Hadžinici Feridi hanumi Čabaravdić
Nazvala me je Hadžinica Ferida-hanuma Čabaravdić. Nana koju nikada nisam upoznao tražila je i našla moj broj telefona. Željela mi je poručiti da podržava našu borbu, da Stav prati od početaka i da svaki dan uči dove za nas i moli da nas Allah, dž.š., zaštiti od dušmana. Bilo je to nešto posve neobično u jedno obično poslijepodne u kojemu sam počeo posustajati pritisnut lošim vijestima koje struje našim političko-društvenim životom. Kao da smo osuđeni svaki dan iznova tražiti snagu da nastavimo, da ne pobjegnemo bezglavo, da iz glave izbijemo misli u kojima propitujemo svrhu našeg djelovanja i ne postavljamo pitanje “šta nama ovo sve treba”. Na to liježe dova Feride-hanume kao išaret i nagrada.
Pa od svih ljudi kojima treba zahvaliti na osmogodišnjem izlaženju i četristotom broju volio bih istaći Hadžinicu Feridu (i one poput nje), koja nam je otkrila najljepši mogući poklon – dovu. Nagrada je to za životno djelo, nije malo. U jednom Visokom živi Ferida, starica na čijim dlanovima crpimo snagu. U Visokom živi starica zbog koje sve ovo ima smisla. Dušmani bi mogli reći da smo spali na niske grane kada ovisimo od jedne nane. U kakvoj su samo zabludi. Ferida je, kako se može saznati u ovom broju, uvakufila svoj imetak i sa suprugom rahmetli Salihom izgradila džamiju na Prokoškom jezeru koja je postala i svojevrsna turistička atrakcija.
I zato nam je važna Ferida. Jer je osjetila potrošnost ovoga svijeta, jer se utječe Onome Koji je Vlasnik svega, jer njena briga za ovom državom i bošnjačkim narodom jeste jecaj koji se čuje u dovi. Jecaj sa snagom dobročinstva u ime opće koristi. Jecaj vakufa.
Slijedom toga, pitamo se, je li nam država poklonjena? Jeste, ako je gledamo kao na vakuf. Čiji? Boraca, šehida i onih političara poput Alije Izetbegovića koji su izveli doslovno keramet i u nemogućim uvjetima ostvarili nemoguće. Njihovi nastavljači tvrde da dok god su pune džamije mladih ljudi i dokle god stotine hiljada ljudi posti dobrovoljno, noću se dižu, nisu zabrinuti za ovu zemlju. Zatim ih dušmani osporavaju i označavaju kao islamske radikale. A ne znaju sirotani i hudnjaci kakvu ljepotnost duha nosi dlan koji pada na časno lice Feride-hanume Čabaravdić. Ne znaju zalutali mrzitelji da njene dove i njih spašavaju.
Posve iracionalno, reći će neko, ali vjera je nekome iluzionizam, a nekome zbilja. Ostvariti i odbraniti državu bila je zbilja. Odgovornost u njenom čuvanju u sebi nosi ujedno i odgovornost prema vakufu. I to ne bilo kojem. Šehidskom! A mi, da parafraziramo vrlo stroga pravila o upravljanjima vakufima koja nam iznose da je doslovno proklet onaj koji iznevjeri ili mu prenamjeni svrhu. Teško breme, ali i lahak zadatak ako pratite pokret dlana Feride-hanume.
Raširena bolest među nama i veliki problem jeste to što lično često pretpostavljamo općem. U ime općeg neko može žrtvovati lično poklanjajući svoje vrijeme i znanje, neko darujući svoje pare, a neko prije svega treba žrtvovati svoj ego. Trebaju nam i oni preko kojih dosežemo stepenik više, posebno kada je riječ o nastavljačima. Takva žrtva podrazumijeva da lično kleknemo i dopustimo drugome da se popne na naša ramena i skoči preko prepreke u ime opće dobrobiti. Nažalost, većina Bošnjaka ne želi da neugodno kleči i ne poštuju ovu naviku kao ličnu žrtvu pred oltarom zajedničkog interesa, a kada se to i nekim čudom dogodi, oni koji se penju na poklonjena ramena umjesto da odskoče znaju dobrotvora unerediti mokraćom, zatim ga gazeći zatući nogom.
Sir Isaac Newton napisao je u 17. stoljeću: “Ako i vidim dalje od ostalih, vidim zato što stojim na leđima divova.” Englezi su ovu izreku preuzeli kao nacionalni moto, a nastavljanjem i oslanjanjem na tradiciju ne preuzimaju samo niske znanja već i nacionalni ponos i dostojanstvo. Bošnjački mentalitet teško prihvaća da ono što imaju trebaju zahvaliti prethodnim generacijama, a u takvom stanju umišljaju da preskakanje složenih prepreka mogu izvesti bez vježbe, bez sistema, bez kompromisa, bez lične žrtve u ime općeg, misle da će se sve odviti automatski.
Rezultat je da uvijek padamo na istim preprekama, a prema razvijenijim sistemima, kakvi su srpski i hrvatski, u poredbi smo kao srdelica naspram ajkule, kao invalid koji se utrkuje s profesionalnim sprinterom. Trkali bismo se i osvajali medalje, a posebice u štafeti podbacujemo. Ne želimo ništa predati, štaviše, umjesto da štafetu uručujemo onome ispred nas, mi podmetnemo nogu jedan drugome. Ili, u slučaju primitivnijih bošnjačkih uzoraka, štafeta može poslužiti i kao “nož u leđa”. Pritom trčimo na tribine umjesto prema cilju dok čaršijska rulja viče: “Mujo, Mujo”, a Bošnjo ozaren i s otvorenim rukama zaleti se na tribine. Za to vrijeme Srbe i Hrvate čeka pobjednički pijedestal, a Mujo pak konta bitno je šta kaže raja. Važno je učestvovati, a ne pobijediti, zar ne? No, ovakva životna filozofija ne može održati državu.
Tanahna je granica između lične koristi i opće dobrobiti, čovjek se lahko samozavara. Međutim, ako nema mjere i orijentira, nema ni puta, nema naprijed, ostajemo na mjestu zarobljeni u samovoljama koje će nas naposljetku uništiti. Moglo bi na koncu ispasti da je Hrvatima i Srbima više stalo do onoga čemu teže, pa će im biti i uslišano. Nama bi moglo ostati prokletstvo nakon što smo iznevjerili zajedničko vakufsko dobro koje zovemo država. Ni Feridi-hanumi neće ostati drugo nego da prouči “olakšaj nam Allahu dragi”, kao što se uči bolesnicima na samrtničkoj postelji. Da bude brzo i sa što manje boli.
Pa ako tako i bude, eto, neka barem bude stojeći, na nogama. Ako već nije život, da nam smrt bude dostojna leđa divova koji su nam prethodili. Pa, ako nas pitate, po četristoti put, ništa drugo nismo ni očekivali nego borbu. Ako treba do kraja, ali stojećki.
