Neočekivani, a možda čak i za same talibane preuranjeni povratak na vlast u Kabulu i svojevrsni metež koji je nastao u Afganistanu nakon povlačenja američkih trupa iz ove strateški značajne zemlje, koja je podjednako srednjoazijska koliko i južnoazijska, a koji smo vidjeli u Afganistanu nakon povratka talibana u Kabul, i američke užurbane evakuacije trupa i diplomatskog osoblja većina svjetskih analitičara označila je neuspjehom SAD-a, i to u nekoliko bitnih aspekata.
Prije svega, preuzimanje kormila vlasti u Kabulu od talibana samo u roku od nekoliko dana nakon povlačenja SAD -a, iako je američka obavještajna zajednica predviđala da bi se to moglo desiti, ali tek nakon 6 mjeseci, može se smatrati ozbiljnim obavještajnim propustom (intelligence failure). Američki obavještajni izvještaj koji je objavljen u maju 2021. zaključio je da će talibanima trebati najmanje šest mjeseci da zauzmu Kabul. Štaviše, predsjednik Biden bio je uvjeren da Afganistan neće predstavljati reprizu još jednog američkog “sajgonskog trenutka”. Biden je tek prije mjesec dana američku javnost uvjeravao da se ne brine jer neće biti svjedokom evakuacije američkog osoblja s krova Ambasade Sjedinjenih Država u Afganistanu kao nekad nakon izgubljenog rata u Vijetnamu. Prema ocjeni jednog bivšeg američkog vojnog dužnosnika, pobjeda talibana može se smatrati “obavještajnim propustom i neuspjehom najvišeg stupnja”, koji će sigurno imati ozbiljne posljedice po SAD u budućnosti.
To nikako nije dobro za imidž najveće supersile svijeta koja se smatra nosiocem i zaštitnikom liberalnih vrijednosti, demokratije, ljudskih prava i neoliberalnog tržišta. Americi su takve percepcije posebno štetne u trenutku kad Washington pokušava redefinirati i osnažiti svoje savezništvo sa zemljama Jugoistočne Azije koje Amerikanci već neko vrijeme pokušavaju pridobiti na svoju stranu kako bi oformili sigurnosni i vojni štit protiv prodora Kine, koja, prema procjenama najvećih eksperata za geopolitiku i međunarodne odnose poput Johna Mearsheimera, definitivno želi dominirati u istočnom dijelu Azije, što Washington po svaku cijenu želi spriječiti.
Poraz Washingtona mogao bi se također negativno odraziti i u Evropi i, po svemu sudeći, mogao bi potaknuti vodeće evropske zemlje, posebno Njemačku i Francusku, koje predstavljaju kičmu Evropske unije, da dublje razmisle o planiranju i razvoju vlastite odbrambeno-sigurnosne infrastrukture, ali i vanjske politike, koje bi se pozicionirale neovisno o politici SAD-a. Američki afganistanski debakl sigurno će imati utjecaja na položaj, a posebno na imidž i percepcije Sjedinjenih Država u svijetu općenito. Neovisno o tome da li to američki zvaničnici žele priznati ili ne, ozbiljnost tog neuspjeha ne može se zanemariti. Odbijanje Washingtona da prizna svoje propuste potvrđuje i izvještaj specijalnog inspektora za obnovu Afganistana (special inspector general for Afghanistan reconstruction – SIGAR) koji je objelodanjen u augustu 2021. i prezentiran Američkom kongresu. SIGAR je svoj izvještaj o naučenim lekcijama tokom proteklih 20 godina prisustva SAD-a u Afganistanu i napora u pokušaju obnove Afganistana predočio Američkom kongresu, nakon što je SAD potrošio 145 milijardi dolara pokušavajući obnoviti Afganistan. Sredstva uložena u pokušaj rekonstrukcije samo su mali dio od ukupnih sredstava koja su potrošena na rat i okupaciju Afganistana.
Pomenuti izvještaj detaljno je pokazao kako je i zašto SAD podbacio na svim frontovima, uključujući strategiju, planiranje, egzekuciju i nadzor politike koju je provodio u Kabulu za vrijeme okupacije. Ovaj izvještaj donosi zaključke koji su itekako kritični prema ukupnoj američkoj strategiji u Afganistanu. Neki od zaključaka koje pomenuti izvještaj navodi jesu sljedeći: SAD nije uspjela razviti koherentnu vojnu, političku i ekonomsku strategiju za postizanje svojih ciljeva, a mnoge američke institucije i infrastrukturni projekti bili su neodrživi. Nesposobnost snaga SAD-a da kontroliraju sigurnost i vojno poraze talibane, spriječe prodor nove terorističke skupine, tzv. Islamske države u Khorasanu (IS-K), ozbiljno je narušila mogućnost uspostavljanja mira. Pored toga, neuspjeh okupacionih vlasti SAD-a u izgradnji demokratije u Afganistanu direktan je rezultat nesposobnosti američkih zvaničnika da uvjere većinu građana Afganistana, posebno one na periferiji i u ruralnim područjima, da daju podršku Ghanijevom bivšem režimu, koji većina Afganistanaca, posebno Paštuna, koji čine najbrojniju etničku skupinu, nikad nisu prihvatili kao legitiman.
Strateški planeri u Washingtonu i izvršioci njihove politike na terenu naprosto nisu ništa naučili iz historijskih lekcija iz poraza u Vijetnamu kako bi ponudili djelotvoran i realan model stabilizacije nakon sukoba. Amerika je pretrpjela poraz uprkos činjenici da je, kako se nedavno pohvalio predsjednik Biden, Washington u Afganistan poslao svoje najbolje mladiće i djevojke, uložio skoro dva triliona dolara, obučio preko 300.000 afganistanskih vojnika i policijskih formacija, opremivši ih s najsavremenijom vojnom opremom. Tokom ovog najdužeg rata u povijesti SAD-a Washington je doveo u pitanje i efikasnost svojih zračnih snaga.
Neuspjeh SAD-a u Afganistanu višedimenzionalan je, a jedna od posljedica mogla bi biti negativna percepcija SAD-a u svijetu kao nepouzdanog saveznika, što zbog kontradiktornosti i nepredvidivosti, ali i krajnje nestabilne trajektorije američke vanjske politike, tako i zbog njene nesposobnosti da prijateljske zemlje izvede iz krize, ili im pomogne u borbi protiv remetilačkih sila, ma ko one bile. Kako stvari sada izgledaju, SAD je, nakon utrošenih dva triliona dolara, izgubila hiljade života, a trebalo joj je 20 godina da pacificira gerilski rat, nakon čega je prinuđena ponovo prihvatiti talibane kao legitimnog partnera i kao novu vlast u Afganistanu. Bivši američki ambasador u Kabulu P. Michael McKinley u svom autorskom tekstu pod naslovom Afganistan smo svi izgubili, Dvije decenije propusta, pogrešnih procjena i kolektivnog kraha, objavljenom 16. augusta 2021. u prestižnom časopisu Foreign Affairs, zvaničnom časopisu Foreign Relations Councila u Washingtonu, “sive eminencije” američke vanjske politike, elaborirajući brojne propuste američke politike u Kabulu protekle dvije decenije okupacije, između ostalog, priznao i to da je američki program borbe protiv narkotika u Afganistanu predstavlja katastrofalan poraz.
Ambasador McKinley tvrdi da je uzgoj maka protekle decenije za vrijeme američkog prisustva u Afganistanu rastao eksponencijalnom brzinom. Ured UN-a za borbu protiv narkotika procijenio je da se proizvodnja heroina povećala za 37 posto samo u toku 2020. Ovaj američki diplomata također navodi da se na donatorskim konferencijama o Afganistanu uporno tvrdilo da će Vlada u Kabulu moći pokrivati vlastite troškove, ali to se ipak nije desilo. Pored toga, neki od velikih grandioznih infrastrukturnih projekata su propali. Trebalo je da prođe 15 godina tek da bi se izvršila uspješna instalacija novih turbina na postrojenja brane Kajaki, nekadašnjeg ikonskog projekta koji je SAD donirao Afganistanu tokom pedesetih godina prošlog stoljeća, navodi McKinley. Stoga, zaključak je ovog američkog diplomate: “svi smo mi izgubili Afganistan”. Naravno ovo je popularna krilatica koju često koriste razni dušebrižni zvaničnici koji u duhu neokolonijalnog mentalnog sklopa percipiraju suverene zemlje kao svoje vlasništvo i posjed koji su eto kao izgubili. Na isti način neki komentatori Turske tvrde kako su, zbog neposlušnosti i vođenja neovisne vanjske politike od strane Ankare, Amerikanci izgubili i samu Tursku.
Neki kritičari američke vanjske politike, kojih ima veliki broj u samoj Americi u okviru njenog establišmenta, a među kojim prednjače eksperti okupljeni oko uglednog, ali relativno novog vašingtonskog think tanka Quincy Institute for Responsible Statecraft, posebno se zalažu za demilitarizaciju američke vanjske politike i suzdržanost glede upotrebe vojne moći u realizaciji američkih vanjskopolitičkih ciljeva. Činjenica je da Quincy institut već pokazuje određene rezultate. Ovaj vanjskopolitički istraživački institut kojim rukovode Andrew Bacevich, američki umirovljeni oficir i akademik, te Trita Parsi, naučnik i diplomata porijeklom iz Irana, kritični su prema upotrebi američke vojne sile ako to ne zahtijevaju vitalni američki nacionalni interesi. Radikalniji kritičari američke vanjske politike, pak, vjeruju da bi američki planeri, umjesto da se prilagode stvarnosti savremenog multipolarnog svijeta, nastavljaju provođenje nemilosrdne američke politike za nadmoć u 21. stoljeću. Oni vjeruju da je takvo nastojanje Washingtona ne samo nerealno već i opasno jer sadrži sjeme budućeg globalnog sukoba za koji se američki saveznici, posebno zemlje Jugoistočne Azije, ali i one u Evropi, koje su dokazani i lojalni saveznici SAD-a, možda i nisu voljni žrtvovati zajedno sa SAD-om kako bi pomogli Washingtonu da pobijedi u potencijalnom budućem ratu za koji mnogi od njih misle da ga Amerikanci ne bi mogli dobiti.
U tom kontekstu, za mnoge u Evropi, uključujući i konzervativnog kandidata za njemačkog kancelara Armina Lascheta, Afganistan predstavlja “najveći debakl koji je NATO pretrpio od svog osnivanja”. Budući da SAD sve više preusmjeravaju svoj fokus na Jugoistočnu Aziju u skladu s Obaminom doktrinom “Pivot to Asia” (Zaokret ka Aziji), gdje zemlje članice multilateralne asocijacije ASEAN naprosto nisu uopće voljne po svaku cijenu stati na stranu politike SAD-a protiv Kine. Osim toga, Evropu i NATO SAD dodatno frustrira zbog njenog nedostatka interesa za NATO, organizaciju koja je uspješno pokazala svoju borbenu nesposobnost u Afganistanu. Upravo zbog toga Evropljani baš i nisu previše oduševljeni savezništvom sa SAD-om ako bi Washington odlučio da uđe u sukob s Kinom. Anketa koju je provelo Evropsko vijeće za vanjske odnose (ECFR) u januaru 2021. pokazala je da 60 posto Evropljana želi da njihova nacija ostane neutralna u eventualnom sukobu između Kine i Sjedinjenih Država. Pomenuto istraživanje također je pokazalo da 59 posto ispitanika vjeruje da će Kina za deset godina biti moćnija od SAD-a, a čak 67 posto ispitanika je reklo da se Evropa ne može uvijek osloniti na Sjedinjene Države i da mora povesti računa o vlastitoj odbrani. Ponovno ispitivanje javnog mnijenja nakon debakla u Afganistanu najvjerovatnije bi potvrdilo još manju podršku američkim vojnim avanturama u svijetu, bilo da ono bude usmjereno protiv Kine u Jugoistočnoj Aziji ili pak protiv Rusije u Evropi. Neuspjeh SAD-a u Afganistanu i neuspjeh Washingtona da Njemačku vladu uvjeri da odustane od “Sjevernog toka 2” također ukazuje na krizu američke vojne, diplomatske i ekonomske globalne nadmoći s kojom se Washington suočava i s kojom će se još više suočiti ako ne revidira svoju politiku globalne dominacije.
