Optuživat će nas i optužuju nas da smo islamisti, panislamisti, neosmanisti, fundamentalisti, zapravo će inovirati novi politološki rječnik neologizama ne bi li nas opisali što neobičnijim etiketama. Međutim, tužioci ne mogu razumjeti one unutarnje vrijednosti koje sami ne baštine i dijele.

Naime, nije Recep Tayyip Erdoğan muslimane širom svijeta, pa i na Balkanu, a time i u Bosni i Hercegovini, privukao grantovima kao što rade neke ambasade, nije im primarno obećavao iluziju dunjalučkog prosperiteta i privide demokratije u kojima zapravo vlada okrutnost nemilosrdnog materijalizma, nego je na umetsku sofru vratio ideju zajedništva i uzajamne solidarnosti. Zapravo je vratio nadu, što je ključna riječ za razumijevanje podrške koju ima.

Metafizika srca, dakle, izmiče političkom rječniku. Nada se ne može izmjeriti anketama, ne postoji sociološko ili marketinško istraživanje koje može objasniti nadu i Erdoğana, koje može izmjeriti njene efekte na glasača jer ona nije dio smišljene PR strategije, ona ne putuje kao glasina od uha do uha. Ona putuje od srca do srca. Šta je emocija salavata i tekbira koji su se orile Aja Sofijom, gdje je Erdoğan klanjao akšam-namaz uoči izbora?

Zapad će u toj slici i na vizualnoj i na slušnoj ravni prepoznati prijeteći politički islam, tzv. islamizam, lijepiti etikete predrasuda. Muslimani će osjetiti nadu koja u Aja Sofiji počiva na temeljima kontinuiteta vjerovanja. Neki su željeli da ta džamija ostane muzej, štaviše, to su predlagali s istančanim osjećajem straha od islamizacione nade i zagledani u lažni sjaj Zapada, ali doista, da se odustalo, ustvari bi se poručilo ne samo da islam nije kontinuitet vjerovanja već da gubi snagu žive vjere i da postaje neka vrsta muzeološkog eksponata.

U predajama bosanskih muslimana, dakle nečemu što je autentično, ali posve neslužbeno i ne pripada bilo kojoj dunjalučkoj nauci, a kamoli jeziku politike, pričalo se da je nekadašnji Erdoğanov dolazak na vlast u Istanbulu, kada su kolone slavljenika na ulicama drevne prijestolnice učile tevhid, ustvari obistinjenje onoga što je, više ni manje, nego u svetoj islamskoj tradiciji opisano kao „drugi pad Konstantinopolja“. Je li to ona emocija koja se osjetila u Aja Sofiji noć uoči prvog predsjedničkog kruga? Metafizika islamskog srca zasigurno zna odgovor! Možda je to osjetio i porijeklom Bošnjak Ferruh Mustuer, prvi imam Aja Sofije, sjedeći nasuprot turskog predsjednika.

U predajama bosanskih muslimana, a njih ne bismo dovodili u sumnju baš kao što se ne bismo odricali ni nade i naših unutarnjih islamizacionih stanja, stoji da je bajrak islama stanovao u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. To je možda ponajbolje svjedočio nakšibendijski šejh iz Stoca Halid Salihagić, koji je preselio uoči Agresije rekavši: „Allah hoće ovdje pobjedu! A vi kako hoćete, možete se priključiti, a i ne morate!“ Predaja se nastavlja i u današnjem vremenu, a puno je šira od saznanja islamskih metafizičara iz Bosne i Hercegovine, s tvrdnjom da taj bajrak u današnjem vremenu stanuje u turskoj zemlji.

Neko bi mogao upitati: „Šta ako Erdoğan izgubi 28. maja – hoće li time izgubiti islam, a bajrak pasti?“ Logično pitanje, ali posve blesavo jer mi suštinski govorimo o živoj vjeri i osjećaju probuđene nade, a to se ne mjeri izbornim glasovima. Kada naseli srca ljudi, nada može biti iskušana, ali se ne iseljava istjerana bilo kakvom dunjalučkom promjenom vlasti.

Mladomusliman Omer Stupac je, prema svjedočanstvima, 1949. godine iznenađivao svoje komunističke mučitelje količinom boli koju je bio u stanju izdržati tokom mučenja, baš kao i Hasan Biber i mnogi drugi. Mogao je tada reći jedno ime – Alija Izetbegović – izdati ahbaba koji bi na koncu završio mrtva tijela kao i on i nikada ne bi napisao Islam između istoka i zapada i nikada ne bi vodio Bošnjake u odbrani nezavisnosti zemlje. Nije to uradio Stupac! „Progovori, imena, daj imena“, vikao je isljednik komunističke tajne policije. „Nemaš ti pojma šta je ideja“, prkosno je odgovorio Stupac.

Mogao je tako jer u njegovo srce je bila nastanjena nada, obećanje života koji nije naše potrošno tijelo, koje izmiče svemu vidljivom i nikada ne može biti potkupljeno bilo kojim grantom bilo koje ambasade. Iskreno srce, iskreno smatramo, ustvari je barjak vjere. Kada se srca prepoznaju, stanu jedno uz drugo, e, tada Zapad vidi politički problem i osjeća strah na temelju predrasuda.

Pa mi smo u Bosni i Hercegovini vidjeli okorjele turkofobe koji u turskom narodu prepoznaju stoljetne arhetipske neprijatelje, a istodobno smo vidjeli da iz svega glasa navijaju za Erdoğanovog protukandidata Kemala Kilicdaroğlua. Zapravo smo vidjeli da se bore protiv nade, protiv svega onoga što zastupa Recep Tayyip Erdoğan, a izmiče poznatim politološkim rječnicima.

Optuživat će nas i optužuju nas da smo islamisti, panislamisti, neosmanisti, fundamentalisti... Simbol nade pobijedio je u prvom krugu turskih izbora 14. maja, međutim, neki nikada neće spoznati da nada ne može izgubiti u bilo kojem slučaju. Oni ne znaju šta je ideja.