Bajram je. Mi, članovi uže porodice, nas sedam-osam, okupili smo se u porodičnoj kući, u prostranom šadrvanu, bratovom šadrvanu, u kojem je za lijepih dana ugodno zasjesti i prelomiti s nekim koju ili, još bolje, a katkad to radim, osamiti se i serbes odšutjeti. Tu je, bezbeli, i sofra, a za sofrom valja o nečemu pričati. I pričamo. Prisjećamo se naših starih, sa sjetom, a spominjemo i našu djecu, rasutu diljem svijeta, s, hajde tako da kažem, nekakvom začudnom mješavinom spokoja i sjete, prirođene, valjda, omatorjelim ljudima, ljudima koji nadanja, želja i prohtjeva više nemaju, mirno, je li, privode utakmicu kraju, a spokojni su, ako se o spokoju u ovoj uglavnom tegobnoj dionici naše sveukupne egzistencije uopće može i govoriti, zbog djece, unuka, činjenice da su, pa makar i tamo negdje, daleko (otud i sjeta, fale nam naša djeca), stali na noge, ostvarili se, organizirali svoje živote, što, opet, u danim okolnostima, ovdje, u Tuzli, zasigurno ne bi bilo moguće.

Kako rekoh, pričamo. Pa i o prohujalim vremenima, predratnim. Neko, iz juniorske postave Ibrahimovića, otvori priču o obrazovanju i upita me kakvo je obrazovanje nekad bilo, u moje vrijeme.

– Loše. Površan transfer znanja, razuđen, glomazan, eklektičan. Znaš, sinoć mi sinu kako u mojoj generaciji niko nije aktivno vladao engleskim jezikom, osim onih koji su završili anglistiku. Učiš engleski u osnovnoj školi, gimnaziji, tokom studija, na prvoj godini, čini mi se, dakle, devet godina učiš engleski, a aktivnog znanja nema. Kako to? Jesmo li bili glupi, ludi? Pa nismo, daleko od toga. Odgovor je, a već rekoh...

– Ni u mojoj generaciji niko nije dobro govorio engleski – reče sestra.

– Ja sam učio ruski, nažalost- reče brat.

–  A ti, amidža- upita me junior.

– Šta? Koji sam jezik učio?

– Da.

– Njemački, na fakultetu engleski, ali ništa novo nisam naučio, osnove su na predavanjima bile, a ja sam to već...

– Da, znam, živio si u Engleskoj prije toga. A njemački?

– Poznavanje? Ma slabo... A i dok sam učio taj jezik bilo je to, onako... Pa, jedan nastavni sat njemačkog imali smo sedmično... Rekoh ti, površan transfer znanja u svemu... I glomazan, preglomazan... A, s tim u vezi, sjećam se, evo sad mi... U Njemačkoj, u... Da, u Frankfurtu... U Frankfurtu sam, tako, sredinom osamdesetih, tačno ne znam, u jednoj galeriji, izložba je slika nečija bila, upoznao neku Japanku, ime sam joj zapamtio, Jukiko Araki se zvala... Ništa među nama nije bilo, tad smo se sreli i nikad više... Fina, pristojna djevojka... Sjedili smo poslije u pokrajnjoj kafeteriji... Zanimljivo, a istodobno i indikativno, zbog toga i pričam ovo, Jukiko nije znala, nije čula za Jugoslaviju, nije znala ko je Tito, nije čula za Jadransko more, za Olimpijske igre u Sarajevu, Dubrovnik, Beograd, šta znam, takva sam joj pitanja postavljao... Bio sam zaista iznenađen, jer historičarka umjetnosti je bila, dakle, obrazovana žena. Helem, pričao sam joj tad o Japanu, možda uvrijeđen time što o Jugoslaviji pojma nije imala, možda zbog mladalačke prepotencije, moje, znaš, ono, da joj, kad već za Jugoslaviju čula nije, pokažem šta i koliko znam o njenoj zemlji. Pričao sam joj, je li, o Kyotu, staroj japanskoj prijestolnici, o tome kako je Kyoto poznat i kao “grad hiljadu hramova”, muzej na otvorenom, centar japanske kulture, te da je, kao takav, pošteđen razaranja tokom Drugog svjetskog rata, a kasnije uvršten na popis svjetske baštine UNESCO-a; zatim o novom glavnom gradu, Edo se prvobitno zvao, poznatom kao Tokyo; o Japanu kao arhipelagu od skoro sedam hiljada ostrva; o najvećim i najnaseljenijim ostrvima, od sjevera ka jugu: Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu; o vulkanskim ostrvima na jugu, Okinawa je najveće takvo ostrvo; o klimi koja varira od borealne na sjeveru do suptropske na jugu, a pričao sam i o japanskoj muzici, savremenoj, o jednom pijanisti, Ryuichi Sakamoto se zove, o njegovoj briljantnoj muzičkoj saradnji s švicarskim harfistom Andreasom Vollenweiderom... Ona me gleda, sluša i čudi se. Pita kako toliko znam o Japanu. Rekoh da sam u školi učio, a ona reče da, što se geografije tiče, đaci u Japanu uče samo o Japanu... I, eto, tako...

– Jasno mi je šta želiš reći – reče Ibrahimović junior.

– Svašta ti nama ispriča, neplanirano. I neka si – reče sestra i poljubi me.

– A kakva je to borealna klima? Prvi put čujem – reče brat.

– Hladna sniježno-šumska, tako knjige kažu.

– Vidi, vidi... Hladna sniježno-šumska... Pa i kod nas je takva, a ne zovemo je borealna – reče brat.

Smijemo se. I treba, dok još možemo.