Eva Erben završava govor učenicima srednje škole u Münchenu o tome kako je kao dijete preživjela nacistički logor smrti. Dodiruje jednu od svojih bisernih naušnica, premješta šal, sjajnih zelenih očiju, ruku izvijenih od artritisa, i hoda prema izlazu pod aurom divljenja, ali i zabrinutosti i krhkosti. Živo sjećanje na holokaust izumire i Njemačka dovodi u pitanje kulturu svog sjećanja.

Ova zemlja desetljećima radi na krivici i odgovornosti za holokaust, a ipak je sukob u Gazi pokazao pukotine u onome što se činilo kao čvrsti ledeni brijeg historije. Slični simptomi se otkrivaju u zemljama kao što su Austrija, Francuska, Italija ili Španija, gdje se značenje nekih riječi i simbola mijenja pod utjecajem neofašizma.

Dana sedmog oktobra, kada je Hamas napao Izrael, razbijena je iluzija prve generacije Nijemaca koji su odrasli osjećajući se i Jevrejima i Nijemcima bez ambivalencije. “Jevrej” se vratio kao uvreda, jarmulke su nestale na ulici, probudile su se aveti izgnanstva. Čini se da rad na sjećanju ovih 50 godina nije bio dovoljan. Ili prikladan.

Oni koji su pretrpjeli sukob nestaju, a Drugi svjetski rat u Njemačkoj postaje sve eteričniji, kao što se prije dogodilo s Velikim ratom ili s njemačkim kolonijalizmom u Africi.

Taj društveni zaborav omogućuje nam da vjerujemo u loše i dobro, u spontano zlo i u dobronamjernu diktaturu. Gubi se kontinuitet i pogreške se uvijek čine novima. Na primjer, logori istrebljenja i koncentracijski logori protiv Herera i Nama u njemačkoj koloniji koja je sada Namibija između 1904. i 1908. ponovo izranjaju u nacističkoj ideologiji 30 godina kasnije, iako to gotovo da nije dio današnjeg njemačkog sjećanja. I danas ekstremna desnica sanja o deportaciji miliona građana u Afriku kao da im je to dvorište.

Zato je pamćenje ključno za razumijevanje zašto je demokratija najbolji od svih sistema, unatoč svim svojim nedostacima. A da bi funkcionirao, mora biti artikuliran na kontinuiran i složen način. Njemačka, s ožiljcima koje je otvorila Gaza, krajnje desničarske zajednice za "remigriranje" nečistih i stranaca i njeni ad hoc poljoprivredni traktori, to shvaća.

Alternativa za Njemačku, koja u nekim anketama ima oko 20% glasova, zagovara, na primjer, proširenje kulturnog pamćenja kako bi uključila "pozitivne i temeljne aspekte njemačkog identiteta". 1000 godina trijumfalne njemačke historije. Hoće reći, ako razmišljamo o Hitleru, Putin i nije tako loš.

Njemački dječak sedamdesetih godina u tišini je gledao seriji Holokaust (Marvin Chomsky, 1978.), pratili su je milioni ljudi u Saveznoj Republici Njemačkoj, koja je popularizirala ovaj termin i koji se nalazi u matrici današnje kulture pamćenja. Ta su djeca sa svojim razredom obišla nacistički koncentracioni logor ili muzej sjećanja.

Ne može se pretpostaviti da će slijedeća generacija Nijemaca posjetiti plinsku komoru u Dachauu znajući na kakvo tlo stupa, niti da će odatle otići s većim demokratskim uvjerenjem. Brda naočala, cipela i proteza koje su ostavili oni koji su bili ugušeni neće vam reći isto. Unuci i praunuci o holokaustu informirani su na ChatGPT-u, TikToku i Instagramu, gdje ima mnogo halucinacija, dezinformacija i pretjeranih informacija. 

Pozdrav podizanjem ruke više nije neugodan. Objesiti sliku diktatora u svom uredu sada je respektabilno. O postdemokratiji se raspravlja, kao da se već dogodila. Izborne kampanje odvijaju se između glamura, komedije i lošeg ukusa: dotjerivanja, rekviziti, uvrede, ružne riječi. Više umjetnina, manje sadržaja, bez refleksije. I nemojmo za to svaljivati krivnju na Trumpa: Voldemort moderne demokracije bio je Berlusconi, koji je kao dobar ekstremista već pokušao ponovo osnovati talijansko društvo kako bi ga prilagodio svojim ideološkim potrebama. Za to vam je potrebna amnezija.

Begoña Quesada je spisateljica, a ovu je kolumnu napisala za El Pais.