih porodica preko Tise iselilo se u Banat, koji je Karlovačkim mirom ostao pod vlašću Osmanlija. Budući da mađarske vlasti nisu prestajale proganjati Srbe, rodila se među srpskom milicijom prvi put misao na seobu u Rusiju. U prvim godinama 18. stoljeća Srbi iz Svetog Rimskog Carstva slali su u nekoliko navrata svoje izaslanike ruskom caru Petru I s molbom da Srbe primi u svoju službu kao podanike. No odgovora nije bilo.

U jednoj takvoj molbi caru Petru I iz 1710. godine, u ime srpske milicije iz Pomoriša i Potisja, pukovnici gradova Arada i Segedina Jovan Tekelija i Vulin Potiski kratko i dirljivo mole cara “da pomisli i o njihovoj srpskoj zemlji, opterećenoj od mnogo godina radi njihovih grehova jarmom neverničkim; kad podigne Gospod Bog krstonosnu Tvoju desnicu na Turčina, ne zaboravi na nas malene pozivom carskim i ljubavlju svojom, da i mi požurimo službom svojom za svoga pravoslavnoga cara”, citira pismo Mita Kostić u svojoj knjizi.

MOLBE RUSKOM CARU

Tek desetak godina poslije kralj Petar I naumio je da se toliko puta ponuđena pomoć austrijskih Srba pokuša iskoristi i da ih naseli u današnju Ukrajinu, duž Dnjepra, radi osiguranja južne granice, koju su krimski Tatari svojim učestalim upadima stalno uznemirivali.

“Stoga je kralj Petar 23. oktobra 1723. izdao majoru Jovanu Albanezu pozivnu gramotu, kojom ga opunomoćava da od austrijskih Srba može navrbovati nekoliko husarskih pukova i rasporediti ih po maloruskim gradovima. Svakom ko pređe u rusku službu, obećava se tom gramotom vojnička plata, zatim 'racioni i porcioni novci' po činu i službi, koju su dobili od rimskog ćesara u poslednjem ratu bez ikakve razlike. 'Koji od njih dođu u našu imperiju i našu službu sa ženom i decom, dobiće za život rodne zemlje. Ako u većem broju dođu u našu državu, nagradiće se posebnim carskim privilegijama. Ko od Srba oficira', kaže se dalje, 'dovede u službu našu ceo puk, dobiće nad njim pukovništvo, a ko dođe bez oružja, dobiće naše oružje i husarsku platu.' S tim pozivom 'pravoslavnog cara' imao je Jovan Albanez kao prvi ruski iseljenički agent među Srbima u Ugarskoj prilično uspeha. Iste godine odselilo se s njim u Rusiju 459 Srba, koji su naseljeni u Ukrajini”, navodi Kostić.

Iduće godine došlo je za njima iz Južne Ugarske još približno 600 Srba, koji su također naseljeni u Ukrajini. Od tih doseljenika carica Ana obrazovala je 1727. godine Srpski husarski puk.

To vrbovanje svojih podanika Sveto Rimsko Carstvo nije smjelo javno zabraniti, jer joj je savez s Rusijom trebao zbog opasnosti od Osmanlija, ali je zato tajno, preko mitropolita, energično zabranjivala Srbima svaku vezu s Rusijom.

Trenutak za ruske emisare bio je izuzetno povoljan. U to je vrijeme srpska milicija u Pomorišju i Potisju bila izuzetno nezadovoljna odlukom bečkog dvora da ukine Morišku i Potisku krajinu. Upravo se iz tog nezadovoljstva milicije, koja je preko noći izgubila vojnu službu i prešla u civile, razvio emigracioni pokret i seoba u Rusiju pod vodstvom Jovana Horvata (1751) i Jovana Ševića (1752), iz kojeg su i nastale srpske kolonije – Nova Srbija i Slavenosrbija.

Nakon što je Horvat dobio odobrenje od austrijske carice Marije Terezije da može napustiti vojnu službu u njenom carstvu i prijeći u rusku vojsku, te nakon što je od ruske carice Jelisavete dobio dozvolu da prijeđe u rusku vojnu službu, te da povede sa sobom koliko god može svijeta, Horvat je okupio 2.200 srpskih porodica i poveo ih u Rusiju.

Horvat je carskim ukazom 1752. godine imenovan generalmajorom, naređeno mu je da formira dva husarska i dva pješačka puka, dati su naseljenicima zemlja i privilegije, određeno je ime Nova Srbija prostoru koji će naseliti i naređeno podizanje tvrđave Sv. Jelisaveta.

Određeno je da se Srbi nasele po zadnjeparskim mjestima, i to: počev od ušća rijeke Kagarlika pravom linijom do izvora rijeke Tura, od izvora rijeke Tura do ušća Kamenke, od ušća Kamenke do izvora Berezovke, od izvora Berezovke tokom rijeke Ameljnika do njena ušća u Dnjepar. U tom prostoru niko drugi nije se mogao naseliti osim Srba, a starosjedioci sa zemlje dodijeljene Srbima premješteni su u druga mjesta.

Godine 1752. u Kijev je stigao, s novom, povećom emigracijom Srba iz južne Ugarske, njih oko 800, pukovnik Jovan Šević, koji je osnovao novu srpsku koloniju – Slavenosrbiju.  

Slavenosrbija je osnovana na prostoru duž desne obale rijeke Donjec, od Bahmuta do Luganska.

Po opisu majora Simeona Piščevića, bila je to “zemlja otvrdla, divlja i možda od stvorenja sveta neobrađena i ležala je od drevnih vremena bez svake koristi, pusta i bez naroda. Jake zime i vrućine kao u unutrašnjosti Rusije nije tamo bilo, zima je bila umerena, a klima je podsećala na moldavsku, i loza je tamo uspevala.”

Ta srpska naselja brzo su se razvijala. Piščević u svojim memoarima tvrdi “da su naši generali Horvat u Novoj Srbiji, Šević i Preradović u Slavenosrbiji učinili od pustinje zemlju obećanu, naseljenu, obrađenu, oplemenjenu i plodom zemaljskim izobilnu”. Ali baš taj nagli razvoj Nove Srbije nosio je sa sobom i njenu propast. Uslijed jakog naviranja Malorusa (Ukrajinaca), srpski doseljenici, kod kojih je asimilacioni proces ionako brzo napredovao, za kratko su vrijeme majorizirani i sve su više počeli da tonu u ruske mase. Time je i dalji opstanak Nove Srbije, kao zasebno organizirane vojničke kolonije, postajao sve manje moguć. Kako piše Kostić, socijalno i etničko prilagođavanje srpskih doseljenika novoj sredini teklo je naglo, na osnovu vjerske solidarnosti, zatim etničke i jezične srodnosti. Sam proces izjednačivanja i pretapanja bio je praćen oštrim trvenjem sa starosjediocima jer Rusi nisu pokazivali prema novim došljacima toliko predusretljivosti kao njihova vlada. Naročito su kozaci u početku zauzeli neprijateljsko držanje.

PROCES ASIMILACIJE

Privilegirane srpske kolonije u Rusiji – Nova Srbija i Slavenosrbija – nisu se kao takve mogle dugo održati. U prodiranju Rusije prema jugu, Crnom i Azovskom moru, bila su ta pogranična srpska naselja na otvorenoj stepi s obje strane Dnjepra samo jedna kratkotrajna etapa. Ruska se vlada nije više zadovoljila srpskim vojničkim naseljima na državni trošak, nego je zasnovala naseljavanje na mnogo široj osnovi. Manifestom od 4. decembra 1762. godine pozvala je carica Katarina bez ikakvih ograničenja sve strance “da dođu u Rusiju i nasele se gdje hoće”. Srpska naselja u Rusiji nisu ispunila očekivanja Ruske vlade, jer su generali Horvat i Šević trošili na potrebe Nove Srbije i Slavenosrbije za ono vrijeme ogromnu svotu novca, a umjesto obećanih mnogih pukova po 4.000 vojnika, s velikim su trudom jedva formirali četiri puka, i to nepotpuna. Nova Srbija i Slavenosrbija sve su više, zbog prestanka zanavljanja novim srpskim doseljenicima i jakog priliva Malorusa, u koje su stari doseljenici naglo tonuli, gubila svoj prvobitni srpski karakter, a time i pravo na daljnji opstanak. Stoga su u Petrogradu odlučili da obje srpske kolonije ukinu.

Ukazom od 22. marta 1764. godine Nova Srbija pretvorena je u “Novorosijsku guberniju”, a 11. juna iste godine Slavenosrbija je s ukrajinskom utvrđenom linijom nazvana “Ekaterinska provincija novorosijske gubernije” te je 1775. godine dodana Azovskoj guberniji.

Samo prvi Srbi doseljenici zadržali su svjež nacionalni osjećaj, ali ga je već njihova sljedeća generacija zajedno sa znanjem srpskog jezika gubila.

“Po jednoj statističkoj verziji pedeset godina kasnije (1862), priznavalo je od stanovništva na teritoriji bivših srpskih naselja svoje srpsko poreklo jedva oko 1.000 duša, ali se već u statistici Hersonske gubernije iz 1900. godine, koja u svojim granicama obuhvata i ceo teritorij bivše Nove Srbije, Srbi uopšte više ne spominju. Dok se tako trag srpskim doseljenicima u Rusiji sasvim izgubio, održao se do danas jedan deo stare topografske nomenklature Nove Srbije. Sa Horvatom doseljeni Srbi su iz Ugarske preneli topografska imena moriških i potiških šančeva koje su napustili i dali ih novoosnovanim šančevima u Rusiji. Kasnije, kad su se ti od Srba osnovani vojnički šančevi počeli razvijati u sela, nalazio se već u njima manji ili veći broj Srba starinaca ili starijih drugih doseljenika, koji novijim doseljenicima nisu davali da menjaju ime njihovih sela. Na taj su način do danas duž severne granice Hersonske gubernije ova sela zadržala svoje od Srba im dato ime: Veršac, Mošorin, Suboteco, Fedvaro, Sentovo, Kanižo, Pančevo, Petro-ostrovo. Ta topografska imena predstavljaju poslednji trag nekadanjih srpskih naselja u Rusiji: Nove Srbije i Slavenosrbije”, piše Mita Kostić.