Tokom tri godine rata koliko je Srebrenica preživljavala u okruženju, kao sigurna zona UN-a, pisma su bila jedini “prozor” u svijet. Na samom početku rata mnoge porodice razdvojene su bježeći na razne strane, neki su imali sreću da konvojima UN-a budu evakuirani iz Srebrenice te su svoj izbjeglički život nastavili na slobodnoj teritoriji ili u zemljama Zapadne Evrope.

Porukama poslanim preko Crvenog krsta oni koji su ostali u Srebrenici nastojali su saznati nešto o svojim bližnjima, prije svega jesu li živi i zdravi, ali su te poruke često bile nepouzdane jer se nikada nije znalo hoće li proći “srpsku” kontrolu. Nešto pouzdanije slanje pošte bilo je preko holandskih vojnika stacioniranih u Srebrenici, koji su, kada bi krenuli kući, obavezno nosili i poštu.

Ta pisma jedan su od rijetkih pisanih historijskih izvora o životu u opkoljenoj Srebrenici, vrijedni dokumenti koji pokazuju kako su ljudi preživljavali teške godine Agresije, često bez dovoljno hrane, vode, bez ogrjeva i struje. Ipak, čovjek i u takvoj tmini pronađe zraku svjetla koja će ga održavati u životu.

Značajnija arhiva pisama i poruka danas se nalazi u arhivu Memorijalnog centra Srebrenica, Potočari, ali to su uglavnom pisma i poruke koje su preživjeli sami poklonili Memorijalnom centru. Mnogo više ih je zauvijek izgubljeno, a neka su ostala u privatnom vlasništvu.

Neka od tih pisama imaju posve neobičnu sudbinu, napisana i poslana, nikada nisu stigla u ruke onih kojima su namijenjena, niti su se vratila pošiljaocima, o njihovoj se sudbini ni danas ništa ne zna.

Osman Avdić, koji je u Srebrenici bio tinejdžer, ustupio nam je nekoliko pisama koja su u njegovom posjedu. Naime, stanovao je blizu baze holandskih vojnika. Družio se s njima, učio engleski jezik, ali i razmjenjivao različite stvari za namirnice. Nakon svega toga ostao je u kontaktu s nekim od njih. Prije nekoliko godina u Holandiji se sreo s jednim vojnikom kojeg je upoznao 1994. godine i on mu je tom prilikom predao pisma i videokasete koje nije uspio dostaviti onima kojima su bili poslani.

Pisma su napisana u julu 1994. godine, dakle godinu prije Genocida u Srebrenici.

U jednom od pisama, čiji je autor nepoznat, jer nema potpisa na kraju pisma, iako je jasno da je riječ o tinejdžeru, stoji: “Ovo pismo pišem noću, slučajno sam otišao pred kamp Holanđana, a tamo je bio moj prijatelj Robert, on ujutro ide u Holandiju i ja moram da pišem pismo prema svijeći jer mislim da znate da kod nas nema struje. (...)

Omer vas mnogo pozdravlja i on sada spava zbog toga što je cijeli dan bio u školi i na igralištu... Ja i Husein još nismo krenuli u školu zbog toga što ne mogu naše vlasti da osiguraju sredstva, a i četnici prave probleme. Ja i Husein trenutno učimo engleski jezik. (...)

Jedva čekamo mirno rješenje jer svaki dan dva evo i treća godina u jednom gradu je vrlo teško, vrlo dosadno jer mnogo ljudi živi u ovom malom gradu na svakom koraku je gužva kao u kineskim četvrtima, u Kini.

Pošto ovo pismo neće kontrolisati četnici ja mogu da pišem sve, u porukama Crvenog krsta to ne može... U Srebrenici mi se sve čini kao u zatvoru, zapravo to i jeste zatvor za ljude koji nisu ni krivi ni dužni, zatvor bez rešetaka umjesto kojih su postavljene zvijeri, a to su četnici koji vrebaju da satru bilo koga na svakom koraku, ovo ne mogu da shvatim.”

Više podataka o svakodnevnom životu u Srebrenici u svome pismu daje Hasan Kandžetović. Za Hasana se s velikom dozom sigurnosti može tvrditi da je, nažalost, ubijen u Genocidu. Ukopan je u mezarju u Potočarima.

U pismu koje je, kako se može zaključiti iz sadržaja, pisao bratićima i snahi, bratovoj suprugi, piše: “Dani u Srebrenici prolaze uobičajeno, malo prostora za šetnju za ovoliki broj ljudi, velike su gužve na vodama za piće, gradska voda je malo redovnija svaki drugi dan dolazi, ali ne svima”.

Zanimljivo je da se u Srebrenici pratilo Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1994. godine. Kako nije bilo struje, ljudi su se dosjetili praviti male hidrocentrale, haman na svakom potoku bila je po jedna, istina, napon je bio nestabilan, česti su bili prekidi, ali nekako je funkcioniralo, struja se proizvodila.

Hasan Kondžetović pismo započinje informacijom da je upravo gledao utakmicu Švedska – Bugarska: “Mi koji volimo fudbal dobro nam je došlo ovo svjetsko prvenstvo te izađemo na brda oko grada i gledamo utakmice. Malo pojašnjenje oko ovoga. U Srebrenici ima veliki broj brana-centrala te su ljudi sproveli struju na brdo radi prijema i tako da je i nama koji nemamo struju dobro došlo da pogledamo koju utakmicu pod vedrim nebom.”

U pismu još napominje: “Snaho! Molim te nemoj nam slati pare jer one nama ne mogu nikako ovdje značiti kao vama u Holandiji, vama su više potrebnije. Nemojte vi da odvajate od sebe, da se vi stežete pa da nama šaljete. Kad mi ovdje ne možemo da živimo jedan normalan ljudski život, bar vi to iskoristite i živite kako treba.”

Jedno od pisama koje je Avdić dobio od holandskog vojnika je i ono Hasana Hasanovića. Nakon 23 godine Hasanu Hasanoviću vraćeno je pismo koje je 1994. godine poslao rođacima koji ovo pismo, očito, nikada nisu primili. Hasanović je pismo ustupio Memorijalnom centru u Potočarima, gdje stoji zajedno s još 44 lična predmeta žrtava i 99 svjedočanstava.