Šta u momentima najveće poslijeratne krize u Bosni i Hercegovini radi naša vrla “probosanska opozicija”? Prati li pomno unutrašnja i vanjska politička kretanja te stoga zbija patriotske redove da jača prodržavni front kako bi se odbili separatistički nasrtaji na cjelovitost države? Da li “spušta loptu” ostavljajući po strani uskostranačke interese te traži “najmanji zajednički imenitelj” s ostalim patriotskim političkim snagama?

Taman posla. Takozvana “probosanska opozicija” prije svega misli na predstojeće izbore te u skladu s tim djeluje i nastupa spram javnosti. Zašto to radi, vrlo je jednostavno za razumjeti ako se prisjetimo da to nije opozicija, a pogotovo ne “probosanska”. Ovo se vrlo lahko može dokazati s nekoliko primjera.

Tvrdnja da nije riječ o opoziciji, u punom smislu te riječi, sasvim je lahko dokaziva. Navodnu “opoziciju”, kako se vole nazivati SBB, SDP, NS, NiP i ostali manji sateliti, sačinjavaju redom stranke koje su zakonodavna i izvršna vlast, ne samo na nivou općina i kantona već i entiteta i države. One se prikazuju opozicijom jer tako mogu istovremeno vladati i bježati od svake odgovornosti za učinjeno, eventualno prisvajajući sve što je dobro za sebe, a redovno isporučujući račun za sve negativno nekom imaginarnom i nepostojećem “režimu”. Činjenica da upravo oni sačinjavaju taj “režim” u svemu tome je sporedna jer se računa na stranačke medijske ispostave koje su tu da kreiraju percepciju koja će zamijeniti realnost. Čak se i u tome krije dodatna iluzionistička opsjena jer “opozicioni” medijski blok koji izmaštava nekakav režim istovremeno izmaštava i “režimske medije”, mada oni sami smjerno i vjerno brane uspostavljeni “opozicioni režim” na kojem god nivou vlasti on vladao, što je naročito vidljivo na primjeru TVSA u Kantonu Sarajevo.

Primjera za tvrdnju da takozvana opozicija nije ni probosanski orijentirana ima bezbroj i suviše ih je mnogo za nabrajati, ali ju je moguće ilustrirati s dva najnovija primjera koja se tiču pojedinih stranaka “opozicije”.

NA BRANIKU “TREĆEG”

Prvi primjer jeste reizbor Fahrudina Radončića za novog-starog predsjednika SBB-a. Ova farsična predstava – bolje rečeno monodrama u kojoj je Radončić bio producent, režiser, scenograf te glavni i jedini glumac, dok su ostali članovi stranke bili tek plaćena publika – prikladno izvedena baš u mostarskom Narodnom pozorištu, svrstavala bi se inače u red sasvim uobičajenih Radončićevih performansa, no između kuknjave o nelojalnim kadrovima koji uživaju sve blagodati njegovog mudrog predvodništva, baškareći se bezbrižno u poslaničkim klupama i direktorskim foteljama i ne brinući se što Radončić za to vrijeme sam-samcat bije bitke te dobija “opći degenek”, te tvrdnji da ponovno postaje predsjednik SBB-a isključivo na zahtjev okupljenih, ali i “ljudi iz međunarodne zajednice”, Radončić je iznio nekoliko vrlo indikativnih teza.

Fahrudin Radončić tvrdi da “bez izmjene Ustava i dobivanja novog Izbornog zakona neće biti implementirani izborni rezultati u Federaciji ni naredne izborne godine”, a što je ne samo već dugo godina stajalište HDZ-a već je i u koliziji s nedavno donesenim zaključcima “opozicije”, na koje je i sam Radončić stavio svoj potpis, a kojima se predviđa prvo deblokada državnih i entitetskih institucija pa zatim pregovori o Izbornom zakonu. U još većoj koliziji sa stavovima ostatka “građanske opozicije” jeste Radončićeva tvrdnja da je “Bosna i Hercegovina tronožac sastavljen od tri naroda”. Radončić također smatra da je glavni uzrok poremećenih hrvatsko-bošnjačkih odnosa to što “Bošnjaci već tri puta biraju dva člana Predsjedništva BiH”, a što hrvatska politika i narod doživljavaju kao dominaciju i ugrozbu koju treba razumjeti. Što se tiče Radončića, u hrvatsko-bošnjačkim odnosima ne postoji vrijeme niti problem prije Komšića pa tako isto ne postoje niti samouprava ili Ante Jelavić. No Radončiću ova partikularna hronologija treba kako bi opravdao “inovativan pristup zasnovan na najboljim demokratskim praksama” problemu Izbornog zakona, takozvanom odnosu manjina-većina. Naravno, inovativnost se ogleda u tome da njegova navodno probosanska stranka ima ista gledišta kao i HDZ. I to je to.

Radončić svoju predanu odanost stajalištima HDZ-a pravda na već uobičajen način, tvrdeći da se radi o “nesebičnoj i državotvornoj” politici putem koje se “u interesu svih” pokazuje “demokratski kapacitet stabiliziranju odnosa u BiH i FBiH”. Kako bi dodatno opravdao svoju kapitulaciju pred Čovićevim ultimatumima, ako to u Radončićevom slučaju uopće možemo i nazvati kapitulacijom, Radončić kaže kako “bošnjačka politika mora da izađe iz stanja populističke konfliktnosti, bezidejnosti, nedostatka razvojnih opcija”. Defetizam je oduvijek snažan argument za legitimizaciju kapitulacije. Svjestan toga, Radončić nastavlja u istom duhu skore propasti. “Bošnjaci, kao narod i politički faktor, od 1995. godine nikada nisu bili slabiji”, tvrdi Radončić. On smatra da su za to odgovorni “naši prvaci”, u koje valjda ne ubraja sebe, a koji “uporno vode politiku samoizolacije, koja podsjeća na dijete koje se naljutilo i zabilo glavu u ćošak”, umjesto, valjda, da budu otvoreni za sve velikosrpske i velikohrvatske prijedloge.

AKO NEĆE AVAZ, HOĆE JEZIK PRAVO

Jedan od tih prijedloga jeste i inicijativa “Otvorenog Balkana”, spram koje Radončić pokazuje neobičnu opsesiju, iako je ona u praksi ništa drugo već uspostavljanje “Velike Srbije” na miran način, a što je nespojivo s bilo kakvim interesima Bosne i Hercegovine ili Bošnjaka. Radončićeva argumentacija u korist utapanja Bosne i Hercegovine u prostoproširenu Srbiju jeste uobičajena i već smo je mogli čitati na stranicama Dnevnog avaza, a sastoji se od pozivanja na ekonomiju, izjava stranih zvaničnika (čak i kada su u pitanju osobe plaćene od srbijanskog lobija) te prepadanja javnosti da će Bosna i Hercegovina ostati izolirana.

U cijelom tom Radončićevom pozorišnom komadu pojavio se i jedan ponešto humorističan detalj. Iako je Radončić dobar dio svoga nadahnutog nastupa posvetio nastupajući kao opozicioni lider, tvrdeći kako je SBB napustio državnu vlast zbog strateških neslaganja s “vladajućom četvorkom” i kako se to pokazalo kao dobra odluka jer se vidi u kakvo blato ovo društvo guraju “tri nacionalne stranke”, te kako je iznimno važno da SBB nastavi s “opozicionim djelovanjem na državnom nivou”, ipak su u tekstu Dnevnog avaza, koji je prenio monolog svoga vlasnika, pojavilo sljedeće: “Dok naši susjedi imaju veliki rast i dok cijela zapadna civilizacija gleda u budućnost i razmišlja o razvoju u 21. stoljeću, mi smo dovedeni u poziciju da s četvorkom, koja je na vlasti na nivou BiH, a to su SBB, SDA HDZ i DF, razgovaramo s političarima i politikama iz 1995. godine.” Hoće jezik pravo, što bi rekao naš narod. Čak ni Radončićeve vlastite novine ne vjeruju Radončiću da je “državna opozicija”. Takve obmane ne može više ni papir da trpi.

DRUGA MLADOST DENISA ZVIZDIĆA

Drugi primjer neprikladne titule “probosanska” za ovdašnju “opoziciju” jeste i ono što se govorilo na oficijelnom primanju Denisa Zvizdića u redove svojih starih/novih stranačkih saboraca i sinekuraša. Iako je Konaković još ljetos kategorički tvrdio da “Denis Zvizdić ne prelazi u NiP”, valjda su i ptice na grani znale da će Zvizdić, baš kao i njegov rođak Aljoša Čampara, završiti ondje gdje odlaze neumjereno ambiciozni te stoga vječno neostvareni bivši članovi SDA. Tim prije što mu je put u Konakovićevo krilo utabao sam Čampara, koji je postao član NiP-a iako je svojevremeno za Konakovića tvrdio da je to “opsjenar koji puno melje, ali malo žita daje”, dok se, s druge strane, proračunati Zvizdić nikada nije kritički oglasio u vezi s Konakovićem. Zvizdićeva šutnja bila je upadljivija jer je od NiP-ovaca bio prozivan kao jedan od emisara koje je navodno Bakir Izetbegović prije pokretanja revizije tužbe poslao Aleksandru Vučiću u Beograd.

U ovoj šutologiji mogla bi se nazrijeti lukava taktička Zvizdićeva igra. Zvizdić, u principu, nije rad da krupnom riječju zatvori bilo koja vrata, no takvo kalkulantstvo dio je Zvizdićeve političke strategije, ako se to tako može okarakterizirati. Njegovi beskrvni nastupi, šablonske izjave i, sve u svemu, bezukusni imidž dio su karakterističnog političkog habitusa u kojem je glavni princip da nema javnog iznošenja čvrstih političkih principa niti stavova jer se ne zna šta nosi sutrašnji dan i ko vam sutra može valjati. Takve su Zvizdićeve karakteristike, naravno, bile prepoznate od ostalih političkih aktera, pa je stoga to i jedan od razloga zašto je bio čedo dijela međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ali i zašto, za razliku od svoje bivše stranke, njenog predsjednika, ali i mnogih drugih članova, nije napadan niti razvlačen po medijima. Izuzetak je, naravno, kratkotrajni obračun s Radončićevim Avazom koji je završen primirjem, na obostrano zadovoljstvo, ali tuđu štetu.

Zanimljivo je i to kako je Zvizdić na pres-konferenciji povodom svoga pristupanja NiP-u opisao svoj novi politički klub u koji je doveden kao veliko pojačanje. Zvizdić tvrdi da se odlučio za Narod i pravdu “nakon dužeg razmišljanja” te tvrdi kako je u aktuelnoj situaciji jedini ispravan način podjele stranaka ne na to jesu li one desno ili lijevo, već da li je njihovo djelovanje “ispravno ili neispravno s aspekta interesa države i građana”. Naravno, Zvizdiću, koji nikada nije baštinio bilo kakvu ideologiju, pogotovo onu SDA, odgovara da svoje i političko djelovanje svoje nove stranke tumači općim mjestima poput “dobrobiti za državu i građane” jer u tom slučaju pojam “dobrobit” ne mora ispunjavati neke zadate ideološke vizije ili principe već ovisi isključivo o tome koga pitate. Politička historija Bosne i Hercegovine, ali i čitavog svijeta, prepuna je primjera najvećih političkih štetočina koje su uvijek svoje djelovanje pravdale time da su samo djelovali u “interesu države i građana”. S obzirom na to da se u slučaju izostanka čvrste ideološke i idejne platforme većina političkih poteza može objektivno vrednovati tek ex post facto, Zvizdić smatra da se djelovanje njegove nove stranke i njenog lidera može pravdati tvrdnjama da ocjene ovise isključivo od “oka posmatrača”.

Zvizdiću su ovakve floskule prijeko potrebne jer kako drugačije zadržati ozbiljan izraz lica dok priča o tome kako “struka, obrazovani, časni i misleći moraju imati prednost u odnosu na nekompetentne, a podobne”, a pristupa stranci po kojoj je već skovan termin “nipotizam”, kao pojam za naročito primitivan oblik nepotizma i korupcije? Kako bez ciničnog osmjeha govoriti da je “Narod i pravda jedna od rijetkih stranaka koja je ulazila u koalicije isključivo na osnovu programskih ciljeva, a ne zbog raspodjele fotelja” kada cijelu javnost svakodnevno uveseljavaju provale brojnih potkapaciranih NiP-ovih kadrova uhljebljenih po javnim preduzećima i institucijama Kantona Sarajevo.

KAD KONAKOVIĆ “LIDERIŠE”

Ipak, ponajviše od svega Zvizdiću su retoričke figure trebale zbog tvrdnje da je pristupio NiP-u jer je “prepoznao konzistentno i hrabro djelovanju Naroda i pravde”. Konzistentno naravno, jer NiP ne prestaje praviti štetu otkada je nastao – no hrabro? Nije hrabrost no krajnja politička glupost i ljigavost Elmedina Konakovića, koji je govorio na istoj pres-konferenciji, stvarni razlog za Zvizdićevo parolašenje. Nema nikakvog drugog načina, osim relativiziranja pojma “interesi države i građana”, kako bi se opravdala Konakovićeva najava da odustaje od toga što je potpisao prije samo nekoliko dana.

Prisjetimo se da je Konaković stavio svoj potpis na zajedničke zaključke opozicionih stranaka od kojih jedan glasi “(...) pristupiti Izmjenama i dopunama Ustava Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine u skladu sa obavezujućim presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koje se tiču strukture, načina izbora i ovlaštenja Predsjedništva Bosne i Hercegovine i domova naroda. Potpisnici zaključaka smatraju kako izmjene i dopune trebaju biti usvojene kao jedinstven set izmjena i dopuna normativnog okvira u Parlamentarnoj skupštini BiH, na istoj sjednici Predstavničkog doma i Doma naroda”.
No na Zvizdićevoj inicijaciji u bratstvo NiP-a veliki meštar Konaković odgovorio je baš u skladu sa svojim partikularnim tumačenjem interesa “države i građana” na direktno novinarsko pitanje u vezi s Izbornim zakonom, tačnije na pitanje pristaje li da se riješi samo način izbora članova Predsjedništva BiH ili insistira da se rješava sve u paketu. Umjesto da stane iza onoga što je potpisao koliko jučer, Konaković je izjavio kako bi podržao “bilo šta što može donijeti jedan metar napretka u ovom trenutku, što može ovoj zemlji pokazati jedan pozitivni pomak procesa. Ako je to dogovor o članu Predsjedništva, koji bi se birao da zadovoljava veći broj građana BiH, pristali bismo na to. A analiza domova naroda bi onda bila sekundarno pitanje koje se zaista mora izanalizirati”.

JEDNO PRIČAJU, DRUGO RADE, TREĆE POTPISUJU

I tako je Konaković u nekoliko dana iz probosanskog tumačenje interesa države i naroda preskočio u HDZ-ovo tumačenje, u prostor u kojem je pitanje člana Predsjedništva primarno, a Doma naroda tek sekundarno. Time je još jednom potvrdio da njegove izjave u medijima, silne sabotaže u korist HDZ-a koje je NiP izveo tokom lokalnih izbora u Velikoj Kladuši, Novom Travniku, a zamalo i Jajcu, ili učestvovanje u udruženom “Trojkinom” poduhvatu ustoličenja HDZ-ovog gradonačelnika Mostara, nisu nimalo slučajni gafovi. To jeste konzistentni politički kurs NiP-a, no Denis Zvizdić bi činjenicu da pristupa stranci koja je daleko više na tragu politike HDZ-a umjesto one SDA volio sakriti floskulama o nebitnosti ideologije.

Ovih nekoliko primjera dovoljni su, a sasvim svježi dokazi za tvrdnju da nema ničega probosanskog ili opozicionog u konglomeratu stranaka koje su se okupile s isključivom željom da prigrabe glasove bošnjačkog glasačkog tijela. U kojoj i kakvoj će državi to glasačko tijelo živjeti i koliko će ga biti, očito ih ne zanima previše.