Kako s proljeća poljodjelski radovi počinju, nije zgoreg sjetiti se jednoga glagola kojim se objašnjava postupak pripreme njive ili bašče za sijanje biljnih kultura. Riječ je o tzv. štijanju, koje se u narodnom idiomu po Bosni uglavnom vrši u spomenutom obliku.
Koji su čuli i koji su probali praktično ovu riječ, znaju da se posebnom *halatkom uglavnom hašovom štiha zemlja.
Dakle, iako je raširen oblik štijati, etimološko porijeklo ovog glagola glasi štihati i njemačkog je porijekla. To znači da je ova leksema u bosanski došla ne samo iz navedenog jezika relativno kasno već da je zbog navedenog oblika usvojena posredno, preko nekog drugog, najvjerovatnije južnoslavenskog jezika posrednika.
Kako su ljudi prije toga štihali, nije pouzdano jasno: jesu li kopali, rovili, boli, hašali, badiljali zemlju, ostaje otvoreno pitanje kojem se sigurno ne može lahko stati ukraj. Inače, njemačko stich znači “bodež”, pa je sasvim logično da se prva ruka poljodjelske obrade koja se obavlja ašovom odnosno hašovom i naziva štihanje tj. štijanje.
Kako se u modernom i urbanom načinu života sve manje pažnje poklanja štihanju, teško je povjerovati da će govornici bosanskog jezika upotrebljavati navedeni oblik, pa makar se štihanju posvetili neki drugi. Dotada, u bosanskim rječnicima treba makar ostaviti i štihati i štijati, i štihanje i štijanje, iako mnogi uopće ne navode ovu leksemu, za razliku od hrvatskih normativa, koji uopće nemaju glagol štijati ali imaju štihati. A vrijeme neka sudi.
